Upoznao sam sve gradonačelnike Mostara između dva rata. Oba rata su bila narodnooslobodilačka s napomenom: antifašisti su oslobodili grad od fašista ’45., fašisti od Mostaraca ’92./’93. Poštovao sam prve ljude Mostara, antifašiste, sa mnogim prijateljevao. Džemala Bijedića, Radmila Bracu Andrića, Vladu Smoljana i Jovu Poparu, volio. Sa jedinim živim, Bracom, čujem se i danas. S najznamenijim u istoriji, Mujagom Komadinom, upoznao me prijatelj Braco (Mustafa) u sjenci Lakišića džamije, uz Korzo, gdje mu je dedo rahmetovao od 5. maja 1925. Posljednjih 15 godina pred ahiret bio je gradonačelnik a još živi u zadužbinama i sjećanjima. U desetini najvelelepnijih gradskih zgrada, Lučkom i Carinskom mostu, Gradskom kupatilu zvanom Banja i slovu na otvorenju: “Narode, evo Bane za one koji imaju para. Za one koji nemaju – eno Neretve”… Živi od desne ruke kojom je 1912. umjesto uličnih fenjera upalio 630 električnih sijalica da Mostarci ne tabanaju po mraku.
Nakon što se reporterskom razglednicom u Oslobođenju poklonih Mujagi, neznan Mostarac mi pokloni njegov portret, rad Keslerov. Krasio mi dnevni boravak do rata. Pa ga izgubih. A nedavno, telefonom, nađoh u Londonu Mujaginog praunuka Amira. Sprema društvu buredžike. Kojim mu je pradedo počastio Njegovo Kra-ljevsko i Carsko Veličanstvo Franju Josipa na ručku u hotel Narenta 3. juna 1910. Pitam praunuka jel’ jufka sukana, kiselina svježa i saransek sjeckan po mjeri? Odgovara da je sve potaman, al’ jufka iz supermarketa. To nije ni ”b” od buredžika, velim. Što prihvati. I razgovor za Bosansku poštu nakon večere, umjesto deserta. Pa priča:
– Rođen sam u Mostaru ’65. od majke Nadžije, djevojački Komadina i oca Emina Volodera, za Mostarce poznatijeg kao Laga. Zašto Laga, nikad nisam otkrio. Mog starijeg brata Adisa isto zovu Laga. Mene su na Bunuru, na Neretvi gdje sam prvo naučio da ronim pa onda plivam što se uzimalo kao dokaz da sam “naopako čeljade”, nazvali Amirica. Samo srednji brat Anes iz nekog razloga nema nadimak pa se pitam je li uopšte Mostarac? Jer Mostarac bez nadimka nije kompletan. A tatini prijatelji su nas sve zvali Lagići.
Odrastao sam na Brankovcu, u zgradi zvanoj Stara opština, kasnije i Bagat a počela je kao Komadinova, vlasništvo mog pradjeda Mujage. Osnovnu školu Osman Đikić završim jedva nekako, “na žive muke” što bi moja mati rekla. E, onda dođe ono najgore: odabir i upis u srednju. Kroz osnovnu sam istinski volio samo jezike i slikarstvo. Te mi je san Srednja škola primjenjene umjetnosti. Međutim, za moga tatu koji je bravar u Sokolu to nije bilo “parali zanimanje”. Ko je vidio zarađivati novac crtajući!? I tako me upiše u Industrijsku školu Elektro- mašinskog školskog centra. Ode i Amir u bravare, muko moja pređi na drugoga. Šta ću, završim za bravara što je pošteno zanimanje kao i svako koje se pošteno radi… Djetinjstvo i sretnu, bezbrižnu mladost sam proveo ili na rijeci ili u planini, Neretva ili Rujište. Tenirao sam kajak što mi je omogućilo da obiđem svoju i neke zemlje van granica naše drage Juge. Godinama sam se bavio alpinizmom i skijanjem pa kad bih prošao Mostarom sa skijama na ramenu prozivali bi me “Halo, Stenmark”! Ne mogu ne pomenuti vozanje ski rola, tako smo zvali. Musala mi je bila Meka za “fore i fazone” na dasci sa četiri točka. Kao i većina omladine, izlazio sam u Stari grad, a Tin, Oskar, Vakuf i Malo Misto, pred rat kod Dode, to su bile moje omiljene kafane. Rondo oko ponoći je bio nezaobilazan. A sve te godine slikarstvo me mamilo u Sarajevo, te ‘90.
zapucam na prijemni Akademije primjenje umjetnosti koju, nažalost, ne završim… Razlog znate, to je onaj smrdljivi rat koji sam proveo u Mostaru kao pripadnik HVO-a. Izbjegao s lijeve, želio sam braniti svoj grad i prihvatio prvu pušku koja mi je besplatno ponuđena. Puno nas je tako završilo u HVO. Sve dok me maja ‘93. nisu pokupili HVO bojovnici, zvali smo ih Kikaši, kojima sam morao objasniti kuda da me odvedu do logora na Heliodromu. Poslije čitave golgote, odlaska do “predivnog otoka” Obonjan koji je također logor, deseti dan uspijem pobjeći do Šibenika pa onda do Zagreba i napokon do krajnje destinacije – Beč.
Vele da svi putevi vode u Rim. U slučaju Komadina u Beč. Pradedo je išao u uzvratnu posjetu Nj. V. kralju i caru Franji sa košaricom tenica, najslađih smokava iz Jasenice. Na stanici su ga dočekali carski ljudi i carske kočije, odvezli u palatu Šenbrun na večeru. Jelovnik mu nije bio po tabijatu, tražio je: “Bilo kakvu čorbu, samo nek je s mesom”… Nakon prve govorio; “Plaho dobra ova čorba, još bih jednu.” A nakon druge: “E, sad sam sit i umoran, išao bih spavat.” Negovog praunuka u Beču niko nije dočekao, zaspao je gladan…
– Moj Beč je izbjeglištvo, tuga, teška depresija, dani provedeni kod psihijatara. Pa onda kao malo stadoh na noge, počeh raditi za UN, tačnije za IAEA (International Atomic Energy Agency). Oktobra ‘94. vratim se u Mostar pjevajući pjesmu grupe Spandau Ballet Through the baricades – Kroz barikade… Navodno sam bio drugi Mostarac koji se vratio na lijevu obalu. Prvi je bio Mušica Hindić, vlasnik Big Bena, bravo Mušica! Zašto sam se vratio u Mostar? Vratio sam se jer sam iz njega otišao protiv svoje volje. Vratio sam se iz prkosa i ponosa; vratio se i pokajao se. A radio sam za nekoliko internacionalnih organizacija, kao prevodilac, zarađivao, pomogao svojima. Međutim i to je smetalo nekim mostarskim “herojima” pa me “herojski” nagnaše da ponovo napustim svoj grad, svoje korijene i svoje najdraže. Slava mrtvima, ali meni je muka od takvog herojstva, pogotovu poslijeratnog. I eto, ’99. godine u decembru dolazim u London. Koji sam posjetio godinu prije kao turista i rekao: ovo je grad u kojem bih mogao živjeti. Prije par godina sam i oficialno postao Britanac, zakleo se Kra-ljici da ću biti “dobar omladinac”.
Trenutno radim u školi sa djecom, vodim Umjetnički klub, učim ih da crtaju, slikaju… Uz to se bavim muzikom, preciznije rečeno DJingom u čemu sam, po mišljenju drugih, veoma uspješan. Nastupam pod imenom Amir Groove, radim veoma specifičan žanr elektronske muzike nazvan Deep House što me dovelo do Ibize i ostvarivanja sna da sviram u svjetski poznatom baru Café Del Mar, gdje sam jedini bh. državljanin i jedan od rijetkih DJ koji nije resident ovoga bara čime se ponosim. U emisijama mi gostuju svjetski poznati DJ, pomažem afirmisanju mladih sa prostora ex Jugoslavije. Imam svoj dvosatni radio šou na jednoj od najpoznatijih stanica elektronske muzike, Radio Ibiza Sonica… (Pogledati na: www.ibizasonica.com a ima još, P.A.). Često putujem Evropom i svijetom. Za nedavnog gostovanja u Tbilisiu, u Gruziji, dočekaju me reklamni džambo posteri s mojim fotosom ništa manji od onih predsjednika Sakašvilia. Prija, naravno. Nastupam i humanitarno. U Mostaru sam skupljao novac za bolesnu djevojku Elmu Boškailo, prije par sedmica u Kelnu sa HELP-om, njemačkom humanitarnom organizacijom za projekat Roma u BiH i Crnoj Gori. U tom projektu sam voditelj muzičke radionice gdje će mladi Romi dobiti priliku da uče tehniku modernog DJinga i produkcije. Izuzetno mi je drago što sam dio ovog projekta jer romski narod je totalno zapostavljen i šikaniran od strane vlada mnogih država.
Po dobročinstvu praunuk je pradedin. Godine 1915. Evropa gori, Mujaga se zaputi u Beč, traži dva vagona žita. Pravdaju se krizom, obećaju da će poslati. Prema bečkim izvorima Mujaga veli: “Liefern Sie es bitte nicht, docken Sie es einfach an meinen Eisenbahnwagon an. Die Bürger Mostars hungern – Nemojte vi slati, prikačite za moj vagon. Narod u Mostaru gladuje.” Prikače…
– Kad sam u Londonu bio bez krova nad glavom, zatražim opštinski stan. Službenica me pita: “Znači, vi ste homeless?” Po naški beskućnik. Ništa ne odgovorim, izađem i razmišljam: porodična kuća na Lenjinovom, stara opština i mnoge druge, a praunuka Mujage Komadine engleska službenica provjerava je li beskućnik?
I to je dio ”mostarenja”, govori Amir. A ovaj mostaroljubac se sjeti kuće Komadina na Lenjinovom. Bila je za Mostar ono što Bakingamska palata za London…
– U Mostaru mi žive roditelji i braća. U redovnom sam kontaktu kao i sa nekoliko dragih, rijetkih prijatelja koji su ostali dolje. Odem skoro svake godine, nekada čak po nekoliko puta, vuče me. A kako doživim Mostar, to je već druga i duga priča. Nije otrcana fraza ako kažem: Mostar nije više ono što je bio, zasigurno nije. Većina mojih dragih prijatelja je vani tako da mi Mostar ne daje ono što je davao, ono što sam volio u tom gradu, a puno toga je bilo. Došli su neki ruralni tipovi i učinili ga velikim selom. A i njegovi “heroji” koje pomenuh još gorim.Nikada se nisam busao u prsa što sam praunuk čovjeka za kojeg i ljudi i istorija kažu da je pravio Mostar gradom. Onakvim kakav istinski Mostarci i ja volimo i želimo imati, a samo ga možemo pamtiti. Grad sunca, veselja, topline, smijeha, mostarluka i liskaluka… I ovdje ćemo stati s pričom. Pošto nisam vjernik još da kažem: moj dragi pradjede, Mujaga Komadina, neka ti je laka mostarska zemlja!
