Recimo da je R.Š. glumac u predstavi koja oslikava stanje u Hrvatskoj, s jakim elementima groteske, društvene satire, a nije Rade Šerbeđija. Nego R.Š. glumi u tom komadu samoga sebe kao stradalnika nepravedne države koja mu kao zadnjem prosjaku – a on „prosjak nije i radije bi bio beskućnik nego uzeo tuđe“ – želi oduzeti krvavo stečenu imovinu, i to na prelijepom mjestu, prvi red uz more u mjestu Sali na Dugom otoku. Eh, kakva prokleta lokalna vlast! Kakvi tuđinci! Njemu da oduzmu stan s pogledom na morsko plavetnilo, njemu „dragovoljcu domovinskog rata“ koji je, kaže, „i pušku sam kupio“.
Čitava ta groteska, vidjet ćete, poučna je metafora o kriminalu vlasnika Hrvatske, jedne partije, to jest, koja ju je ščepala u grabežljive kandže, pa ne pušta, nego guši, davi, usmrđuje… Jer R.Š. ponosni je član vladajuće partije, parlamentarni zastupnik i član čak četiri parlamentarna odbora, među kojima i onoga za obrazovanje i znanost. Te bi se očekivalo da poznaje sferu obrazovanja i njene zakone, naročito onaj prema kojemu se stanovi – izgrađeni još u Jugoslaviji, za potrebe učitelja u malim mjestima, kakvo su Sali – daju samo na korištenje dok dotični učitelj ne ode u penziju, a stan se potom vraća općini i čeka novoga učitelja. E, ali naš je R.Š. – koji je „i pušku sam kupio“, kako bi onomad ratovao za stanove i privilegije – u školi u Salima radio od 1985. do 1989., a njegova supruga do 1994., živjeli su na rivi u općinskom stanu, a onda prije više od tri desetljeća otišli s otoka, ali su nekako zaboravili vratiti ključeve stana u kojega je u međuvremenu uselila nova učiteljica, njihova vjenčana kuma. Koja je onda svako ljeto stan ustupala svome kumu, da bi onda i kuma otišla u penziju, a općina stan renovirala, bravu promijenila i predala na korištenje novoj učiteljici. Tu je pak R.Š. načisto poludio, ogorčeno shvatio kako će ubuduće od svoje „skromne“ plaće, tih bijednih tri tisuće eura, morati sam plaćati ljetovanje, te da je onih sedamdeset kvadrata stana u Salima za njega zauvijek izgubljeno. Dobro, nije da nije pokušao, pa je odavno zatražio otkup stana u kojemu je boravio tek nekoliko godina, iako svjestan protuzakonitosti toga zahtjeva, budući da su takvi stanovi, građeni samodoprinosom građana u „mračnoj“ Jugoslaviji, namijenjeni isključivo za potrebe učitelja ili doktora u malim mjestima, do isteka njihova radna odnosa.
Ali R.Š. se ne da razumu, nego da je „supruga 1995., kao i svi u Hrvatskoj koji su bili nosioci stanarskog prava, podnijela zahtjev za otkup“. Nema veze što ni on ni žena mu nisu bili nosioci nikakvog stanarskog prava, ima on čvrste argumente za pokušaj krađe općinskog stana, jer to su, kaže, “učinili svi oni koji su napadali Hrvatsku, pa su poslije abolirani i otkupljivali stanove na koja su imali stanarska prava“. To bi ga pak bili vražji Srbi kojima su stanovi nasilno oduzeti i tek dijelom vraćeni, a on, „ratnik“, nema eto pravo da mrakne taj jedan jedini stan. I ne da se naš narodni zastupnik koji će skoro u povlaštenu mirovinu, pa je slijedom protuzakonitog zahtjeva za otkupom stana, korištenog prije 33 godine, sada tužio općinu Sali, i to: za ometanje posjeda!
Da doista, nema čega se nismo nagledali u ovoj nesretnoj zemlji, od toga da ministar obrane, sitni premijerov klon, ima obraza uz već postojeće stanove tražiti i dobiti od države povlašteni kredit za još jedan, što mu ga dobrim dijelom financiraju građani Hrvatske, i to medijskoj halabuci unatoč, do bizarne drskosti ovoga lika iz zadnjeg partijskog ešalona da tuži općinu za „ometanje“ njenog, općinskog posjeda.
Rade Šimičević, tako se zove taj koji „nikada ne bi uzeo tuđe“, potpuno je, naime, odlepeo, jer da su po nalogu načelnika Općine, a koji sasvim slučajno nije član HDZ-a, „izbačene naše stvari i bačene na cestu“, a on, kaže, to nije mogao dozvoliti, i „ne dozvoljava da se njega proglašava pohlepnim, svoje stvari želi natrag“ i zato je podigao tužbu. Ne za naknadu štete, što isto ne bi držalo vodu, nego za ometanje posjeda koji nije njegov. Bizarno, mislite? Ne, nego uobičajeno za taj hadezenjarski svijet lopuža i kriminalaca, koji će, satjerani u kut, svoju pohlepu i bezakonje braniti sumnjivim ratnim zaslugama, pa su i Radi eto povrijeđeni „patriotski osjećaji“, jer da je iz stana izbačena njegova „uniforma iz domovinskog rata, kao sentimentalna vrijednost“.
A mi boga molimo da mu uniformu nisu te duge 33 godine pojeli moljci, kao što mu je pamet iskljucala partijska sklonost da „svojima“ odobrava svaku otimačinu društvenog dobra. No vrag se baš nameračio na tu uniformu, jer, kao u svakoj dobroj satiri, evo mještana koji tvrde da su iselili samo staru kuhinju, ali da ih ubiješ ne mogu se sjetiti Radine uniforme. I ostade tako on i bez stana na kojega – iako nije on „grabežljivac i nema djecu“ – i dalje polaže pravo, i bez svoje sentimentalne uspomene, uniforme, to jest. Koja ga je, uz onu plastičnu iskaznicu HDZ-a, i dovela na sve te unosne funkcije, a da nitko nikada za njega čuo nije. Sve do danas, kada se ispostavilo da bi Rade malo Hrvatsku i sve privilegije koje mu daje, a malo Jugoslaviju i njen stan s pogledom na more.
