Odgovor na pitanje iz naslova bio bi bez pretjerivanja: nula, ništa… barem kada je o Hrvatskoj riječ. Dan pobjede nad fašizmom, naime, ovdje se ne obilježava, niti protokolarno, i mada nisam pobornik proslava jer u pravilu služe tek jačanju populizma, ima nešto kancerogeno u činjenici da se Hrvatska oglušila o dan kada su u njen glavni grad ušle partizanske jedinice na čelu s legendarnim vođom Druge proleterske brigade, gospodinom i komunistom Kočom Popovićem.
Šta bi s Mostarom nakon 1945. bilo da Ante Zuanić nije iz života na Partizansko spomen-groblje preselio? Kakav bi nam Mostar danas bio da Ljubo Brešan nije slobodu na Partizansko spomen-groblje svojim životom donio? Šta bi s Mostarom bilo, šta bi s Bosnom i Hercegovinom bilo da nisu bili Leo Bruk, dr. Safet Mujić, Hasan Zahirović Laca? Kako bismo živjeli da Mladen Balorda nije antifašistički borac bio, da je moja majka svoju sestru Milenu Ivelju živu dočekala, da Milena nije u 17. godini, njeno ime na Partizanskom groblju – u hercegovačkom kamenu uklesano – vlastitim životom platila?
Jedan od tekstova koji je obilježio godinu je priča Ilme Islambegović Fišo o legendarnoj Vahidi Maglajlić.
To je priča o snažnoj ženi, rođenoj u uglednoj porodici, koja je izabrala teži put i stvarala Bosnu i Hercegovinu. O ženi koja je život dala za revoluciju – za otpor fašizmu i osnaživanje žena u tadašnjem patrhijarhalnom sistemu.
Dino Mustafić bosanskohercegovački je režiser s bogatim opusom kazališnih predstava, dokumentarnih i igranih filmova za koje je višestruko nagrađivan. Sa samo 27 godina postao je direktor kazališnog festivala MESS, a danas je direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu. Režirao je više od 100 predstava, klasičnih i suvremenih pisaca, koje se igraju u svim gradovima bivše Jugoslavije, ali i u inozemstvu, a predstava Helverova noć, Kamernog teatra 55, dobila je najviše internacionalnih priznanja u povijesti BiH teatra. Nigdje se ne osjeća strancem jer je, kaže, dio kulturnog naslijeđa Danila Kiša, Mirka Kovača, Andrića, Selimovića, Krleže, ali i Ekatarine Velike i Indeksa.
Južno od Sutle, od Hrvatske do Sjeverne Makedonije, nema ni izbliza ničeg sličnog u njegovanju antifašizma, niti se ‘čuje odjek koraka’ jednog slavnog doba; štoviše, odvija se suprotan proces.
Što se Igmanskog marša tiče, za njegove učesnike se konačno može reći da su izgubili rat, jer iako su plodovi njihove borbe debelo obesmišljeni devedesetih, zvaničan poraz nastupa tek sada. Možda su početkom devedesetih izgubili državu za koju su se borili, možda su još ranije izgubili bratstvo i jedinstvo u koje su vjerovali, ali tek sada je došlo vrijeme kada se više ništa od ideja zbog kojih su pregazili igmanski snijeg ne može prepoznati u riječima i djelima onih koji se njima diče.
Foto: Sanjin Strukic/Pixsell Zašto ne bi moglo biti Republike Hrvatske bez antifašističke borbe naroda Hrvatske? Piše: Prof. dr. sc. Josip Sruk Bez antifašističke borbe, naroda Hrvatske, niti u jednoj od mogućih varijanti raspleta političke situacije nakon II. svjetskog rata, Hrvatska kao država…
Ukratko: kome još nije jasno zašto treba ugasiti antifašistički plamen u BiH? Skupi račun plina sigurno nije razlog, treba ugasiti vrijednost i ideju antifašizma.
Ljevicu treba da odlikuje i beskompromisna borba za ljudska prava i tolerancija naspram šovinizma i mržnje prema Drugima i drugačijima. U sklopu ljudskih prava ljevica se intenzivno zalaže za rodnu ravnopravnost i feminizam spram društvene matrice patrijarhata i seksizma. Daje nesumnjivu podršku manjinskim LGBTIQ pravima naspram izražene homofobije jer to pripada pravu na slobodno izražavanje seksualne ili bilo druge orijentacije, što naravno, nije samo po sebi manje ili više važno od drugih prava.
Spomenik palim borcima antifašističke borbe u Puli – foto: POLOMAP U danima uoči obilježavanja Dana antifašističke borbe ponovno smo svjedočili prekrajanju antifašizma u skladu s nacionalističkom politikom. Selektivno prisvajanje antifašističkih tekovina po nacionalnoj osnovi sasvim sigurno je antiteza NOB-u, a…
Foto: Grafit Davideu Daxu Cesareu/Graffiti Database U danima kada pola svijeta gori od uličnih protesta u Milanu su održane velike antifašističke demonstracije. Povod je ovog puta svečan, tužan i važan pa ga valja i dostojno obilježiti. Okrugla je godišnjica ubojstva…
