Većini kandidata glavni argument na prethodnim izborima bilo pretresanje prethodne administracije i objavljivanje podataka o pljačkama, mahinacijama i “ugrađivanjem”. Pa ne vidjeh baš nešto puno objavljenih nepravilnosti.Kao kad je sjajni Izudin Bajrović glumeći Mugdima u filmu “Gori vatra” obasnio suštinu talova u jednoj rečenici:– Pomogni ti meni, pomognuću ja tebi.Ili u našem trenutnom stanju: ne “kopaj” puno unazad, možda će i oni sljedeći “kopati”.
Prošlo je četiri mjeseca od smrti velikog pjesnika i književnika Abdulaha Sidrana. Njegove i svoje slike više niko ne objavljuje, a rijetko vidim da ga neko i spomene. Nije to ništa čudno, oduvijek smo više cijenili „tuđe“, nego svoje. Nekako je ovaj grad najmanje cijenio one koji su ga na neki način proslavili.
Jer srećom, nismo svi isti.
I nikada agresor i žrtva neće biti isti.
I pobijedio je Sarajlija, Bosanac, dijete ovoga grada. Pobijedilo je i Sarajevo, koje je i Draganovo.
Zato ponesi opet zastavu Dragane. Ovu borbu si sam pobijedio.
I zato Armijo sretan ti rođendan. I veliko hvala. Ipak se nadam da će naša djeca biti pametnija. Da će se družiti po ljetovanjima i putovanjima a ne po kojekavim čukama i vukojebinama. I da nikada više niko neće morati da se brani od dojučerašnjih prijatelja. Jer rat nikome nije donio sreću. Svi smo ostali na gubitku. Svi osim onih koji su rat i započeli. Političara.
Danas se obilježava Olimpijski dan, koji je uspostavljen je 1948. u svrhu obilježavanja rođenja modernih Olimpijskih igara, a cilj je promocija i implementacija olimpijskih vrijednosti, prijateljstva, kao i ideje bavljenja sportom svih uzrasnih kategorija u užoj i široj zajednici. Podsjećamo na osvrt Zvonimira Nikolića o Olimpijadi u Sarajevu.
Negdje kod nekadašnjeg restorana Gurman, na uglu stare Titove, naišao je moj prijatelj. Nismo se vidjeli od početka rata…
Državo, mijenjaj zakone, uvedite osim mizerne novčane kazne drakonske kazne za nošenje oružja. Tako im neće idući put pasti na pamet ponijeti pištolj u grad. Tako će naša djeca biti sigurnija. Tako nećemo razmišljati šta bi bilo da je nekim slučajem naše dijete sjedilo na zadnjem sjedištu. Ili smo svi počeli razmišljati: “Dobro je nije moje”? Sve dok se nesreće dešavaju nekome drugom, dobro je?! Ili smo zaista postali kao gnjide koje su izmislile ovo poslovicu iz naslova – O SEBI, PRI SEBI? E pa, ja ne mogu. Jebite se i vi i vaša kvazidemokratija!
Postoji jedan grad na svijetu u koji se uvijek poželim vratiti. Grad star skoro 2.700 godina, koji prve tragove naselja bilježi oko 660 godina prije nove ere. Šta je to u tom gradu tako neobično? Tako privlačno? Tako šarmantno i drugačije? Istorija? Kultura? Građevine? Spomenici? Parkovi?
Moji su i Nedžis i Zlatan iz Tuzle, i moj Bojan iz Banjaluke, moj Meša iz Bihaća, moj Jugoslav iz Beograda, moji Marko i Dinko iz Splita, moj Ilja iz Valjeva, moji Mehmet i Feti iz Turske, moji Adisa, Amer i Ankica iz Mostara, moji Mustafa, Darko, Amila Atif, Mladen, Nermin, Belma, Maja, Seka, Harisa, Svjetlana, Maida, Nataša, Elma, Miodrag, Senad, Snježana, Samir… i još stotine prijatelja iz Sarajeva. Svi su oni moji. I ja sam njihov.
