Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Prema podacima UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu, između 1990. i 2020. više od 420 milijuna hektara šume pretvoreno je u poljoprivredno zemljište, a čak dvije trećine te površine iskorišteno je za monokulturni uzgoj soje i palminog ulja. Nova evropska direktiva prvi je pokušaj da se deforestacija ograniči regulativom koja neće biti isključivo dobrovoljna
Evropski parlament usvojio je u travnju rezoluciju pod nazivom Regulativa proizvoda slobodnih od deforestacije (Regulation on deforestation-free products) kojom bi se trebalo osigurati da se na tržištu Evropske unije onemogući uvoz proizvoda povezanih s deforestacijom, ekološki izrazito štetnom praksom ilegalne eksploatacije šuma.
Prema novom evropskom zakonu, sve kompanije koje u EU-u žele prodavati proizvode povezane s uzgojem stoke, kave, kakaa, palminog ulja i njegovih derivata, soje, drva, gume, drvenog ugljena i papira morat će ubuduće imati dokaz da njihovi proizvodi ni na koji način nisu povezani s deforestacijom i “degradacijom šuma”, što u širem tumačenju podrazumijeva i pretvaranje prirodnih šuma u plantaže.
Evropska komisija trebala bi u roku od 18 mjeseci nakon stupanja rezolucije na snagu donijeti klasifikaciju država u odnosu na rizik povezan s tim procesima te u skladu s tri stupnja rizika propisati konkretne procedure za inspekciju proizvoda koji dolaze iz tih zemalja. Kompanije će relevantnim institucijama morati ustupiti sve potrebne podatke, primjerice koordinate geolokacija, a te će institucije vršiti provjere uz pomoć satelitskog monitoringa i DNK analize kako bi ustanovile podrijetlo proizvoda. Predviđena kazna za proizvođače koji se odbiju podvrgnuti tim procedurama iznosit će maksimalno četiri posto ukupnog godišnjeg prometa koji je kompanija ostvarila na tržištu EU-a.
Istraga ICIJ-a i 39 medijskih partnera pokazala je da revizorske kuće i tvrtke za dodjeljivanje certifikata “alarmantno učestalo” kao zelene certificiraju proizvode koji su povezani s deforestacijom i ilegalnom eksploatacijom šuma
Prema podacima UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu, između 1990. i 2020. godine više od 420 milijuna hektara šuma – što je površina veća od EU-a – pretvoreno je u poljoprivredno zemljište, a čak dvije trećine te površine iskorišteno je za monokulturni uzgoj soje i palminog ulja. Prema kriteriju konzumacije Evropska je unija odgovorna za otprilike deset posto spomenute deforestacije.
Inicijator tog zakona, luksemburški europarlamentarac iz konzervativnog bloka EPP-a Christope Hansen, rekao je tim povodom da je donošenje ovog zakona “korak naprijed u borbi protiv klimatskih promjena”, s obzirom na to da su izmjene korištenja tla, prije svega deforestacija, odgovorne za desetak posto globalnih emisija stakleničkih plinova.
Novi zakon izglasan je nedugo nakon što je Evropska komisija iznijela prijedlog Direktive o zelenim tvrdnjama (Green Claims Directive) kojim bi trebalo doskočiti greenwashingu, rasprostranjenoj praksi koja kompanijama omogućava da bez dokaza ili na obmanjujući način svoje proizvode reklamiraju i prodaju kao ekološki održive.
Radna skupina Komisije provela je prije toga istraživanje u kojemu je ispitana vjerodostojnost takozvanih zelenih certifikata, kakvi se sve više mogu vidjeti na raznoraznim proizvodima u trgovinama. Studija je pokazala da je preko 50 posto takvih certifikata “nejasno, zavaravajuće ili neutemeljeno”, a 40 posto njih “nepotkrijepljeno”. Direktiva o zelenim tvrdnjama predviđa standardizaciju kriterija za preko 200 takvih dobrovoljnih certifikata koji su sada, tvrdi se u prijedlogu Komisije, “podvrgnuti vrlo različitim stupnjevima robusnosti, nadzora i transparentnosti”. Prema izvještaju Komisije, nejasnoće, odnosno dvosmislena tumačenja naročito su uočena kod certifikata prema kojima je neki proizvod “carbon-neutral” (ugljično neutralan), “net-zero” (nulta neto emisija ugljičnog dioksida) ili “100% CO2 compensated” (100-postotna kompenzacija emisija CO2), pa će svi oni ubuduće biti neovisno verificirani.
Oba ta prijedloga prošla su kroz procedure EU-a nedugo nakon što je Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ) objavio veliko istraživanje o deforestaciji na globalnoj razini, koje je otkrilo rasprostranjene zloupotrebe tih “zelenih certifikata” kako bi se time prikrili proizvodni procesi kojima se uništava okoliš i krše ljudska prava.
U središtu te sistemske obmane nalaze se specijalizirane revizorske kuće koje te certifikate verificiraju. Pritom je praksa dobivanja certifikata dobrovoljna, što znači da ne postoji regulativa kojom bi kompanije bile prisiljene dokazati da njihovi proizvodi nisu nastali štetnom eksploatacijom šuma.
Jedna brazilska kompanija koja siječe drva u Amazoniji hvalila se da ima najbolje moguće ekološke certifikate iako je od 1998. godine do danas 37 puta kažnjena zbog skladištenja i transportiranja drva bez odgovarajuće dokumentacije
Tijekom posljednja dva desetljeća multinacionalne kompanije, dobavljači i investicijski fondovi masovno su se počeli uključivati u dobrovoljne sheme certificiranja kako bi time demonstrirali da njihovo poslovanje ne šteti okolišu. Certifikati o održivosti koje dodjeljuju različita privatna tijela nisu zakonska obaveza, ali su unatoč tome postali sveprisutni kod kompanija koje se bave proizvodnjom povezanom s eksploatacijom šuma.
Najpoznatije firme koje dodjeljuju te certifikate su Vijeće za nadzor šuma (FSC) iz Njemačke i Program za poticanje certifikacije šuma (PEFC) iz Švicarske, neprofitne organizacije u čijim odborima sjede predstavnici industrije i tako utječu na njihove politike.
Te su se organizacije počele osnivati početkom devedesetih, nakon što je postalo jasno da se na globalnoj razini neće postići konsenzus o stvaranju međunarodnog pravnog okvira za regulaciju zaštite šuma. Otad se pojavio niz sličnih agencija diljem svijeta, no najutjecajniji su i dalje FSC i PEFC. Samo te dvije organizacije pečat održivosti udarile su na tisuće proizvoda proizvedenih na 320 milijuna hektara šumskih područja diljem svijeta. S navalom brendova voljnih dobiti njihov certifikat te su kompanije sustavno snižavale kriterije, pa im je reputacija danas značajno ukaljana netransparentnošću i korupcijskim skandalima.
U pitanju je ogroman broj proizvoda – od stolova i stolica i papira za printanje, preko pelena i dasaka za surfanje pa do namještaja u luksuznim jahtama i lijesova – na kojima se sve učestalije mogu vidjeti raznorazne oznake kojima se navodno dokazuje njihova održivost iako se u proizvodnji sustavno krše zakoni o zaštiti okoliša.
Uništavanje šuma doprinosi porastu globalnog zatopljenja, povećavaju se vjerojatnost prirodnih katastrofa, nesigurnost hrane i nastanak zaraznih bolesti te gubitak bioraznolikosti. Osim toga, neke tropske šume, koje inače spadaju u najvažnije spremnike ugljičnog dioksida, zbog uništavanja danas su pretvorene u svoju suprotnost – izvor ugljičnog dioksida. Takav je primjerice jugoistočni dio Amazonske prašume, za koji su znanstvenici 2021. godine ustanovili da ispušta više ugljičnog dioksida nego što ga pohranjuje. U Brazilu je, inače, čak 90 posto sve sječe ilegalno, a samo minoran broj kompanija koje tamo operiraju ima čak i takve dobrovoljne certifikate. U pravilu se koriste naoružanim paramilicijama koje se sukobljavaju s vlastima i čuvarima šuma iz starosjedilačkih zajednica, koji nerijetko budu ubijeni.
Pripadnici brazilske “eko policije” istražuju ilegalnu sječu u Amazoniji (Foto: Wikimedia Commons)
Istraga ICIJ-a i 39 medijskih partnera pokazala je da revizorske kuće i tvrtke za dodjeljivanje certifikata “alarmantno učestalo” kao zelene certificiraju proizvode koji su povezani s deforestacijom i ilegalnom eksploatacijom šuma, čime proizvođačima pomažu promovirati svoje proizvode kao ekološki održive iako ta proizvodnja nije usklađena sa standardima za zaštitu okoliša, zakonima o radu i ljudskim pravima. “Da bi jedno srušeno stablo ponovno naraslo potrebno je više vremena nego što traje ljudski život”, rekao je ICIJ-u francuski tužilac uključen u istragu jedne španjolske drvne kompanije. Ta je kompanija posjekla sto godina stare hrastove u privatnim šumama u južnoj Francuskoj iako je imala certifikat o održivosti.
Jedna brazilska kompanija koja siječe drva u Amazoniji hvalila se da ima najbolje moguće ekološke certifikate iako je od 1998. godine do danas 37 puta kažnjena zbog skladištenja i transportiranja drva bez odgovarajuće dokumentacije. Jedna japanska firma koja posluje u Čileu kupovala je pak sirovinu od dobavljača koji su falsificirali dokumentaciju o porijeklu drva. Skupini kanadskih drvnih kompanija lokalna revizorska kuća dodijelila je certifikat prema kojemu te kompanije imaju “planove za održivo upravljanje šumama”, iako su sječu vršile na zaštićenim starosjedilačkim područjima. Iste prakse ustanovljene su i za drvne kompanije u Finskoj. Drugim riječima, deforestacija je na masovnoj razini prisutna u svim državama bogatima šumom bez obzira na njihov stupanj uređenosti i vladavine prava. Dobrovoljno apliciranje za navodno zelene certifikate od kompanija, koje niču kao gljive poslije kiše, stoga je sistemski greenwashing kojim se potrošače svjesno dovodi u zabludu da kupuju ekološki održive proizvode.
ICIJ je u svom istraživanju pregledao inspekcijske nalaze, podatke o kršenju regulative o zaštiti okoliša i sudske spise koji se tiču kompanija u više od 50 zemalja svijeta. Analiza je identificirala 48 revizorskih tvrtki koje su blagoslovile operacije kompanija optuženih za kršenje pravila o sječi u zaštićenim rezervatima i na starosjedilačkim područjima te više od 340 certificiranih kompanija s tužbama za različite prijestupe. Oko 50 tih kompanija imale su važeći certifikat o održivosti u isto vrijeme kada su imale presudu neke relevantne državne agencije.
“Sistem certificiranja na koji se oslanjamo uopće ne funkcionira”, rekao je francuskom javnom radiju Grégoire Jacob, konzultant u drvnoj industriji, koji smatra da su standardi certificiranja općenito neadekvatni, a procedure neefikasne.
Same revizorske kompanije, koje tvore industriju tešku desetak milijardi dolara godišnje, rijetko se kažnjava kada pozitivno ocijene lažne certifikate, pri čemu je ta industrija generalno slabije regulirana nego tradicionalne financijske revizorske kuće. Kompletna industrija inspekcije i certificiranja, navodi ICIJ, teška je pak 200 milijardi dolara godišnje, a u revizorskoj industriji dominiraju evropski giganti poput britanskih KPMG-a i PwC-ja te švicarske multinacionalne kompanije SGS Société Générale de Surveillance SA.
Nakon što se na klimatskom samitu u Glasgowu 2021. godine stotinjak članica UN-a dogovorilo da će do 2030. zaustaviti, a zatim i nadoknaditi gubitke šumskih resursa, takve privatne agencije shvatile su to kao priliku za dodatnu zaradu. No kako je pokazala istraga ICIJ-a, dosadašnji sustav certificiranja služi tek kao paravan za devastaciju prirode i bogaćenje cijelog niza multinacionalnih korporacija koje se koriste sirovinama povezanima sa sječom šume. Nova evropska direktiva predstavlja pak prvi pokušaj da se deforestacija ograniči regulativom koja neće biti isključivo dobrovoljna.
