Andrej Plenkovic i Ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac – foto: Emica Elvedji/PIXSELL
Novac i turistički profiti kancerogeni su čimbenik za svaku proklamiranu politiku očuvanja prirodnih resursa, ekološke osviještenosti, održivosti destinacija kao ne samo zdrave sredine za život nego i izvora prihoda budućim naraštajima. U zadnje vrijeme učestale akcije čišćenja mora od otpada svake vrsti upućuju i na spoznaju o žalibože niskoj ekološkoj svijesti i samoga lokalnog stanovništva, pa se i nije uvijek čuditi nemaru stranih gostiju koji na odmoru u RH čine ekološke gadarije, remete red i mir što im kod kuće u Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD-u, ali i susjednoj Sloveniji ne bi nikad palo na um. Kako će to Nikolina Brnjac spriječiti ili suzbijati kad je ta vrst negative uzela maha i desetljećima se, osobito u glavnoj turističkoj sezoni, praktično – podrazumijeva? A može li i hoće li urazumiti turističke pljačkaše bez presedana – naravno da ne može, jer neće; to se podrazumijeva kao „tržišno ponašanje“ – koji kavu na splitskoj rivi zaračunavaju osam eura (nešto više od 60 bivših kuna) ili na Korčuli obični čaj s dva korasana čak 16,68 eura (118,14 kuna)!? Pazi farse – i to s popustom!
Marijan Vogrinec
Tko je kriv tzv. običnima/malim žiteljima Bijedne Naše – radničkim obiteljima prosječnih primanja, onima milijun i kusur penzića izvan kategorije abonenata na povlaštene mirovine, nezaposlenima, brojnim blokiranima, deložiranima iz vlastitih domova, ovisnicima o socijalnoj pomoći, stalnim posjetiteljima pučkih kuhinja, socijalnih samoposluga, skladišta iznošene odjeće i obuće u Crvenom križu i Caritasu, injsl. – dakle, tko je kriv tomu dvotrećinskom življu Bijedne Naše što nemaju novca, pa od ove godine i ubuduće mogu definitivno zaboraviti makar i tjedan dana probrčkati se ljeti na svom, hrvatskomu moru. Doduše, to iz istih eskalirajućih razloga već nisu mogli ni lani i godinu prije. Povlašteno more i sunce na hrvatskoj obali Jadranskog mora, ne pitajući za cijenu, čak 12 mjeseci unaprijed rezerviraju stranci i iz zemalja koje su štono do jučer standardom svojih građana zavidno gledali iz daljine Hrvatskoj u leđa. Cijenama usluga i nacionalno neempatičnom turističkom politikom HDZ-Plenkovićeve vlade, tržišno predatorskom, najveći dio hrvatskih građana može definitivno zaboraviti godišnjeodmorsko more i sunce ne samo u sezoni nego i predsezoni i postsezoni kada su, tvrde, cijene cca 25-30 posto niže.
Sto eura na dan za prosječne tri zvjezdice apartmana za dvoje odraslih s dvoje djece u turističkoj sezoni, odnosno 75 eura na početku i svršetku ljeta, plus trošak putovanja, boravišne takse i ponekog sladoleda na večernjoj šetnji – više nije ni za prosječan hrvatski džep. Je li normalna i prihvatljiva turistička politika kojom se domaćim ljudima/obiteljima, je li, uskraćuje ljetni odmor na njihovom, hrvatskomu moru, a prednost daje stranim gostima? Nije. Povlašteno sunce i more, na povlaštenoj plaži, za platežno povlaštene strane goste, jer HDZ-Plenkovićeva vlada godinama ne znâ upravljati tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom kao etatom u kojemu životni standard građana ne ovisi isključivo o turističkom berivu (nevjerojatnih blizu 20 posto državnog proračuna, sic transit) i milostinji iz EU-fondova te stanovitih socijalnih/bespovratnih infuzija. Pa onda, zašto blagajnica Barica iz male samoposluge na periferiji Zagreba, samohrana majka s mizernom plaćom i kćerkom bronhitičarkom („Blagajnica hoće ići na more“, 2000., socijalna kritika filmskim prvijencem Dalibora Matanića), više nema nikakve šanse ni u kasnojesenje nedoba sjesti na neuglednoj plaži podno zastrašujućih Janafovih naftnih „tortâ“ na otoku Krku?
Netko jako zločest
Zato što joj, ma koliko poslovođa bio velikodušan prema zaslužnoj trudbenici, to neće dopustiti ni još mizernija plaća izjedena inflacijom niti turistička politika premijera Andreja Plenkovića i resorne mu ministrice Nikoline Brnjac. Nešto vremešniji žitelji Bijedne Naše pak – s iskustvom života i rada u tzv. socijalističkomu mraku bivše Socijalističke Republike Hrvatske u sklopu 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti – s razložnom će se nostalgijom sjećati zlatnog doba brojnih, gotovo besplatnih sindikalnih i odmarališta većih poduzeća na svim dijelovima Jadrana i unutrašnjosti zemlje za radničke obitelji, K-15 (novčanog dodatka u visini mjesečne plaće) za godišnji odmor koji je ovisno o radnom stažu bio zakonom zajamčen u trajanju od 18 do 30 radnih dana te se na zahtjev radnika mogao koristiti u komadu ili u više dijelova, ljeti ili u drugo godišnje doba… Najveći dio hrvatskih žitelja si je i platežno i godišnjeodmorskom državnom politikom mogao priuštiti barem desetak komotnih obiteljskih dana na moru, u sindikalnom odmaralištu, u hotelu ili privatnom smještaju, povremeno objed u restoranu, sladoled djeci kada god požele, piće i sezonsko voće na plaži, gorivo za stojadina, ladu, fiću, škodu favorit… Po čemu je danas ljudima bolje no što je bilo?
Danas više nema toga što je bilo niti će ikad više biti. Netko je jako zločest – nosi ga u vražju mater! – naprasno upalio zasljepljujuće betlehemsko kapitalističko svjetlo u tzv. socijalističkomu mraku i RH time što ga je sveo na malog od tzv. euroobiteljske kužine, s prosjačkim šeširom pred bruxelleskim staklenjakom. I dopustio da čak i strana turistička bahatost, uz političku CRO neodgovornost prema nacionalnom dobru, blagajnicu Baricu i njezinu bolesnu kćerku grubo istjera i s neudobnog kamenjara, i u prohladnu, već mutnu jesen ispod Janafovih prljavih „tortâ“ na otoku Krku. Prošlih desetak godina, s izvjesnim pandemijskim prekidom, bilo je divljezapadno doba hrvatskog turizma izvan čak i državne „dobre volje“ za kontrolom i uvođenjem reda. Apartmanizacijska devastacija obale, upravo najvrednijih/najljepših dijelova Jadrana, iznajmljivanje na crno, trgovački lov u mutnom, ugostiteljske muljaže fiskalizacijom, političari u kriminalnim turističkim/imovinskim rabotama, etc. Domaći gost je, je li, u domaćoj turističkoj praksi, osobito u glavnoj sezoni, postao persona non grata: em je platežno impotentan, što je najvažniji razlog, em ga vlastita država tretira u turističkoj politici kao izvanbračno dijete, nužno zlo ili proračunsku zakrpu kada slučajno zbog nečega podbace stranci, pa…
Hrvatska ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac, inače stručnjakinja za promet i transport što je, je li, diplomirala i doktorirala na istoimenomu zagrebačkom fakultetu, solidno obiteljski situirana, primjetno pokazuje zube tzv. masovnom turizmu. Odokativno, to bi malo značiti da je novim zakonom – radi pokrića vjerodostojnosti, prethodno je podložan javnoj raspravu ili, „novohrvatski“, tzv. javnom savjetovanju, pa via tzv. stabilna saborska većina brzinski u primjenu – Brnjac nakanila ionako već more i sunce za povlaštene strane lovatore učiniti još nedostupnijim najvećem dijelu hrvatskih ljudi. Bez obzira, je li, na činjenicu da su upravo ti tzv. obični/mali CRO našijenci zapravo vlasnici tog mora i sunca. Jedan kroz jedan. Dakako, i šaka domaćih skorojevića – mahom „domoljuba“ s dna (pro)hadezeovske kace koji nemaju niti im tko traži račune za imovinu. Nerijetko ratnoprofiterski, korupcijski, lopovski i kojekako još stečene (ne)pokretne milijune. Ali oni su najmanje bitni za ministričinu nakanu, ne bez premijerova jamačno znakovitog miga, da mahom boljestojeća strana turistička klijentela istjera „neimare“ tzv. masovnog turizma s plaža, iz kampova, hotela, privatnih apartmana, parkirališta, popratnih kulturnih i inih sadržaja…
Pola pije, pola šarcu daje
„Nije to više socijalizam u doba bagatelno jeftinih radničkih/sindikalnih odmarališta, K-15 dodatka za ljetovanje, jeftine hrane i pića, itsl.“, kažu domaći istomišljenici ministrice Brnjac, koji se s cijelim obiteljima već od Uskrsa preseljavaju u garaže, ostave za alat, podrume, šatore u dvorištu, odlaze rodbini/prijateljima u zaleđu, noće u automobilima eda bi i vlastite krevete iznajmili turistima za pristojnu šušku. Stotinjak eura na dan ove godine za skroman apartman s tri zvjezdice za četveročlanu obitelj u manjemu mjestu na sjevernom Jadranu – plus boravišna taksa, naknada za čišćenje apartmana, uporabu stroja za pranje rublja, parkiranje auta, itsl. – čini sunce i more nedostupnijim prosječnomu hrvatskom džepu no ikad prije. Tržišna ponuda i potražnja gazi sve socijalne obzire i zakone što ih pametnjakovići smišljaju u nekakvim ministarskim čardacima ni na nebu niti na zemlji. Lani se moglo isti apartman s tri zvjezdice unajmiti za pedesetak eura dnevno i bez dodatnih plaćanja, a godinu ranije po 35 eura. Komfor isti, usluga ista, zarada zajamčena. Turistička je inspekcija svake godine jednako daleko, iza leđa privatnim iznajmljivačima koji se nepokolebljivo drže i ne kane odustati od podjele crnoga turističkog eura po onoj narodnoj o Kraljeviću Marku: pola pije, pola šarcu daje?
A tko će piti, a tko šarcu davati direktivom budućega krovnog zakona o turizmu, prvoga te vrsti u RH, pokazat će vrijeme budući da se njime kani, kaže ministrica Brnjac, „definirati mjere za očuvanje resursa i prostora, zadovoljstvo i kvalitetu života lokalnog stanovništva te konkurentnost hrvatskog turizma na globalnom tržištu“. To uključuje i prijeku potrebu „definiranja sustava i alata za praćenje i upravljanje razvojem turizma“, ma što to značilo. Kako je Hina saznala u resornomu ministarstvu, zakon je „dio sveobuhvatne reforme upravljanja razvojem hrvatskog turizma“, jer RH do sada nije imao takav zakon, pa se turizam normativno uređivao u više zakona – od onoga o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma, uslugama u turizmu, članarinama u turističkim zajednicama, boravišnoj pristojbi do onog o ugostiteljskoj djelatnosti. Popraćenih šumom pravilnika i nižih propisa u kojima se znao izgubiti i potkovaniji pravnik, kamoli ne ljudi u turizmu. U sklopu turističke reforme je zamišljeno i „mapiranje sustava, uspostava sustava praćenja i prikupljanja podataka te strateški okvir uspostavljen Strategijom razvoja održivog turizma do 2030. godine“. U turističkomu ministarstvu tvrde i to da su „za provedbu reforme i ostvarenje strateških ciljeva osigurani izvori financiranja kroz bespovratna sredstva od 1,3 milijarde eura za turističke poduzetnike i javnu turističku infrastrukturu. Cilj reforme je pokrenuti održiv i regionalno uravnoteženiji razvoj turizma, a sve mjere i aktivnosti moraju biti usklađene s tri načela održivosti – okolišem, društvenom i gospodarskom održivošću“.
Kad se birokratska jalovost tih fraza – koje, inače, zvuče vrlo „učeno i stručno“, što im zapravo i nije kvaliteta – prevede na jezik turističke svakodnevice, dojam je kako kabinetska pamet uz kavicu, sokove i kiselu vodu uopće ne ide podruku s duboko ukorijenjenom praksom „zgrabi koliko više možeš dok možeš“. Tomu svjedoči i činjenica da je samo u prvih pola ove godine podneseno cca 30 posto više zahtjeva za kategorizaciju turističkih apartmana no lani kada je bilo 25 posto takvih zahtjeva više nego prethodne, 2021. godine. Agencije za kupoprodaju nekretnina će potvrditi činjenicu o već uhodanoj tradiciji kako svake kasne jeseni znakovito poraste potražnja za stambenim prostorima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i inim većim gradovima, pretežno na jadranskoj obali: kupci dolaze s gotovinom i mahom ne pitaju za cijenu. Turistički euro u privatnom džepu – nerijetko zaobišao državnog šarca u velikom luku – naočigled raste i traži unosnu nekretninsku poziciju, dio ljudi se bogati, tovi na kruhu bez motike, turističke inspekcije najčešće nisu na visini zadatka niti žele biti i – radnja radi.
Regionalno uravnoteženiji turistički razvoj? To ovisi o kvaliteti/sadržaju ponude i prirodnih resursa, dostupnosti i priuštivosti pojedine turističke destinacije, ne o papirnatoj reformi u kabinetu turističke birokracije i željama u svakom slučaju preplaćene vojske tzv. turističkih stratega. Godinama istih. Koji se ne daju pa ne daju s uplivnih mjesta djelatnosti u kojoj se obrću milijarde, što na crno i nevidljivo, što na dnevnom svjetlu i vidljivo. Očuvanje resursa i prostora? Kako? Tko? Čime? Država koja, je li, nije kadra zaštititi ni javno pomorsko dobro od najgrublje privatizacije, spriječiti, npr. tajkunsku devastaciju prirodnog raja u uvali Vruji nedaleko od Makarske ili nasipavanje mora te gradnju privatnih vila s pristaništima par metara od mora – uz općinsku/županijsku dopusnicu, sic transit – nije vjerodostojna uopće spominjati očuvanje/zaštitu prirodnih resursa. Cijeli je jedan otok Vir progutala divlja, pa legalizirana, devastacija prirodnih resursa, a mediji dnevno izvještavaju o sve novim i novim slučajevima. Vrag je, držeći se unosne kese daleko od državnih očiju, odavno već odnio šalu, pa će jamačno turistička reforma neslavno završiti kao i svaka HDZ-Plenkovićeva „reforma“ u bilo kojem resoru. Gramzljivost – i privatna i državna – za turistički eurom nema ni granice niti mjere.
Kava, čaj i kroasani
Zadovoljstvo i kvaliteta života lokalnog stanovništva u turističkim je odredištima također vrlo upitna stvar? Kad bi turisti, je li, samo bili poslali novac za preskupe i sve skuplje apartmane i popratnu ponudu, a ostali kod kuće, lokalni bi turistički biznismeni bili prezadovoljni. Zajedno, je li, s ostatkom žitelja u jadranskim mjestima koja brojem ljudi udeseterostruče svakog srpnja i kolovoza. Ovako – vidi svakogodišnje skandale/ekstreme u Splitu – turisti su, osobito strana mladež, nesnošljiva čeljad: zapišavaju i fekalijama zagađuju ulice, trgove, povijesne spomenike, čak i privatna dvorišta, pijanče, drogiraju se i prave nesnosnu buku do ranih jutarnjih sati, polugoli hodaju ulicama te ulaze u sakralne objekte, čine materijalnu štetu i na razne načine narušavaju javni red i mir… Ali njihovi novčanici, kojima domaći gost ne može parirati ni u snu, mrkva su kojoj lokalni žitelji nisu u stanju odoljeti. Je li to tzv. hrvatska turistička konkurentnost, briga za zaštitu resursa politikom što se gnuša tzv. masovnog turizma, gdje je domaći gost barem ravnopravan, ako već ne nadređen strancu!?
Novac i turistički profiti kancerogeni su čimbenik za svaku proklamiranu politiku očuvanja prirodnih resursa, ekološke osviještenosti, održivosti destinacija kao ne samo zdrave sredine za život nego i izvora prihoda budućim naraštajima. U zadnje vrijeme učestale akcije čišćenja mora od otpada svake vrsti upućuju i na spoznaju o žalibože niskoj ekološkoj svijesti i samoga lokalnog stanovništva, pa se i nije uvijek čuditi nemaru stranih gostiju koji na odmoru u RH čine ekološke gadarije, remete red i mir što im kod kuće u Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD-u, ali i susjednoj Sloveniji ne bi nikad palo na um. Kako će to Nikolina Brnjac spriječiti ili suzbijati kad je ta vrst negative uzela maha i desetljećima se, osobito u glavnoj turističkoj sezoni, praktično – podrazumijeva? Uzima za „normalnu“, lošu popratnu pojavu boravka velikog broja ljudi na jednomu mjestu? Policija će uhićivati, komunalni redari kažnjavati, noćni klubovi neće raditi do pred jutro, restorani i kafići neće puštati glasniju glazbu poslije 22 sata, mjesne samoposluge neće prodavati alkohol mladeži…?
Nema šanse. Turistički je euro turistički bog, kojem se i državna blagajna smjerno klanja do zemlje i marljivo prinosi žrtve što ih ne želi spomenuti ni u jednoj tzv. razvojnoj strategiji, zakonu, uredbi ili lokalnomu kućnom redu. Pa, dok je tako, ministrica Brnjac drumom, turistička praksa šumom. A može li i hoće li urazumiti turističke pljačkaše bez presedana – naravno da ne može, jer neće; to se podrazumijeva kao „tržišno ponašanje“ – koji kavu na splitskoj rivi zaračunavaju osam eura (nešto više od 60 bivših kuna) ili na Korčuli obični čaj s dva korasana čak 16,68 eura (118,14 kuna)!? Pazi farse – i to s popustom!
