foto: Youtube
Eh, da, kakvih se sve diplomata nismo nagledali na ovim prostorima, od Andrićevog Jeana Davillea, visoko obrazovanog francuskog konzula, načitanog, naviknutog na kulturu, umjetnost, gospodstvo, red i pedanteriju, kojem je Travnik bio kao mjesto s druge planete, pa do, recimo, Titinog Koče Popovića, koji se školovao u Švicarskoj, na francuskoj Sorboni, koji je ratovao u Španskom građanskom ratu, s partizanima probijao njemački obruč na Sutjesci, pisao polemičke tekstove s Krležom i kao jugoslovenski diplomata razgovarao s Johnom F. Kennedyjem.
A ove sedmice čitamo da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine za konzula u Rijeci izabralo Milana Tegeltiju.
Pa sad, možemo se mi sablažnjavati kao onaj stari beg kojeg u seriji ”Tale” igra Safet Pašalić, pa reći: “E kakve je kupleraje Pešta nekada imala! A mi diplomate”, ali hajde da se malo pozabavimo kako smo to ”diplomatski” spali na konzula s harmonikom, koji zna kako se potkiva. Znaju li, zapravo, članovi Predsjedništva da se konzuli ne kuju po mjesecu, da je to ozbiljan posao i da svaka nesmotrenost i traljavost šteti već ionako dobro narušenom ugledu Bosne i Hercegovine?
Svi znamo da je većina diplomatske mreže dejtonske Bosne i Hercegovine, jednostavno, plod ucjena, aranžmana u kojima se mora postići konsenzus i tu se sva politika svodi na – ti meni, ja tebi – što se, nažalost, decenijama ne mijenja. Zakovanost države u takvu interesno-stranačku armaturu govori, zapravo, koliko su i članovi kolektivnog šefa države u toj mreži zarobljeni, te upadanje u igru ucjene govori o državničkim i političkim limitima tih likova.
Željka Cvijanović tu je jasna: njena je uloga da sluša Milorada Dodika i da po cijenu priče isprazne o ”srpskim interesima” blokira evropski, a posebno NATO put naše zemlje. Ona je tu postavljena da smeta i to se vidi. Šta je s druga dva člana. Još 2006. godine, kada je Zlatko Lagumdžija smislio plan da Željko Komšić postane član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda da bi se pobijedio etnonacionalistički HDZ, meni je to tada ličilo na dobru ideju. Ali sam već u prvom Komšićevom mandatu shvatio da sam bio u zabludi.
On je po vanjštini bio personifikacija građanske ideje, ustvari samo ima tu fasadu, ali evo nakon četiri mandata vide se dometi Komšićeve politike – HDZ ima apsolutni monopol u hrvatskom biračkom tijelu i ključne poluge vlasti na nivou države, Federacije i kantona, a Komšić im služi kao najjači argument kvaziugroženosti, što Zagreb dalje preprodaje po Evropskoj uniji.
Komšićev građanski potencijal završio je u jednoj vrsti plutajućeg interesno-supremacijskog modela koji u kohabitaciji sa SDA postaje suprotnost njegove probitne političke pojave. I da se razumijemo, HDZ bi bio HDZ i imao istu politiku s Komšićem ili bez njega. Eventualno pristajanje na zahtjeve Dragana Čovića s dodatnim etnonacionalističkim podjelama u izbornom zakonodavstvu bila bi katastrofa, jer to nisu demokratska rješenja i dokraja treba vjerovati i boriti se da se svako može kandidirati na bilo koju poziciju i da svako ima pravo birati svakoga. Jedino je to demokratija.
Drugi član Predsjedništva praktično je zamjena za SDA. Denis Bećirović ni po čemu se ne razlikuje od njegovih prethodnika. Populizam i renesansa, reklo bi se. Država u njemu nije dobila nekoga ko razumije našu državnu kompleksnost, ali i važnost poznavanja međunarodnih globalnih tokova, takoreći on je čovjek limitiranih kapaciteta – nešto kao Faruk Hadžibegić kao selektor fudbalske reprezentacije BiH, što se vidi i po neuspješnom insistiranju da kao ambasadora u Tursku pošalje Kadriju Hodžića i pristajanju da se Tegeltija imenuje za bosanskohercegovačkog konzula u Rijeci.
Da se vratimo konzulu Tegeltiji, liku s američke crne liste. Igrom slučajnosti i izlivom pravosudne reforme u mozak, ovaj opskurni pravnik postao je prvi čovjek pravosuđa u Bosni i Hercegovini 2014. godine. Tek nakon velikog međunarodnog pritiska podnio je ostavku na mjestu predsjednika VTSV-a, a zbog niza korupcijskih afera s kojima se izravno dovodi u vezu.
Njegovo kasnije stolovanje u kabinetu Milorada Dodika jasno pokazuje vezu da je bio konstantno pod političkim uticajem, a da je objavljivanje afere ”Potkivanje”, kada je Nermin Alešević, privrednik iz Velike Kladuše, objavio tonski snimak kako preko posrednika Tegeltiji šalje mito, samo jedna od konzulovih ”referenci” za diplomatiju.
S tadašnjom suprugom bio je Tegeltija i zvijezda društvenih mreža, širok porculanski osmijeh s egzotičnih destinacija širio se Instagramom. Tegeltija je vodio i FK Borac, pa se i tu vodi postupak za sukob interesa, a njegovo stavljanje na američku crnu listu trebalo bi biti pečat na kraj bilo kakve ozbiljne političke, a posebno diplomatske karijere. Ali avaj! I tu se opet vraćamo u Predsjedništvo.
Helem, kada je Predsjedništvo BiH na prijedlog Dragana Čovića (na to su pristali i Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić) u ljeto 2015. godine imenovalo Ivana Šušnjara za generalnog konzula u Chicagu, on nikada nije potvrđen, jer se javnost podigla u našoj zemlji. Radi se o hipster desničaru koji je vodio nacionalistički portal Poskok.info, ali nakon javnih peticija i spomenute bure u javnosti, Amerikanci su odbili da potvrde njegovo imenovanje.
I tu dolazimo do Bećirovića i Komšića i svih članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji, jednostavno, ne smiju pristajati na ucjene.
Jednostavno mora prestati praksa da se na funkcije predstavljanja Bosne i Hercegovine u diplomatskim i konzularnim predstavništvima BiH postavljaju ljudi koji ni po čemu to ne zaslužuju, a kad nekoga Sjedinjene Američke Države stave na crnu listu – to bi valjda trebala biti linija ispod koje se ne smije ići.
Da prevedemo narodni tradicional Bećiroviću i Komšiću – ne kuju se konzuli po mjesecu, već po kriterijima i ozbiljnim diplomatskim preporukama. Dobro, ne mora biti Jean Davill ili Konstantin Koča Popović, ali sa šušnjarima, hodžićima i tegeltijama duhovno ćemo ostati u onoj mehani iz serije ”Tale”, srkat ćemo kahvu i melanholično uzdisati za nekadašnjim peštanskim kuplerajima.
