U subotu, 31. januara, obilježena je 84. godišnjica Igmanskog marša, jednog od najtežih, ali i najslavnijih podviga Narodnooslobodilačkog rata, kada je Prva proleterska brigada, po snijegu, ledu i temperaturi od –32°C, izvela taktički briljantan i po opstanak presudan manevar.
U subotu, 31. januara 2026. godine, planina Igman još jednom će postati epicentar antifašističke Evrope. Povodom obilježavanja 84. godišnjice legendarnog Igmanskog marša, jedne od najznačajnijih operacija Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, očekuje se dolazak hiljada učesnika i delegacija iz Bosne i Hercegovine, zemalja regije i drugih evropskih država.
Ni crvene petokrake na zastavama ni ćirilica na transparentima nisu ono što je uistinu iziritiralo vladajuće desničare: ono što ih je osupnulo je odsustvo straha kod tisuća građana koji su javno dignuli glas protiv fašizacije hrvatskog društva. Nespokoj izaziva činjenica da to više nije šačica kulturnjaka, novinara i aktivista
Odrasta san uz redikule. Kada živiš i odrastaš u Getu, u onom živopisnom dijelu Splita koji je uvijek davao posebne ljude, tada se na njih navikneš. Redikuli ti dođu kao dio familije. Redikul u Splitu je čudan pojam. Dosta ti je nekad jedna kriva rič, kakav neoprezan potez ili izjava da te ovaj okrutni grad prekrsti od normalnog u redikula.
U svečanoj atmosferi kultnog sarajevskog okupljališta "Šetalište" tradicionalnim okupljanjem obilježen je Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Manifestacija je okupila veliki broj posjetilaca, šaljući snažnu poruku o važnosti ovog historijskog datuma. Centralni dio okupljanja bio je posvećen porukama o važnosti njegovanja tekovina ZAVNOBIH-a i neophodnosti očuvanja Bosne i Hercegovine.
Odgovor na pitanje iz naslova bio bi bez pretjerivanja: nula, ništa… barem kada je o Hrvatskoj riječ. Dan pobjede nad fašizmom, naime, ovdje se ne obilježava, niti protokolarno, i mada nisam pobornik proslava jer u pravilu služe tek jačanju populizma, ima nešto kancerogeno u činjenici da se Hrvatska oglušila o dan kada su u njen glavni grad ušle partizanske jedinice na čelu s legendarnim vođom Druge proleterske brigade, gospodinom i komunistom Kočom Popovićem.
Šta bi s Mostarom nakon 1945. bilo da Ante Zuanić nije iz života na Partizansko spomen-groblje preselio? Kakav bi nam Mostar danas bio da Ljubo Brešan nije slobodu na Partizansko spomen-groblje svojim životom donio? Šta bi s Mostarom bilo, šta bi s Bosnom i Hercegovinom bilo da nisu bili Leo Bruk, dr. Safet Mujić, Hasan Zahirović Laca? Kako bismo živjeli da Mladen Balorda nije antifašistički borac bio, da je moja majka svoju sestru Milenu Ivelju živu dočekala, da Milena nije u 17. godini, njeno ime na Partizanskom groblju – u hercegovačkom kamenu uklesano – vlastitim životom platila?
Jedan od tekstova koji je obilježio godinu je priča Ilme Islambegović Fišo o legendarnoj Vahidi Maglajlić.
To je priča o snažnoj ženi, rođenoj u uglednoj porodici, koja je izabrala teži put i stvarala Bosnu i Hercegovinu. O ženi koja je život dala za revoluciju – za otpor fašizmu i osnaživanje žena u tadašnjem patrhijarhalnom sistemu.
Dino Mustafić bosanskohercegovački je režiser s bogatim opusom kazališnih predstava, dokumentarnih i igranih filmova za koje je višestruko nagrađivan. Sa samo 27 godina postao je direktor kazališnog festivala MESS, a danas je direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu. Režirao je više od 100 predstava, klasičnih i suvremenih pisaca, koje se igraju u svim gradovima bivše Jugoslavije, ali i u inozemstvu, a predstava Helverova noć, Kamernog teatra 55, dobila je najviše internacionalnih priznanja u povijesti BiH teatra. Nigdje se ne osjeća strancem jer je, kaže, dio kulturnog naslijeđa Danila Kiša, Mirka Kovača, Andrića, Selimovića, Krleže, ali i Ekatarine Velike i Indeksa.
Južno od Sutle, od Hrvatske do Sjeverne Makedonije, nema ni izbliza ničeg sličnog u njegovanju antifašizma, niti se ‘čuje odjek koraka’ jednog slavnog doba; štoviše, odvija se suprotan proces.
Što se Igmanskog marša tiče, za njegove učesnike se konačno može reći da su izgubili rat, jer iako su plodovi njihove borbe debelo obesmišljeni devedesetih, zvaničan poraz nastupa tek sada. Možda su početkom devedesetih izgubili državu za koju su se borili, možda su još ranije izgubili bratstvo i jedinstvo u koje su vjerovali, ali tek sada je došlo vrijeme kada se više ništa od ideja zbog kojih su pregazili igmanski snijeg ne može prepoznati u riječima i djelima onih koji se njima diče.
Foto: Sanjin Strukic/Pixsell Zašto ne bi moglo biti Republike Hrvatske bez antifašističke borbe naroda Hrvatske? Piše: Prof. dr. sc. Josip Sruk Bez antifašističke borbe, naroda Hrvatske, niti u jednoj od mogućih varijanti raspleta političke situacije nakon II. svjetskog rata, Hrvatska kao država…
