Ustupljena fotografija
U Ulcinju sam proteklih dana dugo, od rano ujutro do kasno navečer, s Perom Radovićem tabirio o ljudima i događajima koji su obilježili protekle decenije. Pričao je Radović o profesiji TV-dokumentariste, o televiziji u dva grada, Sarajevu i Titogradu. Televizijski je autor i publicista, bivši urednik TV Sarajevo, potom direktor Televizije Titograd, jedan od osnivača i prvi direktor Internacionalnog TV-festivala u Baru. Nije se Pero dvoumio da pred sam početak ratova, kad je sve mirisalo na barut, nečovječnost i zlo vrijeme, podnese ostavku na “direktovanje” i ponovo se vrati dokumentarcu i običnom čovjeku. U ratu je matičnoj televiziji, kad su prenosili izvještaje drugih TV-kuća, tražio da to rade njihovi novinari u sopstvenoj produkciji i direktnim javljanjem s terena. I sam se ponudio, uz uslov da mu se izvještaji ne cenzurišu. Kako mu to niko nije mogao garantovati, Pero je i sebe i nas uskratio doživljaja s ratišta. I ne žali. A kad su nam posijali ratove umjesto života, nepregledne kolone izbjeglica tumarale su Balkanom i svijetom. Tada se Pero priključio da kao čovjek, dokumentarista i odgovorni urednik izbjegličkog časopisa “Vrela” pomogne unesrećenim. Tu sam ga i upoznao. Samo poslije nekoliko tekstova, onako tiho i nenametljivo, rekao mi je: “Ti odlično pišeš o ljudima i njihovim sudbinama, nastavi tako i ubuduće”. Tako je Pero odredio i moju “pisaću sudbu”. Kada izbjeglicu napuste svi, država i društvo, komšije, dojučerašnji prijatelji i najbliži srodnici, Radović je ostajao s njima, umanjivao njihove jade i košmar u kojem su zaglibili. Bez afekta, brzopletosti, galame, konflikta, razumno i staloženo, uvijek biranim riječima pomagao je da se prevaziđe nepremostivo. Tako je nastao i njegov serijal o izbjeglicama. Hronologija jedne značajne televizijske karijere od početnika na televiziji koja nastaje do rasnog dokumentariste koji živi sa svojim junacima i urednika koji je vodio najznačajnije projekte televizija Sarajevo i Titograd, sažetak je knjige “Na sceni iza ekrana”, koju je objavio 2015. godine.
Dva najznačajnija intervjua
Pričajući o umjetničkim velikanima koje je susretao, između ostalih o Maku Dizdaru, Skenderu Kulenoviću, Ivi Andriću, Mehi Sefiću, Vladi Miloševiću, ovaj dugogodišnji novinar posebno ističe intervju koji je radio sa suprugom i kćerkom Petra Kočića. “To je meni lično jedna od najznačajnijih stvari koje sam napravio. To je, zapravo, i najekskluzivniji materijal koji sam u svom radnom vijeku uradio. Kada su mi jednom prilikom na ‘Kočićevim susretima’ na Zmijanju rekli da je pozvana Kočićeva supruga, ja sam pomislio da se Krajišnici šegače sa mnom”, prisjeća se Radović. No, dodaje, kada je shvatio da je ona zaista tu, susreo se s njom i predložio joj da snime intervju, što ona na početku nije željela. Kasnije je ipak pristala. “Pričali smo o nekim stvarima vezanim za Kočića, a ona mi je, između ostalog, pričala o posjeti Petru u zatvoru. Tada mi je otkrila da je, pošto je on mogao lakše bez hljeba nego bez duvana, koji se nije mogao unijeti u zatvor, ona u šavove suknje ušivala duvan i tako mu nosila. Prvo što bi je on pitao bilo je da li ima duvana i onda bi ona počela odšivati šavove”, kazuje Radović. Bilo je to neko drugo vrijeme kad se ljubav iskazivala sakrivenim smotuljcima duvana, a ne putem insagrama ili društvenih mreža.
Ivu Andrića sreo sam 1971. godine povodom izložbe “Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas”, Zašto je Andrić izbjegavao medije i zašto nije volio novinare? Bio sam prisutan kad je jednom prilikom ranije, u užem krugu u Dekanatu Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prije početka zvaničnog razgovora pitao: “Ima li među nama novinara?” Tad nisam bio novinar. Kad su mu odgovorili da nema, odahnuo je: “Onda da k’o ljudi razgovaramo.” A kasnije, u svom domu u Beogradu, Andrić nas je dočekao vrlo srdačno. Od tog trenutka diskretno sam zapisivao njegove riječi, ali ih i pamtio. Jer inače nikada, ni iz doba djetinjstva, nijesu mi se u sjećanje tako upečatljivo urezale nečije riječi kao iz susreta s Andrićem. U opuštenim situacijama pričao je polako, tečno, kao na najljepšim svojim pisanim stranicama. U zabludi su oni koji misle da je Andrić bio “tvrd” u usmenom kazivanju. Takav je bio samo u oficijelnim prilikama jer je zazirao od prisustva šireg kruga ljudi ili novinara. I snimajuća tehnika činila mu je veliki psihološki problem. Ovako, u neformalnoj atmosferi, priče su se granale sistemom asocijacija. “Ko zna da li će moj život i delo biti toliko važni nekoj kasnijoj generaciji. Vreme je nepredvidljiv sudija. Koliko se puta desilo, naprimer, da savremenici precene nekog umetnika, pa ga posle pokrije zaborav… Zar se i u ovome slučaju ne može desiti da za pedeset ili sto godina iz fioka izađu na videlo neki rukopisi koje savremenici nisu smatrali vrednim, i da se kaže: ‘Pogledajte kakva vredna dela nisu hteli da objave, a tamo neki Andrić ili Selimović što god da su napisali objavljivano je više puta.’ To se desilo u dosta slučajeva. Ne samo s piscima”, kazivao je Andrić.
Rudari i đaci pješaci
Od prvog radnog dana zainteresovao sam se za sudbinu rudara, čitao o njima, informisao se. U javnosti je bila prisutna samo velika priča puna hvale, ali bez suštinskog ulaženja u nadljudske napore i surove okolnosti u kojima ti ljudi rade. Gorski udari neka su vrsta lokalnih jamskih potresa (zemljotresa), izazvanih slijeganjem zemljišta zbog otkopavanja rude. Zenička Stara jama i Raspotočje bile su poznate po tome što su imale česte gorske udare, a bile su, uz to, i metanske jame. Nesreće su se, dakle, mogle desiti iz oba razloga. Nakon što se jednom desilo obrušavanje unutar jame Raspotočje, kada su neki rudari povrijeđeni, otišao sam onda u Kakanj, gdje se dogodila najveća nesreća u istoriji jugoslovenskog rudarstva. U Kakanjskoj jami poginula su 132 rudara. Sumorni sadržaj o rudarima, koje niti smo kao društvo poznavali niti razumijevali, završio sam snimkom spomenika poznatom rudaru Aliji Sirotanoviću, koji je bio rekorder po broju lopatom iskopanih kubika u jednoj smjeni, 152 tone. Nadmašio je poznatog ruskog rekordera, zvao se Stahanov, za nekoliko tona. Nakon toga snimio sam svoju prvu dokumentarnu emisiju spod naslovom “Ljudi ispod sedam spratova”.
I druga Perina reportaža o đacima pješacima jako je dobro primljena, i na Međunarodnom festivalu zastupala je Jugoslovensku televiziju (JRT) te osvojila drugu nagradu. Ali te dvije reportaže, ispostaviće se kasnije, ostale su među najboljim u čitavoj njegovoj novinarskoj praksi. Kasnije se Pero uz opredjeljenje za oblast kulture najviše bavio temama socijalnog karaktera. Suština je borba za pravednije odnose u društvu, koliko god to ponekad izgledalo uzaludno. Trudio se da slika govori koliko i riječ. Da bude bar ilustracija, ako ne i vizuelna interpretacija sadržaja.
O Mostaru
Dok smo odmjeravali morske, ulcinjske valove, zamolio sam Peru da progovori o Mostaru, i kao da smo u studiju TV Sarajevo, u dahu izgovori: “U mom svjedočenju više od 20 godina kao člana Televizije Sarajevo Mostar je bio često u centru pažnje naših programa. Zbog toga što je bio bogat sadržajima u svim oblastima, ali ponekad i zbog same atraktivnosti njegovog prirodnog ambijenta. Tako kada bismo nekome u svijetu, u regiji posebno, htjeli da reprezentativno predstavimo BiH, snimali bismo TV-storiju u Mostaru. Sjećam se: kada smo pokrenuli prvu emisiju iz kulture, kakvu su imali Beograd i Zagreb, snimali smo je u Mostaru. Mozaik. Bio sam njen urednik i voditelj. Tada sam prvi put upoznao slikara Mehu Sefića i kasnije mi je postao jedan od najbliskijih ljudi u BiH. Meha Sefić obilježio je vijek slikarstva u Mostaru, a naučio je i one koji se i nisu baš razumjeli u slikarstvo i umjetnost da zavole bijelu boju. Nažalost, u jugoslovenskom ratu, pa i do danas, Mostar je na neki način postao i ostao simbol destrukcije i ljudskih dioba. Nada je da vrijeme liječi sve. I da će Mostar zasjati starim sjajem, kao što mu to vječno obezbjeđuje njegovo nebo.”
Istina i pravda, a prije svega zaštita ugrožih, suština je ličnog i profesionalnog uvjerenja Pere Radovića. Trajne vrijednosti ostaju za navijek ako ih, bar približno, umiješ kao Pero Radović pokazati čitaocu ili gledaocu. Zato čovjek, bez obzira na godine, uči od najboljih kakav je publicista Radović, od kojeg su mi se urezivale rečenice, kao i Peri 80-ih od Andrića. On ispoljava poštovanje podjednako i za prosjaka i cara, a pisao je i govorio i o jednima i drugima. Uvijek smireno i s osjećajima za detalj, Pero Radović prepoznaje skriveno blago u svakom čovjeku. Ko umije da čita ovo haotično stanje u kojem smo i mi i svijet, može izvući poruku iz Radovićevog stvaralaštva, da nam se ne bi ponovilo.
