I ove je godine obilježavanje Blajburga proteklo uz ocjene da su ondje stradali “hrvatski vojnici”, da je riječ o “velikoj tragediji hrvatskog naroda” i da se trebamo sjetiti “svih žrtava totalitarnih režima”. Ni slova o tome da se radilo o vojsci jedne fašističke države koja je bila odani saveznik Trećeg Rajha i koja je izvršila tri genocida
Designed based on concentration camps in Nazi Germany, Jasenovac meant death or was the last station before concentration camps in Germany and Poland for most of its victims throughout its existence. Those that managed to escape from the horrors of Jasenovac started testifying about the extent and manner of killings immediately after it, which appalled even Nazis themselves. Following the dissolution of Yugoslavia, social changes led to new narratives and interpretations of Jasenovac. As a result, on the one hand, this part of history is relativised, while on the other hand Jasenovac is used for propaganda purposes, and all of this is frequently also included in school curricula.
Projektovan po uzoru na koncentracione logore u nacističkoj Njemačkoj, Jasenovac je u toku svog postojanja za veliku većinu svojih žrtava značio smrt ili jednu stanicu prije koncentracionih logora Njemačke i Poljske. Oni koji su uspjeli pobjeći iz strahota Jasenovca već tada su počeli svjedočiti o razmjerama i načinima ubijanja, nad čime su se zgražavali čak i sami nacisti. Nakon raspada Jugoslavije i u skladu s društvenim gibanjima tematika Jasenovca poprima nove narative i nova tumačenja. Tako danas s jedne strane imamo relativizaciju ovog dijela historije, dok s druge svjedočimo korištenju tematike Jasenovca u propagandne svrhe, a sve to nerijetko postaje dijelom školskog kurikuluma.
Jedina ohrabrujuća i povijesno pamtljiva slobodarska epizoda iznjedrena je krvlju i žuljevima 1945. godine pobjedom nad nacifašističkim crnilom, što će 45 godina kasnije biti neodgovorno prokockano. A vampirski mrak crne prošlosti se vraća, zloslutno puzeći u dnevni život: „Ajmo, ajmo ustaše“, „Za dom spremni“, „Jasenovac i Gradiška Stara“, „Ubij, ubij Srbina“, „Bog i Hrvati“...
Ako ne znaju što je bilo, 'navijači' Marka Perkovića Thompsona mogu do besvijesti slušati i gledati dokaze da on slavi ustaške koljače, prkosno tvrdi da je pjevao „Jasenovac i Stara, to je kuća Maksovih mesara“. Te u stilu 'i opet će ako bude sreće' potiče opasnu 'endehazijsku' nostalgiju. Čak i među balavurdijom koja još ne zna ni gdje joj je dupe, a gdje glava. I opet neće shvatiti ništa. Osim radosne činjenice da ti dupe može biti i na ramenima ako ti glava ničemu ne služi. Jer vide da je ta priča o dobru i zlu ionako tek dosadna zajebancija.
Kao alibi za normaliziranje veličanja fašizma uvijek je pri ruci grupacija kojoj se ne može reći "ne": u slučaju ustaškoga pozdrava "Za dom spremni" to su hrvatski branitelji, postrojeni pod zastavom HOS-a, a u slučaju proustaškog estradnog djelatnika Thompsona to su hrvatski reprezentativci
Nenadana Thompsonova balada me zaskočila, ali jezik sam ipak svezao za zube. No kada sam shvatio da je to tek početak i da bi se moglo zakotrljati u tom smjeru, nisam više mogao šutjeti i zamolio sam domaćicu da to promijeni, da takvo ustašovanje prelazi ionako nategnutu granicu tolerancije.
Ne mislim da je komemoracija u Jasenovcu nevažna ili da pada u sjenu. Dapače, mislim da je to vrlo važan element suočavanja s tamnim stranama vlastite prošlosti, što je neophodno svakom društvu. Ono što treba pojačati i na čemu treba inzistirati u javnosti je da se iz te komemoracije ne smije i ne može izuzeti genocid nad Srbima koji je provodio ustaški režim, kaže bivša ministrica vanjskih i europskih poslova.
„Braćo Ustaše!
Mi smo Rimskim ugovorima doprinijeli i koju žrtvu. Nu, narod koji nije kadar podnijeti žrtve, nije kadar niti živjeti“, govorio je Ante Pavelić na skupu ispred hrvatskog Sabora i Crkve sv. Marka u Zagrebu 21.5.1941. godine, vrativši se iz Rima i opravdavajući potpisane Rimske ugovore između njega i Mussolinija, kojima je NDH prepustila Italiji Dalmaciju i jadranske otoke. Prošlo je dakle 79 godina od toga čina koji se smatra najvećom izdajom hrvatskog naroda u njegovoj povijesti. Dalmacija, kolijevka hrvatske državnosti prepuštena je Italiji.
Ustaše i ustašluk, zajedno s kvislinškom paradržavom tzv. NDH, stvar su najtragičnijeg dijela novije hrvatske prošlosti kojoj je, je li, pravomoćnom povijesnom presudom mjesto u najzabitnijem kutu zaborava. Nikako na rehabilitacijskoj niši nekog političkog programa, kojim treba novačiti ljude za neku novu budućnost na starim, dokazano pogrešnim obrascima. Ni roditelji, ni škola, ni Crkva niti država RH ne uče mladež tomu da „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“, tzv. murali nekog ustaškog mulca pod njemačkom kacigom u Zadru (potpis: Tornado, lokalni „navijači“) i Splitu (potpis: Torcida Mejaši), ušato u s križem među krakovima i sl., nisu ama baš nikakva budućnost.
Sve dosadašnje inicijative da se istaknutim suradnicima ustaškog režima u Sarajevu oduzmu ulice propale su, iako se u javnom diskursu koji dolazi baš iz Sarajeva često rado isticala činjenica da u Mostaru nekoliko ulica također nose imena dokazanih fašista i ustaša, poput Jure Francetića ili Mile Budaka
Što ako će navijači pjevanjem ustaških koračnica stvarno pomoći? Što ako će reprezentacija zbog toga zaista dati gol? Što dakle ako se ipak ima zbog čega pjevati ustaške pjesme na javnom mjestu? Što ako ih se ima zbog čega pjevati "pogotovo" na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije?
