Prije četvrt stoljeća

Počinjemo citatom: ‘Vrlo poštovani gospodine Predsjedniče, mi potpisnici ovoga apela mišljenja smo da su nastojanja što ih vode Sjedinjene Države, a koja su usmjerena na širenje Atlantskoga pakta – političko-strateška pogreška povijesnih razmjera. Smatramo da širenje Atlantskoga pakta smanjuje sigurnost saveznika i ugrožava stabilnost u Evropi.’

Nije to ovih dana, u kontekstu rata u Ukrajini, ni američkome predsjedniku, ni nekome od evropskih čelnika, pa ni trajno ratobornoj predsjednici Evropske komisije, uputila neka jedva spomena vrijedna skupina poklonika ‘mira pod svaku cijenu’, ili – kako takve u pravilu odmah ‘razotkrivaju’ dežurni ‘analitičari’ – Putinovih plaćenika i obožavatelja, ruske ‘pete kolone’. Ne, ispod dokumenta pisanog prije – pazite sada – četvrt stoljeća (26. lipnja/juna 1997.) i upućenoga tadašnjem američkom predsjedniku Clintonu niže se pedeset potpisa itekako uglednih i utjecajnih ljudi s američke političke i javne scene.

Laž je, dakle, da samo Vladimir Putin tvrdi kako je širenje NATO opasno. Laž je kako je teza o opasnosti širenja NATO novijeg datuma. A pogotovo je laž da je Rusija ‘izmislila’ to kao povod da – kako se uporno iz dana u dan ponavlja: kršeći zakone i ničim izazvana’ – napadne Ukrajinu.

U dokumentu iz godine 1997. vrlo se precizno navode, i to na prvome mjestu, negativne posljedice što će ih, kako na reformski kurs u Rusiji, tako i na stanje u Evropi, ali i na odnose Rusije sa Zapadom, imati politika širenja NATO. Imajući u vidu činjenicu da je već tada bila proklamirana politika otvorenih vrata za svakoga tko je htio u NATO (ili je bio ‘prijateljski’ gurnut u tome smjeru) upozorava se kako će to značiti davanje američkih sigurnosnih garancija i državama što imaju neriješena granična pitanja sa susjedima, u kojima nisu na zadovoljavajući način riješena manjinska pitanja, ali i onima ‘s različitim stupnjem razvoja demokracije’.

Na temelju tako iznijetih primjedbi, odnosno zamjerki potpisnici apela izričito predlažu da se ‘suspendira proces širenja NATO’ i da se potraže alternative tome procesu. Pa tako navode mogućnost ‘gospodarskog i političkog otvaranja Evropske unije prema zemljama srednje i istočne Evrope’, jačanje već postojećeg programa ‘Partnerstvo za mir’ i napredak na polju ograničavanja naoružanja i punu transparentnost prije svega u odnosu na nuklearno oružje.

Danas znamo da ih nisu slušali. Umjesto otvaranja EU prema državama srednje i istočne Evrope uvedeno je nepisano pravilo (osjetila ga je i Hrvatska ‘na svojim leđima’) da se najprije mora ući u NATO, kako bi se dobila ulaznica za ujedinjenu Evropu (odnosno kako je američki predsjednik Bush tokom svojega posjeta Zagrebu rekao svojem domaćinu, predsjedniku Mesiću: ‘Eto, sada ste ušli u NATO. Na Vašem mjestu ja bih sada ušao i u Evropsku uniju.’).

A umjesto suspendiranja širenja NATO nastavljena je politika ‘otvorenih vrata’, bez obzira imaju li zemlje koje ulaze neriješena granična pitanja i kakva je njihova ‘demokratska legitimacija’; dok je Amerika pod Trumpom otkazala praktično sve ugovore s Moskvom o ograničavanju naoružanja.

No, vratimo se još jednom dokumentu iz 1997. Njegov završni odlomak vrijedi citirati u cijelosti: ‘Rusija sada ne predstavlja nikakvu opasnost za svoje zapadne susjede, ni zemlje srednje i istočne Evrope nisu ugrožene. Zbog toga i već navedenih razloga smatramo kako širenje Atlantskog pakta nije ni potrebno, ni poželjno, te da je taj pogrešni politički kurs moguće zaustaviti, odnosno da ga  treba zaustaviti.’

Dakle: Rusija nije opasna, a širenje NATO treba zaustaviti. Rečeno i napisano godine 1997. Pametnome dosta, samo koliko je takvih još ostalo?

I sve su to potpisali, ponovno još jednom, ugledni političari, politolozi i pripadnici vojske, bivši, ili još aktualni: diplomati, ambasadori, generali i admirali, ljudi koji su bili na vodećim pozicijama u Središnjoj obavještajnoj službi (CIA), ali i u NATO, senatori, članovi Vijeća za nacionalnu sigurnost, profesori s uglednih sveučilišta. Od svih potpisnika izdvajamo samo tri imena. I to ona tri koja bez i najmanje dvojbe svjedoče o tome iz kakvoga je kruga potekao apel predsjedniku Clintonu. To je najprije Robert McNamara, američki ministar obrane od 1961. do 1968. i kasniji Predsjednik Svjetske banke, a potom Paul Nitze, savjetnik za ograničenje naoružanja predsjednika Reagana i zamjenik ministra obrane, te Stansfield Turner, direktor CIA-e.

Ako netko danas (a ne bi se trebalo ni tome čuditi) proglasi i McNamaru, i Nitzea, i Turnera bilo ‘korisnim idiotima’, bilo ‘ruskim krticama’, bila bi to samo još jedna potvrda paranoje koja je nametnuta američkoj, a pogotovo evropskoj javnosti, paranoje koja nas ‘uči’ kako svatko tko ne pristaje na aktualni antiruski narativ (mada i osuđivao ruski vojni upad u Ukrajinu, ali i upozoravao na sve ono što je tome prethodilo), nije ništa drugo nego ‘lutka kojom upravlja ‘botoksirani patuljak’ iz bunkera pod Uralom.

Dokument iz 1997. spomenuli smo prije svega zato da pokažemo kako je i tada bilo razumnih i pametnih ljudi u Sjedinjenim Državama (tadašnju Evropu koja se s ovom današnjom ni mjeriti ne može, da i ne spominjemo) koji su argumentirano upozoravali ne samo na pogrešnost, nego i na pogubnost politike širenja Atlantskog pakta kao ključnog instrumenta realiziranja ‘obuzdavanja Rusije’ – što se u navedenom dokumntu izrijekom ne navodi). Ali, spomenuli smo taj dokument i zbog nečega drugoga. On nije izazvao takvu lavinu osobnih uvreda, difamacija i diskreditacija kakva se danas sručuje na svakoga tko se usudi makar i samo natuknuti da ruska invazija Ukrajine ‘nije pala s neba’, tko se usudi podsjetiti na ono što se događalo na Majdanu 2014., ili čak i posumnjati u demokratičnost državnog udara (jer to je bilo upravo to) kojim je promijenjena vlast u Kijevu; ili na svakoga tko posegne još malo dalje u prošlost pa se sjeti Putinovog govora na Konferenciji o sigurnosti u Muenchenu godine 2007. i što je on tamo rekao o svjetskom hegemonu i multipolarnom svijetu.

Ne, sve je to gurnuto u zaborav, podsjećanje ne samo da nije poželjno, nego odmah izaziva svu silu osporavanja, uglavnom na osobnoj razini. A da bi se netko sjetio ovoga apela Clintonu iz davne godine 1997., apela kojim se tražilo suspendiranje politike širenja NATO, uz ocjenu da je riječ o političko-strateškoj pogrešci povijesnih razmjera, ma to – ni slučajno. Guraju se u zaborav, prisilni – suvišno je i reći – stvari što su se dogodile praktično jučer. Sprječava se, evo najnovijeg primjera, da se sazna istina o miniranju plinovoda Sjeverni tok 1 i 2. Pa je tako u Vijeću sigurnosti srušen prijedlog rusko-kineske deklaracije kojom se tražila neovisna međunarodna (!) istraga toga događaja. Mada postoji, prepun detalja, rad istraživačkog novinara svjetskog ugleda, Seymoura Hersha koji upire prst u Ameriku kao krivca, mada Rusiji, iako je to primarno njezin projekt, nije omogućeno da sudjeluje u ‘istrazi’ što je vode Njemačka, Švedska i Danska. A možda i upravo zbog toga.

Nametnuti zaborav na kojemu zdušno rade, udruženim snagama, drugorazredni političari Amerike i Evrope i mediji kojima oni upravljaju, nužan je kako bi se mogla i dalje ‘prodavati’ teza o nezaobilaznosti sve većih vojnih isporuka Ukrajini, ali i jačanja vlastitih vojski (pa i obnavljanja nekih kontakata, poput onih ‘starih prijatelja’, Njemačke i Japana, što nužno izaziva neugodne reminiscencije). Bez toga gotovo luđački tempo donošenja novih paketa sankcija Rusiji (koje niti proizvode željene učinke, niti će ih proizvesti) i njihov bumerang efekt pod kojim stenju Evropljani) ne bi mogao glatko prolaziti u nacionalnim parlamentima i na summitima Evropske unije.

Bez toga, dakle bez obezglavljenog javnog mnijenja, bez javnosti u demokratskim zemljama kojoj je uskraćeno jedno od osnovnih demokratskih prava, ono da bude informirana, bez medija koji su kukavički i sramotno prihvatili ulogu raspirivača rata (pri čemu ostavljamo po strani medije zemalja što su u izravnom sukobu, Rusije i Ukrajine), bez političara koji ne zavrjeđuju to ime, jer to i nisu, a koji su svoje zemlje pretvorili u taoce politike jedne velike sile i svojih osobnih ambicija, bez anatemiziranja svakoga tko i natukne kako je potrebno prekinuti sukob i rješenje tražiti pregovorima, srušila bi se i posljednja barikada na kojoj se branitelji unipolarnog svijeta kojim će i dalje dominirati Washington odupiru nezaustavljivom naletu sve izraženije želje za uspostavom multipolarnog svijeta.

Pitanje, dakle, nije: hoće li, nego kada će?

A da su temelji – promjene od kojih se može bježati (pa i pod cijenu evropskog rata i desetaka i stotina tisuća mrtvih), ali se ne može pobjeći, pokazuje već i činjenica da je još 1997. u samim Sjedinjenim Državama postojao otpor ne bilo koga, nego ljudi sa statusom u društvu, širenju Atlantskog pakta. To je širenje u osnovi tragedije što se sada događa na Starome kontinentu.

Jasno? Jasno! Ma ne, nije jasno, mada bi trebalo biti . . .

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Rusija i Sjeverna Koreja produbljuju svoje odnose. To se ne tiče samo Vašingtona nego stavlja i Peking pred dilemu. ...
Mirovna konferencija u Švicarskoj dala je prilično mršave rezultate. Poseban su razlog za to dva nespojiva cilja. ...
Društvo u Rusiji je danas užasno homofobno. Tako za Radio Slobodna Evropa svoju domovinu opisuje Dmitri, 28-godišnji Rus koji boravi u migrantskom centru pored Sarajeva....
Rezultati pokazuju da, iako većina u entitetu Republika Srpska ne podržava NATO integracije, najzastupljeniji percepirani benefit članstva u Savezu, sa 20,6 posto, jeste približavanje Bosne...