Kada bi se danas podvukla crta pod ono što se naziva kultura sjećanja, kakav bi bio rezultat? Trideset godina nakon rata čitav napor raznih organizacija koje se i dalje uporno bave implementacijom kulture sjećanja u glave pripadnika ovdašnjih plemena ispostavlja se kao puka iluzija, kao poraz pretrpljen od nacionalista koji vladaju Hrvatskom i Srbijom i kojima stalno poticanje na žrtvoslovlje svoga naroda i negiranje žrtava drugog i omogućava opstanak na vlasti. U Hrvatskoj jedva da postoji minimum tolerancije prema ono malo građana srpske nacionalnosti, i to ako su tihi i neprepoznatljivi, ako su pak politički angažirani, pristaju biti izloženi istoj količini mržnje kao i 90-tih, danas već uspješno usađenoj u svijest generacije koja s ratom nema nikakve veze.
U Srbiji kultura sjećanja, kako na razini vlasti, tako i u većini naroda, preskače razdoblje srpskih osvajačkih pohoda prije 30 godina i živi ideal lažnog žrtvoslovlja, posežući stalno za napuhanim brojkama Srba stradalih u hrvatskom logoru Jasenovac prije 80 godina. Sve ono između briše se kao spužvom, a kada iscrpi već sve resurse vječnog stradalništva Srba, ma gdje bili, aktualni će šef Srbije pred skore izbore opet posegnuti za vječnim neprijateljem i protjerati nekog tajnika u hrvatskoj ambasadi u Beogradu jer da se bavio špijunažom, a Hrvatska, jasno, odgovoriti isto, pa personom non grata proglasiti prvu osobu u ambasadi Srbije u Zagrebu koja im je pala na pamet.
Stoga politički odnosi dviju država postoje tek na razini objeda, a koje se u pravilu tiču upravo iskrivljene slike događaja iz 90-tih i radikalnog odbijanja prihvaćanja političke, a kamoli recimo kolektivne odgovornosti za svoje zločine i priznavanje žrtava one druge strane. Zato se opet u Hrvatskoj dogodio dernek s takozvanim danom sjećanja na Vukovar, grad kojega su 1991. JNA i srpska vojska sravnile sa zemljom, pobile više od dvije tisuće tamošnjih Hrvata, a stotine odvele u logore. I to je činjenica, kao što je činjenica da je hrvatska vlast četiri godine kasnije protjerala skoro svoje cjelokupno srpsko stanovništvo. To mitološko hodočašće s pečatom sirovog nacionalizma krajnje je međutim obesmislilo pijetet prema žrtvama Vukovara, a kultura sjećanja pervertirala je u desničarsku, proustašku farsu kojoj je rado prisustvovalo još više Hrvata nego lani, i dakako čitav politički vrh. I nikome nije palo na pamet da napusti kolonu na čijem su čelu, u režiji proustaškog gradonačelnika toga grada, koračali pripadnici HOS-a, postrojbe čiji su idoli krvnici nekadašnje ustaške države Hrvatske, a amblemi veliko ustaško slovo U, čiji glazbeni ukus ne seže dalje od stihova o Juri i Bobanu, to jest ustaškim koljačima, i zahvaljujući kojima je tom masom skupljenom tobože u ime žrtava odjekivao satima ustaški pozdrav „Za dom spremni“.
Dobro, od premijera i njegovih nije se ni moglo očekivati da se izdvoje iz kolone koju su označili oni koji je predvode – notorne profašističke protuhe – jer je upravo njegova desničarska partija i proizvela tu bandu koja slavi krvavu tvorevinu iz davne ’41., njegova je partija odavno ustanovila onaj kulturni kod shodno kojemu su Srbi i danas nepoželjni gosti u vlastitoj državi. Pa će i prijetnje šefu SDSS-a, Miloradu Pupovcu, ukoliko dođe u Vukovar – kako bi tek bacio vijenac u Dunav za sve žrtve, i hrvatske i srpske – biti tako odurne da je mudro odustao. U tobožnjem komemoriranju stradalnika Vukovara stoga je ove godine više nego ranije upravo žrtva zagubljena u ime stjecanja političkih poena i „kulture“ sjećanja na onu Hrvatsku u kojoj je jedino dobro mjesto za Srbe bio konclogor Jasenovac.
S druge strane tarabe, do grla ukopani u mit o Jasenovcu, u Srbiji zatiru svako sjećanje na svoje zločine, na zlokobne sabirne centre, na primjer, u koje su dovođeni i mučeni Hrvati 90-tih; nema u tim logorima niti sitne oznake, kao spomena o odgovornosti jednog režima za zločin nad drugim narodom, što jasno govori o ideološkom kontinuitetu srpskih vladajućih elita.
U Hrvatskoj, pak, refleksno se grimasa tuge navlači tek na spomen kolone sjećanja za Vukovar, sve drugo neprijateljski je čin. A bilo je još toliko „kolona“. Na primjer u Paviljonu 22 na Zagrebačkom velesajmu, posebno upečatljivom jer se tiče stradanja Srba izvan ratnih područja, u samom Zagrebu, gdje su brojni srpski građani privođeni u hangar Paviljona 22, pa tu najprije mučeni, a potom odvođeni u Pakračku Poljanu i tamo likvidirani. Paviljon 22 postao je tako kultno mučilište, paradigma režimskog pokroviteljstva poklonjenog izvjesnom Tomislavu Merčepu čija je postrojba ubila barem 23 srpska civila, a on sam, iako osuđeni ratni zločinac, odlikovan je kao heroj i bio dragi gost na primanjima političke elite.
I nema tamo makar sitnog znaka sjećanja na žrtve, ne, Paviljon 22 danas je Laser tag arena, igraonica naime koju reklamira čak i zagrebačka turistička zajednica. Jedna se zlokobna „igraonica“ živim ljudima pretvorila, eto, u radosnu igraonicu laserima, komercijalna je boja novca prekrila tragove krvi i zločina. Kultura sjećanja? Ne, nego odvratno, kolektivno ironiziranje povijesti.
