
Šta nas afrički kontinent uči o demokratiji
Državni udari i krize nisu kraj demokratskog projekta, već lomna tačka jednog manjkavog modela.

Državni udari i krize nisu kraj demokratskog projekta, već lomna tačka jednog manjkavog modela.

Ono što je demokraciji danas potrebno nije nostalgija, nego reinvencija. Ona ponovo mora postati participativna – ne samo u nazivu, nego u praksi.

Historija Afrike pokazuje da je demokratska praksa autohtona, a njeno ponovno prisvajanje ključ je snažnije budućnosti.

Mogućnost okupljanja ljudi u fizičkom prostoru zadržala je veliki značaj i u doba interneta. To se posebno odnosi na zemlje u kojima je demokratija ugrožena. Kao što se pokazalo u poslednjih dvadesetak godina „globalne demokratske recesije“, postojeće institucije, uključujući i sudove, često ne uspevaju da zaustave dolazeće autokrate. Bar u nekim slučajevima, mnogo efikasnije im se suprotstavlja građanstvo na ulicama i trgovima.

Izbori u Obali Slonovače ne testiraju samo predsjednika — već i sposobnost demokratije da preživi razočaranje jedne generacije

“Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Kome? Cijelo čovječanstvo deset hiljada godina ne radi drugo nego govori. Od Sokrata do Vatikana same govornice i propovjedaonice… Štampati? Kome? Dokazivati? … Isto tako nema smisla. Šta je preostalo? Lagati? Gdje su mostovi preko kojih se može čovjek spasiti? (Miroslav Krleža)

Kao tinejdžer koji je odrastao u Istanbulu, imao sam sreću da pripadam generaciji koja je u blizini imala dobre primere demokratskih praksi. Evropske zemlje poput Britanije, Francuske, Nemačke i Švedske podsticale su nas u težnji prosperitetu i demokratiji i pružale nadu u bolju budućnost našeg nesavršenog državnog uređenja. Iskustva tih zemalja pokazivala su da ciljevi ekonomskog rasta, socijalne pravde i političkih sloboda nisu samo uskladivi, nego se i međusobno osnažuju.

Kako sugerira ponašanje Pedra Sáncheza, legitimni strah od demokratske erozije s desnice ne bi smio zasjeniti slične prijetnje koje dolaze s ljevice.

U vremenu kada autoritarni režimi cenzuriraju istinu, a tehnološki divovi biraju profit umjesto principa, sloboda govora pronalazi neobična utočišta. Igra Minecraft postaje prostor otpora, a virtualne knjižnice mjesta gdje zabranjene informacije ruše zidove šutnje.

Žestoke borbe u Tripoliju potresle su grad, razotkrivajući iluziju sigurnosti u zemlji kojom ne upravlja država, već suparničke milicije.

Uhićenja su prvi slučaj korištenja gradskog zakona o nacionalnoj sigurnosti za ciljanje rođaka prodemokratskih aktivista.

Dok je Erdoğan sve nepopularniji, oporba je podijeljena, a ljevica slaba i demoralizirana. Esen Uslu izvještava o posljedicama uhićenja Ekrema İmamoğlua.