Trčeći prolazim kraj Tivolija i razmišljam o kultnom albumu Zorana Predina i Arsena Dedića, Svjedoci priče, na kojem im se na odjavnoj pjesmi „Domovina“ pridružio i Bora Đorđević, a koji je snimljen upravo u Tivoliju, u proljeće 1989. Taman na vrijeme da odjavi jednu zemlju i jedno doba.
Klub ljudi čiji obraz ne možeš kupiti, čije uspomene ne možeš izbrisati. Ljudi kojima ne možeš lagati. Velež Mostar, klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa. Klub svih nas.
Iznenadna smrt Freda Matića, čovjeka koji je bio jedan od heroja obrane Vukovara i zatočenik logora u Srbiji, koji je potom obnovio ljubav i ušao brak sa svojom studentskom ljubavi, Srpkinjom iz Vukovara, koji je kasnije napravio sve da ostane čovjek i koji je na koncu od strane nacionalističkih desničara tretiran kao izdajnik pred čijim su ministarstvom branitelja mjesecima kampirali s idejom da dignu revoluciju, zatekla je pristojniji dio javnosti u Hrvatskoj.
Jer, ako izuzmemo nekadašnjeg nogometaša Lazija, Paola di Canija, koji je bio i na terenu neskriveni simpatizer fašizma, praksa iskazivanja ekstremnih političkih stavova od strane samih aktera na travnjaku od početka je bila eksces svugdje, osim na našim prostorima.
Film Nebojše Slijepčevića, posebno nakon nagrade u Cannesu, postaje stoga divna diverzija u ovdašnjim politikama sjećanja i podsjeća na to da umjetnost može puno, posebno kad se radi iz bazičnog ljudskog uvjerenja.
Klub ljudi čiji obraz ne možeš kupiti, čije uspomene ne možeš izbrisati. Ljudi kojima ne možeš lagati. Velež Mostar, klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa.
Klub svih nas.
Da su makar u jednoj prigodi rekli: Ljudi oprostite, bio je rat, radili smo užasne stvari kojih se sada sramimo i voljeli bism to nekako ispraviti, Čovića bi se barem donekle moglo drukčije doživljavati. U gradu, odnosno dijelu grada čiji je on apsolutni gospodar, nema mjesta za nikakvu tradiciju ni realan život drugih.
Tamo gdje je Johnny Štulić htio napraviti predstavu Ilijade, u blizini Starog mosta, u novoj ''Mikrofoniji sa Amerom'' Dragan Markovina otkriva može li Mostar ponovo biti bijel i veseo, da li bi bilo prikladnije da ovakav grad kakav je danas umjesto Bruce Leea dobije spomenik Sir Oliveru, lažnom plemiću iz Alan Forda, zašto su Hajduk i Velež religijski klubovi, o tome šta je ostalo od Smojinog Splita, nervira li ga turizam te zašto je Mediteran njegov identitet i način življenja.
Dakle, opet imamo Hrvate kao predziđe kršćanstva i zapada te antitotalitarizma, koji bi se trebali ujediniti oko integrirajućeg kralja, ovaj put sami, ni od koga, a ponajmanje od Srba i komunista ometani, i tako oživjeti veličanstvenu povijest koja je možda još uvijek dostižna.
Pojednostavljeno govoreći, nestanak skulpture samo je simbolični kraj ideje da je moguće kako će super-heroj iz djetinjstva doći i rješiti stvari. Da je tako lako, znao bi to svatko.
Na popisu žrtava logora Jasenovac je nešto više od 83 tisuće imena. U Jugoslaviji je kanonizirana brojka od 600-700 tisuća žrtava, a Vlada RH komemoraciju odradi protokolarno. U Republici Srpskoj govori se o 803 tisuće žrtava, dok Bošnjacima taj logor nije bitan, pa je umjesto točke pomirenja Jasenovac mjesto koje dijeli
Mostar je trauma, i ovoga društva i njegovih pisaca, tako da je Markovina, što bi se reklo, pogodio tamo gdje treba.
