U autobiografskom romanu Primirje (La tregua) iz 1963. talijanski književnik Primo Levi, svjedok Auschwitza, povjerio je našoj memoriji priču o malome Hurbineku, djetetu iz logora. Čitamo: „Hurbinek nije bio ništa, bio je dijete smrti, dijete Auschwitza. Izgledao je kao da nema više od tri godine, nitko o njemu nije ništa znao, nije znao govoriti i nije imao imena: to čudno ime Hurbinek nadjenuli smo mu upravo mi, možda neka od žena koja je tako protumačila neartikulirane glasove što ih je maleni pokadšto ispuštao. Bio je paraliziran od krsta prema dolje i imao je atrofirane noge, tanke kao čačkalice; ali njegove oči, izgubljene na trouglastom i ispijenom licu, strijeljale su strašno žive, pune preklinjanja, potvrde, htijenja da raskinu lance, da prekinu grob onijemjelosti. Riječ koja mu je nedostajala, koju ga nitko nije potrudio naučiti, potreba za riječju izbijala je iz njegova pogleda razornom neodložnošću; bio je to istodobno divlji i ljudski pogled, zreli pogled koji sudi, koji nitko od nas nije mogao podnijeti, toliko je u njemu bilo snage i bola.“ Pogled koji nitko nije mogao izdržati osim Heneka, petnaestogodišnjeg Mađara, robusnog i jedrog, koji je u ambulanti logora koju su Rusi upravo oslobodili provodio sate uz „malu sfingu“. Za razliku od mladih Poljakinja koje su mu dosađivale milovanjima, a da nisu ulazile u njegovu unutarnjost, ili za razliku od ostalih zatočenika, zbunjenih, posramljenih strahovitom snagom njegova pogleda, Henek je bio strpljiv i susretljiv. Bavio se Hurbinekom, prao ga, namještao njegove pokrivače. I jednoga dana objavio da je Hurbinek izgovorio jednu riječ: nešto kao „mass-klo“ ili „matisklo“. Bijaše li to njegovo ime? Što je rekao? Premda je oko Hurbineka bilo predstavnika svih naroda Srednje Evrope, riječ nije odala svoju tajnu i „Hurbinek“, koji je imao tri godine, koji se možda rodio u Auschwitzu, koji se kao muškarac, do posljednjeg daha, trsio da uđe u svijet ljudi iz kojega ga je isključila bestijalna sila, Hurbinek, bez-imena, čija je sićušna podlaktica nosila tetovirano znamenje Auschwitza, taj i takav Hurbinek umrijet će u prvim danima marta 1945, „slobodan, ali ne i iskupljen“ (libero ma non redendo). Ništa nije ostalo od njega, on svjedoči jedino i samo kroz ove Levijeve riječi.
Hurbinek, dijete bez porijekla i bez jezika, trebao je umrijeti ravnodušnom smrću, smrću bez riječi. Nikakav trag nije smio ostati o njegovom kratkom boravku u svijetu. Pripovijest iz Primirja demantira taj plan: ništa, doduše, ne ostaje od djeteta koje nije bilo ništa, ali riječima u koje pohranjuje svoju sićušnu priču Primo Levi vraća tom nerazlučivom malom pokojniku njegovu posebnu fizionomiju, a tek najavljenom životu, kakav je bio njegov, njegovu ljudskost, njegovu nezamjenjivost, nenadomjestivost. Hurbinek nije imao vremena postati subjektom, ali je već bio „posebna individua, persona, jedinstveno nenadoknadivo biće, koje ništa neće nadomjestiti“. Znanim Borgesovim riječima iz pjesme Ti: „Samo se jedan čovjek rodio, samo / jedan čovjek je umro na zemlji. / Tvrditi suprotno čista je statistika, /sabiranje je nemoguće.“
Ova Levijeva priča fascinirala je i francuskog filozofa odgoja Philippea Meirieua. U izlaganju za vrijeme konferencije organizirane u Belleyu povodom otvaranja Memorijalne kuće u Izieuju (pod čijim su krovom pronašla utočište djeca prije nego što ih je zadesila nacistička racija), u izlaganju pod naslovom Sjećanje i budnost (Mémoire et vigilance), reći će: „Nalazimo se s tom pričom pred radikalno poučnom situacijom.“ Jedan adolescent, drugi dijete, jedan govori, drugi ne. Što čini onaj koji govori? On se ophodi sa svojim partnerom lišenim riječi kao sa sebi ravnim, obraća mu se kao da ovaj zna govoriti, očekuje njegov odgovor i događa se čudo, odgovor nadolazi: „Nije važno što ne razumijemo ono što kaže Hurbinek. Možda je čak u tome udio svakog odgoja. Prihvatiti da na naš razgovor drugi odgovori, a da doista ne razumijemo ono što kaže. Otrgnuti se našoj težnji za shvaćanjem svega onoga što se događa između ’djece i ljudi’, otrgnuti se našoj želji da vidimo kako je edukativni odnos završio, poput trgovačkog odnosa, u savršeno čitljivoj razmjeni, transparentnoj, mjerljivoj i nimalo dvosmislenoj. Prežaliti vještinu kako bismo prihvatili izdizanje drugog u njegovoj drugosti.“ Auschwitz, dakle, pedagogu dodjeljuje misiju da raskine vjekovnu vezu između odgoja i kolonizacije duša – između odgoja i preodgoja. Podučavati nakon Auschwitza, podučavati unatoč Auschwitzu, znači dopustiti, a ne prenijeti… To znači da moramo sebi uskratiti da dajemo nekome ono što imamo, kako bismo napravili mjesta onom nekom koji nismo. Umjesto da saopćavamo znanje riječima, zauzimamo se da potaknemo izviranje riječi (iz duha) koju nije moguće (iz)diktirati unaprijed. I Philippe Meirieu izvlači koncizan zaključak iz svojega putovanja u sjećanje: „Odgoj je ono suprotno totalitarizmu“. Meirieu poistovjećuje čovjeka koji ima učenike (magister) s onim koji ima robove (dominus). Ako i postoji razlika, ona je u dvama modalitetima despotizma. Dominus svrstava bića u hijerarhiju, magister radi na njihovoj homogenizaciji. Rob je negiran u svojoj humanosti, učenik pak u svojoj drugosti i drugačijosti. Ne, zaključuje Meirieu, valja nam završiti s gnusnim poslom fabriciranja čovjeka i prepoznati, odnosno priznati u svakom djetetu biće koje ima pravo da ga se čuje: „Odgoj ne treba – uzalud – tražiti kako da iščupa učenikova uvjerenja, kao što čupamo korov praznovjerja i pogreške, kako bismo omogućili rast uma i kako bi se istina objelodanila. Odgoj treba naći pristupa umu upravo utoliko ukoliko je ovaj sredstvo pomoću kojeg se uvjerenja jednih i drugih stavljaju na razmatranje (délibération), ukoliko je ovaj sredstvo pomoću kojeg se konfrontira njihova osnovanost (bien-fondé), mjeri njihov doseg, njihov ulog i njihove posljedice. Um nema sadržaja po sebi samom; on je sredstvo koje dopušta uvjerenjima da započnu komunikaciju među sobom i da ’načine društvo’ u zajedničkom prostoru unutar kojeg se prije svega nastoji raspravljati, a ne upotrebljavati oružje nasilja, zavođenja ili zastrašivanja.“
Neka tlačenje ustupi mjesto izražavanju i opet će se zbiti Hurbinekovo čudo, svatko će napokon moći slobodno iskazati svoju tajnu, objaviti šifru svojega bića, oglasiti se i saopćiti matisklo koji se nalazi u njegovoj najdubljoj nutrini.
Drugim riječima, to za nas ovdje i sada znači da u središtu više ne bi smio biti ni odgoj za bogobojažljivost ni odgoj za čovjekovo herojstvo, ni odgoj koji odgaja čovjeka u službenika Boga, ni odgoj koji odgaja čovjeka u Gospodara svijeta, nego odgoj za suštinsku dopustivost. Odgoj za otvorenost spram svijeta, svijeta kao prostora bivstvovanja.
Pitanje kako doći do takvog odgoja, kako doći do pedagoga koji neće biti ni dogmatičari ni skeptici, govorimo li Kantovim jezikom, jedno je od najtežih pitanja našega vremena. Jer njegovo rješavanje nije zavisno toliko od školskih vlasti koliko od samog načina života, od našeg svakodnevnog odgovaranja na pitanje: Kako biti? Kako biti kao čovjek? A jamac afirmativnih odgovora, odgovora koji izražavaju smisao bivstvovanja i koji potvrđuju smisao života, može biti samo naša duhovna sloboda, sloboda koja se podudara s čovjekovom otvorenošću za otvorenost bivstvovanja, za otvorenost iz koje se raskrčuje svjetlost svijeta, iz koje izrasta sam svijet kao prostor bivstvovanja i time prostor čovjekove slobode.
Primarna dakle ostaje sloboda kao takva, sloboda koja je identična s istinom, s ne-skrivenošću bivstvovanja kao takvog.
