Bože, šta bi od čistog Šeher-Sarajeva
Od onog liepog mjesta što je život (dušu) povećavalo
…
Svaka ljepota Sarajeva je kao vječnost
Po ljepoti ono je jednako raju.
Oko neba nije vidjelo ovakvog grada
Otkad se kolo vremena počelo okretati.
Rešid-efendija, XVII st.
Tako je o svojevremnoj katastrofi Sarajeva pjevao Rešid-efendija (XVIII st.) O sličnoj nevolji ovog grada, par stoljeća poslije, govori crna knjiga Zorana Filipovića, naslovljena godinom svjedočanstva – 1993. – zapisana perom umakanim u mastilo iskustva „vlastite kože“. Knjiga ili zapisnik, teško je reči. Pisac ili Zapisničar koji ubija svog čitaoca, naredna je dilema. Jer, to nisu rečenice. To su moralni rafali koji biju. Ponekad samo jedna riječ. Riječ u službi rečenice, koja snagom etičkog naboja, precizno poput snajperskog metka – nepogrešivo pogađa u Srce Zla. Toliko o stilu pisanja i njegovoj uvjerljivosti koja, iole senzibilnog čitaoca – podsjećanjem na sve ono što je tih godina opsade doživio i preživio – dovodi do mučnine na ivici povraćanja. Upravo zato, nerado čitam ove i slične ratne knjige. Bježim od njih. Ali su ponekad bile neizbježne. Čitane za potrebe recenzije, predgovora, pogovora ili prikaza poput ovog. Ova je najbolja od njih. Od onih koje dosad pročitah. Toj „najboljosti“ doprinose i lucidne fotografije autora koje govore same za sebe. Kažem – govore, jer su Riječi i Fotke ove knjige, u svom dramatičnom zamešateljstvu, zamijenile svoje uloge. Filipovićeve slike govore. A riječi slikaju. Fotografski precizno slikaju psihologiju besmisla i monstruoznosti patologije borniranog velikosrpskog uma, u njegovom krvavom, planski osmišljenom ataku na život i logiku normalnog ljudskog bivanja.
Sa malo simboličke igrarije, u kojoj se ogleda krvavo-dramatična stvarnost opkoljenog Sarajeva, može se, sa stanovišta naslova i numeričke strukture te ’93, progovoriti ovako: simbol svakog svijeta jeste trokut, trojnost – nebo, zemlja, pakao. A devet bi bila cjelina, jedan od brojeva nebeskih sfera i broj njima odgovarajućih krugova pakla. Zemnog pakla sotonski razularenih troprstaša raspoređenih oko Sarajeva. A deset Zoranov ih priča, svjedočenja, koje čine ovu knjigu, tragom logike smboličke sveukupnosti tog broja, zatvara krug konačne dovršenosti i sretni povratak destruriranom jedinstvu, nakon devet razornih krugova pakla. O tome, metafizički govoreći, nehotično (ali, ne i slučajno), svjedoči naslov posljednje, desete priče ove knjige: „Jedna sretna za kraj“.
Konačno, baš kao i kod simbolista, broj deset u ovoj knjizi, asocira načelo kretanja i svoju temeljnu dvojnost, izražavajući njome život i smrt, njihovu smjenjivost i koegzistenciju. Tako je, očito, i na najbolji mogući način, intuicija stala na stranu autora. Jer, deset je i broj Božjih zapovijedi, Dekalog koji simbolizira cjelokupnost Zakona koji je (uprkos mnoštvu svojih aspekata), ipak samo jedan i pozitivan. Ali je, u svojoj odbačenosti, praktično zakazao, i nestao pred ohološću razularene velikodržavne armade zla i licemjerja bez vjere i mjere, kakve svijet nije vidio od vremena Hitlerove nacističke pomame, histerije i velikogermanske rasne samoopčinjenosti. Ovdje, regionalno, a u Bosni posebno, to žestoko, ideloški kultivisano etno-ludilo i sistematsko bezakonje, ponovo je oživjelo i doživjelo svoju racionalno neshvatljivu, zgusnutu reprizu. Koju Zoran Filipović, slikom i riječju jasno ogledalski precizno odslikava.
Odnosno, i nažalost, njegova knjiga to, zapisnički uzorno, činjenički zorno i spisateljski vješto, ne samo kazuje, nego i krajnje neupitno po-kazuje. Osim zakona sreće, svi drugi zakoni – i ljudski, i moralni, i civlizacijski i Božji su – zakazali. Okrenuli su leđa Čovjeku, Sarajevu i Vremenu. Pokazali su se kao puki, formalni spisi. Papirnata laža kojom licemjerni Zapad pere svoju lošu, neljudsku savjest. U tom smislu, okrvavljeno i obespravljeno Sarajevo, preživjelo je – a i danas živi – samo zahvaljujući „promašenim ljudima“. Dakle, onima koje geleri, i metak snajpera – „nisu htjeli“. Demokratski zapad, kako tada, tako i danas, stoji na strani onih koji su ga, zarobljavanjem i ponižavajućim vezivanjem UNPROFOR-a, debelo degradirali, a prozirnom strategijom narativa jeftine sistematske laži i kupovine vremena, zasluženo zaglupili i zatupili.
I ne slučajno.
Stajući i ostajući na strani silnika i moralnih dezertera, hrabrena je zločesta logika terora, koji, nakon krvave Bosne i besmislenog Daytona, nesmetano, i prešutno podržavan, nastavlja da hara planetom: Ukrajina, Gaza, Sirija … Svjedoci smo nemorala u njegovoj crno-bijeloj izvedbi. Izvedbi realne nepravde i tobožnje – fingirane pravde – na koju se Svijet, besmislenim deklaracijama i saopštenjima, uprkos debeloj sofisteriji – očito, lukavo i prozirno sistematski poziva. I koji, lažući sebe – pokušava slagati nas. Ali, ne. Toliko baš slijepi nismo. I jasno vidimo. U lažnom svijetu sve je lažno: lažne deklaracije, lažni mirovnjaci, lažni generali, lažno neutralni Francuzi, Britanci, Rusi. I lažni humanizam. Fingirani humanizam omađijan licemjerjem vlastitih predrasuda, na koji, u svojoj patološkoj quasimoralnosti, Svijet namjenski žmiri čak i na ono očigledno. Pa čak i sam učestvuje u njemu. U doslovnom silovanju. Fizičkom i mentalnom. Odnosno, i doslovno, silovanju, ne samo zarobljenih nemoćnih mladih žena i djevojčica, nego i zdravog ljudskog razuma.
Sve je, dakle, bilo lažno. Sve osim akademski (SANU) programiranog velikodržavnog ludila. Sve! Sve osim zločina i straha. Sve osim gladi i žrtava poput Male Irme. I onog ljudskog dostojanstva iz desete priče ove knjige. Prefinjenog dostojanstva i gorde uljudnosti kojom je – stjerana uza zid nevoljne provale stida ponuđene kafe – čak i dželatska, osvajačka nadmenost, bila prisiljena na ljigavo, kukavički-tiho povlačenje iz otete kuće. Bezglasno, tajnovito povlačenje skriveno pod koprenom sivila jednog ljetnog praskozorja. Slika tipičnog odsustva pokajanja i spremnosti na ljudski obavezujuće izvinjenje.
Da skratim.
O svemu rečenom, o toj quasi-demokratskoj kolektivnoj pozi jasno opredijeljenog, ideološki navijačkog Zapada, njegovom deklarativnom humanizmu i praktičnom humanitarizmu, najbolje i neporecivo gorko svjedoči posljednji pasus Filipovićeve knjige:
Irmina mlađa sestra Medina,
u Londonu je prvi put dobila normalan ručak.
Medina ga je samo ovlaš dotaknula.
Komadić čokolade koji joj je netko dao – odmah je ispljunula iz
usta.
Nije moga pojesti čak ni puding.
Okus slatkoga bio je potpuno nepoznat
u njenom trogodišnjem životu.
Ni danas, taj neslatki, gorki Svijet, nije ništa bolji. Uprkos brojim deklaracijama, sudskim presudama, i slatokrječivoj retorici šarene laže, njegov stvarni odnos prema Bosni i njenim građanima ostao je nepromijenjen. Svjestan svega, nevoljom probuđeni brezanski rudar-miner, inžinjer i pjesnik, Zijad Frljak, rezignirano-gorko i bez lažne nade, sasvim neovisno, i prostorno daleko od njega, izgovoriće, ponoviće na svoj način – dajući joj specifičnu poetsku težinu – tu filipovićevski-bolnu istinu. Tešku istinu krvavo-turobne bosanske stvarnosti. I Bosanaca našeg (ne)vremena, izgubljenih u raljama osionog totalitarizma i još živog, ekspanzionistički zaošijanog pronacističkog velikodržavlja, kome se – uporno, i nakon svega – namjenski licemjerno i s potajnom podrškom – bestidno „gleda kroz prste“:
Nigdje nikog da kaže ‘stani’,
Nikoga ne bi da pomoć pruži.
Između zemlje i hladnog neba,
Samo strvinar grakće i kruži.
Sutješčica/Zagreb, decembra 2024.