''Svako posjeduje upravo onoliko sujete koliko mu nedostaje razuma'', kazao je veliki Friedrich Nietzsche. Bez trunke sujete veliki novinari tvrde da je Viktor Ivančić najveći novinar iz ove generacije na našim prostorima, kao i što oni velikani koji su šutali loptu za Papeta Sušića tvrde da je on jedan od najvećih fudbalera s ovih prostora. Nietzsche je tvrdio i da će se društvo razviti u "nadljude". Kao da je ovaj njemački filozof otišao u budućnost i vidio kako dribla Pape i piše Viktor. Nadljudski.
Grad je izgledao moćno, ispod planine. Tu su prvi doseljenici dolazili tragajući za zlatom, kopali ne bi li našli svoj grumen (eng. nugget) zlata. A vlasnici ove NBA franšize pronašli su najsjajniji košarkaški grumen hiljadama kilometara dalje, na istoku, u tom Somboru. Nikola Jokić je nakon svega rekao: ”Posao je gotov, sada možemo kući”. Ta vojvođanska hladnokrvnost, ravničarka nonšalantnost, dječačka zaigranost i mogućnost da u doigravanju budete najbolji u sve tri ključne statističke kategorije (koševi, asistencije i skokovi) kao niko prije vas u najboljoj košarkaškoj ligi na svijetu, Nikolu Jokića odvela je u pjesmu, u kojoj je i – u tom Denveru, svega na volju.
Sergej dolazi u jedan prilično raspadnuti sistem, u kojem čelnici Fudbalskog saveza selektore troše kao muštikle i paravan su im za njihove neuspjehe. Tu nema bilo kakve odgovornosti jer se, realno, radi o opskurnim likovima, koji opet, ruku na srce, oslikavaju stanje u kojem se mi kao društvo nalazimo. Uz to, Barba ima historijat sukoba s njima, ali Džedaj, kako nas George Lucas uči, ne smije biti vođen osvetom, nego uspjehom nacionalnog tima.
Teško je danas gledati kako su u ofanzivi oni koji žele da unište našu državu, a ovi koji bi trebali da je brane politički, intelektualno i na svaki drugi način – nisu dostojni borbe iz devedesetih. Spartanske majke su davale štit svojim sinovima i govorile im da se vrate: “Il’ sa štitom ili na njemu”, a to je bilo geslo i naših majki, majki boraca Armije RBiH. I zato smo opstali na ovom prostoru, a Hujka je bio i ostao simbol tog otpora, slobode i vječnosti.
''Mikrofonija s Amerom'' ugostila je književnicu, profesoricu komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nekada novinarku, autoricu, Adisu Bašić. Jest da bi početkom proljeća i Adisa i autor više voljeli da razgovaraju u Aladinićima, u Dubravama, između Stoca i Čapljine, na toj sunčevoj tepsiji, ali se zanimljiv muhabet ipak desio u Sarajevu.
''Nisam pisao mnogo, ali vjerujem da sam pisao dobro, a volio bih da sam pisao još manje, a još bolje '', rekao je jednom moj zemljak Mak Dizdar, a o njemu, o Homeru i Vergiliju koji su uticali više na njega nego narodna poezija, zavičaju od kojeg bi se čovjek morao prvo izliječiti, da bi mu se mogao vratiti, te o novinama i velikim redakcijama za koje radio kao novinar i urednik, o kojima bi mogao napisati ''knjigu mrtvih'', o današnjem brbljanju koje je zamijenilo novinarstvo, o srebreničkoj heroini, rahmetli Hatidži Mehmedović kojoj je posvetio pjesmu, govori Mile Stojić, akademik, veliki novinarski pisac i pjesnik. Čovjek čiji je zavičaj – jezik.
Svako društvo ima svoje poltrone. I socijalizam ih je, dakako, imao, ali je u tom društvu Picasso radio plakat za ''Neretvu'', a Andy Warhole za Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. E sad smo spali na notornu Sanju Vulić. Praktično smo stigli do Danteovog ''Pakla''. Što i nije loša vijest, jer slijedi – čistilište!
U njegovoj Knjizi mojih života ima poglavlje ”Život velemajstora” u kojem opisuje kako ga je otac učio igrati šah. “Stara šahovska ploča bila je dokaz da je i moj otac nekada bio dječak kao ja”, piše Hemon. Majstor, svjetski car, koji nam je omogućio da u književnosti imamo svog Billa Shanklyja i da znamo zašto su i fudbal i književnost puno više od života i smrti.
Ovo nije tekst niti poziv na polemiku treba li Bosni i Hercegovini obavezni vojni rok, kojeg najavljuju u susjednim zemljama, u Hrvatskoj i Srbiji. Naš saradnik Amer Obradović piše o njegovom iskustvu iz vojske od prije dvadesetak godina, o apokalipsi u vrijeme teških minusa u Bugojnu i poruka jednog kapetana, kojeg bi da je bio američki vojnik u Vijetnamu glumio Robert Duvall.
Povodom sedme godišnjice smrti profesora Dubravka Lovrenovića ponovo objavljujemo tekst koji je napisao novinar Amer Obradović.
Desetog januara 2016. godine svoj posljednji ovozemaljski dah u New Yorku je ispustio David Bowie i otišao da u crvenim cipelama pleše svoju Odiseju u svemiru. Dvije godine kasnije, istog tog januara napustio nas je veliki Pradrag Lucić, novinar, pjesnik, urednik… Ili, najkraće: car.
Nebeska čestica je stvorila navalu: Vava, Didi, Pele i Garrincha. Iza njih je igrao Mario Lobo Zagallo. I kao posljednji član te čuvene generacije iz 1958. umro je u 93. godini. Ono što je Orson Walles podario filmu, Zagallo je dao fudbalu – zauvijek će ostati upamćen kao prvi fudbaler koji je osvojio Mundijal i kao igrač i kao trener. Čak četiri puta, kao niko nikada. Čuveni Profesor i njegova generacija je, opet, fudbalom pobijedila emocionalnu i psihičku paralizu Brazila izazvanu kolektivnom traumom nakon poraza na SP-u 1950. na Marakani.
