Jednostavno, ispekla sam zanat kroz pola stoljeća, a sebi i svom kompasu najviše vjerujem. Ne mogu više trošiti milijun riječi, da ljudima objasnim neku svoju zamisao, viziju. Nemam više vremena, kako veli Desanka
Kad bih ja bila Vita, pisala bih joj pisma, doslovce svakoga dana u godini, čak i kad bi me ubijale kostobolja, migrena i bijeli bijes na užasne malograđane, na gomilu i njeno prostaštvo, na zadrigle i tupe političare, na djecu koja nemaju kompasa ni budućnosti, na prijatelje čija je jedina uloga da dosađuju i osuđuju, na svijet u kojemu smo se obje zabunom zatekle i koji valja preživjeti, upirući se jedna drugoj o nakrivljeno rame.
Mi nemamo ništa od toga, što je drugima "teže nego nama". Nemamo utjehe u tim lažnim povlasticama poznatosti, slave, relativne materijalne sigurnosti. Nitko ne zna o našim ponorima, našim vihorima, našim besanim noćima i slomljenom srcu. Ne znaju kako se konopac njiše iznad glave, kako bodež sukne kroz auru, tražeći mjesto gdje se samo jednom udara i to je dovoljno.
Fala na makulaturi, ne i na nekulturi. Sklonite mi se više, iz književnog i intelektualnog prostora, ozbiljno vam govorim.
Foto: RODNAE Productions ODA LJILJANU U svijetu Cvjetane* stoluje ljiljan: K Istoku hlepi, na svijetlu stranu. Sulicom zlatnom on je naciljan- Ko orden bola nosit će ranu. Nema mu ravna u sedam carstva, Makar da pored bunjišta niče. Izvan prostote,…
Foto: Božica Jelušić/Facebook Sto i više puta sam rekla, da će nam se o glavu odbiti konfuzno obrazovanje, Robocop ministrice, desničarski paranoici, stari lijeni sibariti i svi oni koji kroje tzv. “školu za život”, u kojoj je jedina stalnost kaos…