foto: Arhiva
Živimo u vremenu svjedočanstava gdje naši bližnji (artisti) sve češće su nekakvi usrećeni pikzibneri što traju nekom silom oko nas zobljući zrna nečije tuđe slave, negoli što su, pak, samoživi kreativci koji gore vlastitom vatrom. Djelovanje na playback najisplativiji je oblik preživljavanja danas među dominantnoj sili mediokritetokracije… Pritom je sila: i snaga i množina! Da bi uspio, da bi bio primijećen, moraš biti ili redikul ili lupež, ili rebel ili ništarija. Ili ništa od toga. A opet, možeš biti tek običan papirić, komadić karte debljine suhoga lista na vjetru i imati njegovu krhkost, pa opet, biti i čvršći i tvrđi od armirane betonske ploče ili čelične oplate na tankeru ili tenku. Možeš biti, recimo, lakmus-papir, tanak kao kartina i otporan kao paus, i, s malo vlage, pokazati svima točnost istine u facu poput zrcala. Možeš biti sve to, evo vidiš kako je to jednostavno, ali, jebiga, trebalo se roditi, pa krstiti se, pa se zvati, pa biti – Predrag Lucić…
Samoživ kao samonikli cvijet, prerano ugašen kao olimpijski plamen, Predrag je u onom dijelu vječnosti što mu je bio povjeren za ovozemnog boravka, u nekoliko područja spisateljskog poziva realizirao izuzetno zaokružen opus. A da je poživio, 12. veljače Predrag bi proslavio (tek!) svoj 60. rođendan… Ovako, namigujući s nebesa kao anđeosko biće, kao apstraktum djeluje na nas s ostavštinom kojoj se vazda iznova vraćamo.
Moglo bi se reći kako je određeni, sasvim pretežiti dio Predragove umjetnosti bio jedan tip crossover izričaja. Kao što je njegovo golemo pjesničko djelo – mimo klasične dvije stihozbirke “Ljubavnici iz Verone” i “Mjesec nad Splitom” – bilo inspirirano već postojećim pjesmama, na sličan način možemo povući analogiju i kad se osvrnemo na njegove komade napisane za kazalište. Tako je njegova drama “Aziz ili svadba koja je spasila zapad”, žanrovski određena kao comédie-franchise, nastala po motivima drame “Pir malograđana” Bertolta Brechta, dok je komad “Istarske barufe” napisan kao refleks na “Ribarske svađe” Carla Goldonija. Naslov “Kako se kalio Čehov” otkriva nadahnuće u socrealističkom romanu Nikolaja Ostrovskog “Kako se kalio čelik”, dok nedovršena drama “Lizistrata” ne krije vezu s Aristofanom, a “Cervantesov trg ili Trg robova” sa svojim arhetipskim pikarom Don Quijoteom. U komediji “Alan Ford & Grupa TNT” u epizodi “Povratak otpisanih” Predrag je spojio kultni strip koji je silno utjecao na pop-kulturu zadnjih desetljeća XX. vijeka u nas, te nadnaravnu kriminalističku seriju Dragana Markovića i Aleksandra Ace Đorđevića, koja je bila i ostala kopča u paralelizmu sa svjetskim televizijskim inačicama.
Svi ti tekstovi napisani za teatar odišu zvonkom poetičnošću. Svaki je Predragov dramski komad, ustvari, neki oblik poeme, a možda bi se od njih mogao ustanoviti (po uzoru na pjesme u prozi) i novi pjesnički žanr: pjesme u drami…
I uzimajući u razmatranje i ocjenjivanje, analiziranje i proučavanje bilancu Predragova pjesnikovanja, svakako se može ustvrditi kako su najuspjeliji njegovi stihovi i najveći njegovi dosezi u težnji za jahanjem Pegaza u galopu, bili oni koje je pisao potaknut sudjelovanjem u nekoj vrsti već postojećega kazališnog palimpsesta. Očito, da bi ispunio potpuni klimaks svoje artizanske oslobođenosti bio mu je nužan zadani okvir, naslov za temu ili pak sadržaj kojemu je on tek trebao nadjenuti titul. I to je pokazatelj kako je Predrag, u najdubljim zakutcima sebe, možda ipak najviše bio – redatelj! Realiziran ili ne, svejedno. Morao je imati polazište, trebao je imati predložak: pistu s koje će se zaletjeti i poletjeti. Stoga, lirske akcije upravo antologijskih protega postigao je u, Arsen bi rekao – primijenjenoj poeziji. Svejedno, je li posrijedi “Majka Courage” Bertolta Brechta, gdje stoji onaj čudesni ostvaraj s ironijskom porukom “Kupi mi, mama, jedan mali rat/ Kakav nitko nema”, ili je govora o pjesmama napisanima za predstavu “Tri mušketira” Alexandrea Dumasa, u čijem prologu stoji inicijalni katren s interogativima: “Ispod te krvi još ima li kože?/ Ruke i noge još da li im rade?/ ‘Tri mušketira’ zar igrat se može?/ Zar živi su još da mačeve vade?”
S koje god promatračnice da se pošalje pogled na Predragovo djelo, uvijek će u oku promatrača biti granitni obelisk antiratne poruke. Odlično je Viktor Ivančić artikulirao srh pacifističkoga Predragovog bića, navevši kako je on “radikalno antiherojski, dosljedno demobilizatorski, borbeno antimilitaristički” u do jednom svojem humanističkom djelovanju, koji je svim svojim municijskim sredstvima, i pjesničkim i kazališnim, i kolumnističkim i žurnalističkim vazda stremio – “ogoliti što brojnije varijante ratnoga apsurda”.
Rečeno je: redatelj!
Da, Predrag Lucić studirao je kazališnu i radijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Trebalo je to biti njegovo životno profesionalno poslanje; međutim, novinarstvo će ga obuzeti posvema, a teatar će ostati njegovim trajnim suputnikom kojemu će se vraćati i posvećivati u nepravilnim ritmovima. Bit će i dogovorenih predstava koje će se otkazivati…
No, intendant HNK Split Ivica Restović dat će šansu još mladom 23-godišnjaku, inače kazališnom stipendistu, kad će Predrag u sklopu 33. Splitskog ljeta, posredstvom kazališne radionice “Ulične ljubavi”, režirati kolažnu trilogiju na tri mjesta u različito vrijeme. Prvo je 15. srpnja 1987. na Kazališnom trgu točno u podne izveo komad(ić) “Ljubav i ludilo” Daniila Harmsa i Henri-Pierre Camusa, a popodne u 18 sati na Pjaci “Naranču na Venerinom brijegu” Fernanda Arrabala. Sutradan, na stepeništu ispred splitske prvostolnice, u 23.30 sati uprizorio je predstavu “The twentieth-century Hamlet”, koju su po Williamu Shakespeareu bili načinili Luis Buñuel, Konstanty Ildefons Gałczyński, Heiner Müller i sâm Predrag. Inače, u sve je tri “jednočinke” Predrag bio koautor.
U ovoj je prilici, umjesto uobičajene kazališne knjižice, bila štampana prava pravcata novina “Summer Times”, u danas mnogim tiskovinama nedostižnoj tiraži od 6000 primjeraka… Predrag je ovaj broj “uredio i vodio, a tek će odgovarati”, i odmah je tim novopokrenutim gradskim fojima bio izišao – drugi broj! Štampan je u Banja Luci i sadržavao je čak 12 stranica. U njemu je, naravno, bila light verzija tjednika Feral Tribune, kakav ćemo kasnije upoznati, ali mu nije nedostajalo satirično-zajebantske supstance. Znakovit je i natpis na naslovnici: “‘Summer Times’ se ne prodaje”, a unutra na više mjesta stoji krilatica: Informatio est mater stupidorum… Predrag je i pisac uvodnika “Nasukano kazalište”, čiji početak glasi: “Kazalište je, uz crkvu, valjda jedina kuća u kojoj je šaputanje prešutni običaj. A šapuće se da obred slučajno ne bi bio poremećen.” Zato je valjda i iznio predstavu na otvoreno, ali ju je (dijelom) postavio i u podnožje crkve. I to ne bilo koje crkve, već katedrale: Katedrale svetog Duje u Splitu. I poentirat će Predrag mišlju koja bi se mogla uklesati na svaku zgradu teatra: “Kazališnici na sve što su dozvolili da im se zbude – samo sliježu ramenima.” Kakav divan neologizam – kazališnik… Pa dodaje: “Kazališnici ubrzo ostaju ispražnjeni, nijemi, slegnuti i bezvoljni. Umjesto kazališnog stvaranja bave se proizvodnjom predstava. Umjesto da postavljaju još neriješena kazališna pitanja života i smrti, oni se uključuju u dežurni anketni sistem.”
Dakako, ova dvodnevna i trodijelna premijera bila je diverzantsko-subverzivna kazališna instalacija, ako ćemo je opisivati likovnim jezikom, koja je u uštogljenoj teatarskoj našminkanosti skeptičnoj prema iskoracima izazvala ponešto prepasti i prestravljenja. Teoretski gledajući, Predragov debi na sceni nije bio polučio recepcijski uspjeh, a koliko ona praktički “nije uspjela” najbolje govori pamćenje publike koja je se još uvijek sjeća. I nje, i Predraga Lucića.
Predragi pjevidruže, di si da si, na dobro ti doša šezdeseti rojeni dnev!
