Ona kaže da je Mustafa ubijen na Vojnoj ekonomiji u Branjevu gdje je, prema presudama Haškog tribunala, strijeljanjem u grupama od po deset u julu 1995. godine ubijeno između 1.000 i 1.500 ljudi, a sudbinu Mehrudina ona ni danas ne zna.
S novinarima Detektora posjetila je dolinu grobnica u Kamenici kraj Zvornika. Tamo je u dvije grobnice pronađeno Mehrudinovo tijelo. Ona je 2011. godine bila na toj grobnici i prepoznala njegovo tijelo po kaišu s njegovim imenom i obućom. Nakon više od deset godina, dobila je novi poziv.
“Zovu ponovo da ukopavam ruke, i prsa, i leđa, a još glave nema. A ja kažem: ‘Majka ga nije rodila bez glave, majka ga rodila lijepog kao lutku’“, govori Ramiza kroz suze.
Za razliku od grobnica u Kamenici koje su građani sami obilježili, grobnice u Zelenom Jadru nisu obilježene nikako i gotovo ih je nemoguće naći bez pomoći nekoga ko poznaje te lokalitete.
Ramiza prvi put odlazi na jednu od grobnica u Zelenom Jadru. Junuzovo gotovo kompletno tijelo ekshumirano je 2010. godine upravo u jednoj od njih, a Ramiza kaže kako je saznala da je ubijen u Kravici. Obrastao u šumu, ništa ne daje naznake da su ovdje nekada bili ukopani posmrtni ostaci žrtava.
“Zadovoljna jesam da sam ga ukopala i da više ne tragam za njim“, govori Ramiza na Zelenom Jadru.
Ona želi da ovo mjesto bude obilježeno.
Žrtve genocida pronađene su u više od 80 masovnih grobnica.
“Veliki broj njih je pronađen na površini zemlje”, objašnjava nekadašnji član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović.
Mnoge od grobnica danas je teško naći jer su zarasle i nemaju obilježja. Neposjećivanjem se gubi kolektivno sjećanje na njih, smatra pravna stručnjakinja iz oblasti tranzicione pravde Lejla Gačanica.
“Vi u potpunosti brišete taj događaj i to mjesto iz kolektivne svijesti. Ono kroz još deset godina više tu neće postojati. Postojat će možda samo za ljude čiji su najbliži tu stradali. Za sve druge to će biti mjesto koje je obraslo“, dodaje Gačanica.
Prvi zahtjev za obilježavanje masovnih grobnica
Zakon o nestalim osobama u BiH, koji postoji već 20 godina, predviđa mogućnost obilježavanja masovnih grobnica. Do danas ta mogućnost nije mnogo korištena zbog niza prepreka.
Detektor je pred 30. godišnjicu genocida zabilježio prvi zahtjev udruženja Pokret “Majke enklave Srebrenica i Žepa” za obilježavanje grobnica u kojima su pronađena tijela njihovih najmilijih. Uputili su ga Institutu za nestale osobe BiH, kako je predviđeno Zakonom.
Munira Subašić, predsjednica ovog udruženja, smatra da je važno da se masovne grobnice obilježe zbog budućnosti, porodica, ali i kako bi se počinioci pokajali, “da nikad više ne čine ta nedjela“, kao i zbog drugih razloga.
“Prvi razlog je to što brzo i zaboravljamo, a drugi razlog je što mi majke nemamo dva života, pa da možemo da se sjećamo toga. Treći razlog je što naša djeca trebaju da uče, treba da se zna da je tu bila masovna grobnica“, kaže ona.
Saliha Đuderija, predsjedavajuća Kolegija direktora Instituta, pojašnjava da porodice predaju zahtjev ovoj instituciji, koja potom izdaje potvrdu u kojoj činjenično dokumentuje sve što je važno da stoji na spomen-obilježju, a potom se traži dozvola za izgradnju od lokalnih vlasti.
“Ono što nije nikada riješeno i zbog čega postoje godinama problemi jeste što je taj dio aktivnosti bio planiran da se rješava kroz fond za podršku porodicama nestalih. Jer je bilo planirano da će ta udruženja porodica dobivati finansijsku podršku od različitih nivoa vlasti“, kaže ona.
Memorijalni centar Srebrenica podržao je pokretanje ove inicijative, a direktor Emir Suljagić navodi da žele biti dio tog procesa s porodicama.
“Mi možemo pomoći s onim čim im realno ne može pomoći niko drugi u BiH. Mi im možemo pomoći u istraživanju, prikupljanju podataka, utvrđivanju jednog jedinstvenog sadržaja i, na kraju krajeva, mada to nije uopće manje važno, utvrđivanja jednog jedinstvenog idejnog rješenja za te oznake, odnosno kako će to izgledati“, dodaje on.
Prepreke pri obilježavanju
Memorijalizacija predstavlja jedan od ključnih elemenata tranzicione pravde, ali u Bosni i Hercegovini nailazi na niz prepreka. Procedura obilježavanja znatno je otežana i gotovo nemoguća povratnicima koji uglavnom čine manjinu, te su primorani sami ili na druge načine podizati spomen-obilježja.
Iskustvo Emira Prcanovića, direktora Udruženja “Vaša prava BiH” pokazuje da se zahtjevi porodica prebacuju na teren lokalnog vijeća ili skupštine, gdje politički predstavnici odlučuju da li će dati saglasnost ili ne, što je procedura koja nije predviđena zakonom o prostornom uređenju, zakonom o građenju i svim onim procesima koji uređuju pitanje građenja u prostoru.
U pravnoj bici za obilježavanje masovnih grobnica porodice se mogu koristiti različitim zakonima koji regulišu pitanja izgradnje, kao i Zakonom o upravnom postupku, a u konačnici i pokretanjem žalbe pred Ustavnim sudom.
“Nažalost, svjedoci smo da porodice stradalih zbog ovakvih stavova vrlo često odustaju od korištenja ovih zakonskih mogućnosti koje su pred njima i ne vode pravne bitke, nego se u nekom trenutku odluče da sami unutar vlastitih bašta, parcela ili slično – tamo gdje su oni privatni vlasnici na neki način – postave neku vrstu spomenika, smatrajući da i za takve spomenike nije potrebna nikakva prethodna saglasnost“, dodaje on.
Osim obilježavanja grobnica, mjesta zatočenja također se nedovoljno obilježavaju. Amer Delić iz Centra za nenasilje pojašnjava da postoje različite vrste prepreka, posebno jer su neke građevine vraćene u svoju prvobitnu funkciju.
“Imamo primjer Kravice, gdje je preduzeće privatizovano. Teško da će se ikada doći do toga da tamo neko podigne neko spomen-obilježje, izuzev ako se ne donese neka odluka, neki zakonski akt ili neka dobra volja tog sadašnjeg vlasnika“, kaže on i dodaje da se mnogi okreću alternativnim vidovima obilježavanja.
Važnost obilježavanja masovnih grobnica i utrka s vremenom
Osim političkih prepreka, obilježavanje masovnih grobnica je i utrka s vremenom, prirodom i biološkim nestankom onih koji tragaju za istinom i pravdom o zločinima nad njihovom djecom i srodnicima.
Subašić dodaje da je više od 500 majki preminulo, a nisu dočekale da pronađu djecu ili druge srodnike.
“Ja imam obilježje, a još se pitam gdje je glava moga Nerka, gdje je ruka moga Nerka, gdje je noga moga Nerka. Ja sam njega takvog rodila. Dvije koščice, ja se mogu pomiriti u duši, ali srce to ne dozvoljava“, rekla je.
Mašović smatra da se radi o genocidu koji neprestano traje, koji se više ne dešava nad ubijenima, nego nad njihovim porodicama.
“Ne da im se da se smire. Nema nijedne gotovo majke koja je ukopala svoje dijete, muža, brata, sestre u Potočarima, a da je sigurna da joj sutra istražitelji iz Instituta neće pokucati na vrata i reći: ‘Majka, našli smo još jednu kost tvog djeteta ili muža’“, zaključuje on.
Ramzina želja je da za vrijeme njenog života grobnice budu obilježene.
“Jako je bitno da se obilježe sve grobnice. Nije bitno samo moji, nego svi, jer su svi moji. Mi smo majke koje smo djecu izgubile, nije bitno koja bila majka“, kaže ona.
