Onaj ko ne pristane na veliku avanturu mašte i imaginacije iznad emocionalnog i racionalnog, ko ne pristane da otputuje u oniričku sliku djetinjstva i zavičajnog humusa, biće na gubitku ako ne krene na dugo i romantično putovanje s poezijom Hadžema Hajdarevića. Hajdarević je vlastitim primjerom pokazao, kako izvori i snaga poezije znače pronalazak eliksira vječne mladosti i mladosti duha, radi čega sam ga u jednom tekstu nazvao vječitim dječakom naše poezije. Univerzalna nas misao, koju reinterpretira Gaston Bašlar, podučava: “U carstvu apsolutne mašte čovek je vrlo kasno mlad. Treba izgubiti zemaljski raj da bi se on doživeo u stvarnosti njegovih slika, u apsolutnoj sublimaciji koja transcendira svaku strast” (Gaston Baschlard, Poetika prostora, Beograd, 1969). Ovako o poeziji piše sedamdesetogodišnji francuski profesor matematike, koji je apsolutno racionalno, cjeloživotno, matematičko iskustvo, u predvečerje života, zamijenio apsolutnom maštom i imaginacijom, vjerujući kako je jedino tako moguće zahvatiti život u svoj njegovoj kompleksnosti i kako je jedino tako moguće postići vječnu mladost bića. “Poezija nas ne ispunjava toliko nostalgijom za mladošću, što bi bilo vulgarno, koliko nostalgijom za izrazima mladosti” (Bašlar 1969: 63), piše ovaj francuski esejist i podsjeća kako upravo poezija nudi slike kakve je trebalo da zamišljamo u “prvobitnom elanu” svoje mladosti. Čovjekovo prokletstvo, jedno od brojnih, u tome je što vrlo kasno, u predvečerje svoga života, započinje ozbiljno doživljavati slike, kada im pronađe izvor i korijene fiksirane i pohranjene negdje u pamćenju.
Drugo veliko i sudbinsko prokletstvo modernog čovjeka jeste njegova bezavičajnost, njegov drugi izgon iz sigurnog skrovišta, iz rajskog zagrljaja, pa moderni pustolov danas luta svijetom, bez kuće i kućišta.
“U kasne sate sve češće se pitam
šta me je toliko mirnim
držalo u očevoj kući.
Šporet „fijaker“. Hor hrastovih
duša. Pustećija okačena
na zidu i tespih. Pleteni jastuci
duž sobe. Mahrame u ćošku.
Ćilim. Šilte i očev pogled
kao glogova šuma gust.”
(H. Hajdarević, Očeva kuća, u: Četvera ušća, Ljiljan, Sarajevo, 1994)
Kuća je naš prvi kut, u koji smo, ne svojom voljom, bačeni u svijet u kome nam valja živjeti i sanjati. Svi se slažu kako je kuća naš cijeli kosmos ako pristanemo na maštu i sanjarenje, koja nas uvijek i bez izuzetka uzbuđuje, ne samo na poetskom, sanjarskom platnu, nego na plastičnom estetiziranju jedne nezaboravne slike, koja je bez sumnje za vječnost opečatila naše biće. Kuća štiti sanjara, našeg pjesnika i pruža mu potreban mir za sanjarenje; kuća mu dozvoljava da mirno sanja. Zašto je potrebno sanjati? Sanjarenje, pored iskustva i misli, što smo već spominjali, čini čovjeka kompleksnijim i snažno naglašava čovjekovu dimenziju dubine. Pokazuje se karakter bića, koje ne pristaje na opisivanje, samo na deskriptivnu crtu, te zrcali neuništivost slika nekadašnjeg doma, koji se ponovo doživljava kroz sanjarenje. Kada se pjesniku, i svakome ko pristane na sanjarenje, vrate uspomene na očevu kuću on, zajedno s nama “odlazi u zemlju Nepokretnog djetinjstva, nepokretnog kao što je nepokretan Praiskon, i doživljavamo fiksacije sreće” (Bašlar 1969: 32).
Zašto se vraćati očevoj kući? Općenito shvaćeno, čovjek bi bez kuće bio posve razbijeno i rasuto biće, pa je otuda kuća spajajući princip i jedna od najvećih sila integracije za naša sjećanja i snove. Čovjek se iz majčine utrobe i kosmički osmišljene zaštićenosti rođenjem seli u jednu novu sigurnost kada biva položen “u kolevku kuće”, pa je stoga u pjesničkim sanjarenjima kuća uvijek kolijevka, gnijezdo iz koga nam valja poletjeti u život. Dakle na samom začetku u samoj životnoj klici i pupoljku, kada je biće najosjetljivije na mrzla, proljetna jutra, život počinje dobro, kao dobro bivstvo, kako kaže filozof, onda kada je ljudsko biće zaštićeno, zašuškano i utopljeno skrovištem kuće i ljubavlju majke i oca. Neprijateljstvo i surovost svijeta i života dolazi mnogo kasnije, kada budemo izbačeni u svijet. Otuda potreba za “vraćanjem” oniričkim snovima i putevima poznatim i dragim jer su sigurni i spoznati. “Znakovito je da prostor igra glavnu ulogu u kolektivnoj i kulturnoj mnemotehnici i ‘kulturi sjećanja’”, piše Jan Assman i dodaje: “Umijeće pamćenja operira sa imaginarnim prostorima, kultura sjećanja sa označavanjem u prirodnim prostorima. Čak i upravo cijeli krajolici mogu poslužiti kao medij kulturnog pamćenja. Oni se ne akcentiraju znakovima (spomenicima), nego se u cjelini uzdižu u rang znaka, odnosno bivaju ‘semiotizirani’.” (Jan Assman, Kultura pamćenja, Zenica, 2005, str. 70). Ovdje dolazimo do lokalizacije sjećanja, koju ovdje čitamo kao stvar kolektivnog sjećanja, ali analizom toposa sjećanja u poeziji Hadžema Hajdarevića dolazimo skoro do istog otkrića. Naime, često vjerujemo da sebe poznajemo u vremenu, dok ustvari poznajemo samo niz fiksacija u stabilnim periodima bića. Zato je u pravu Bašlar kada kaže kako “prostor u hiljadama alveola čuva komprimirano vreme. Prostor tome služi” (Bašlar 1969: 35).
U niz svojih pjesama Hajdarević se sjećenjem referira upravo na prostor (kuća, Sutjeska, Zelengora, zavičaj), ali zadržimo se zasada na kući. U ovim pjesmama prostor znači sve, jer vrijeme ne podstiče sjećanje, pa mi samo u prostoru i pomoću njega nalazimo “fosile trajanja”, konkretizovane dugim boravcima i dugim izbivanjima iz prostora.
Kako bi sebe doveo u oniričku poziciju, u poetiku sanjarenja, gdje će mirovati u svojoj prošlosti, u svome djetinjstvu, Hajdarević se pita “šta me je toliko mirnim držalo u očevoj kući”, pa pomoću pjesničkih slika nudi odgovore, koji će potvrditi onu malopređašnju našu tvrdnju kako je sanjarenje povratak u dubinu, u introspekciju vlastitog bića, a ne nostalgija za mladošću i zavičajem, mada se ni takvo čitanje ne smije isključiti. U tim “odgovorima” položena je suština i slika pjesnikova identiteta, složena prema očekivanom sistemu slika, koje tvore cijelu identitarnu mapu pjesničkog bića. Predmeti u očevoj kući, viđeni pjesničkim sanjarenjem, bivaju semiotizirani i dignuti u rang medija kulturnog pamćenja. Pa krenimo redom u otključavanju ovog identitarnog rebusa, koji određuje pjesnikovo biće. Šporet ‘fijaker’ simbolizira ruralni/seljački, socijalni status očeve kuće; hor hrastovih duša (drva koja gore) isto tako; pustećija okačena na zidu i tespih metafora je porodičnog, islamskog svjetonazora; pleteni jastuci, mahrame i ćilim predstavljaju materinstvo kuće, očeva kuća ima majku, a ona se oslikava u predmetima koji znače utilitarnu vrijednost kuće, ali, što je najvažnije, ti su predmeti estetska nadgradnja kuće, njezina ljepota i toplina. Konačno, šilte i očev pogled kao glogova šuma gust čita se kao patrocentrični model života, u kome se očeva strogost uspoređuje efektno s gustom glogovom šumom. Kako glog posjeduje ambivalentno svojstvo, ljekovito, ali i opasno jer posjeduje trn, koji zna ubosti, onda je jasno kako se metafora strogog oca uklapa u rečenu mapu upravo na savršenoj ravni. Dakle vidite kako se sada rodna kuća ukazuje, ne kao obično stambeno zdanje, ona postaje zdanje snova koji sada imaju svoj stan i utočište. Ona sada zadobija prostor galerije u kojoj je upravo upriličena identitarna izložba slika, koje nam nudi naša sanjana, onirička kuća, a one, te pjesničke slike sjećanja, pričaju priču dugog trajanja o pjesnikovom identitetu. Eto ta divna spoznaja o pjesniku daje i kući obilježje nezaboravne, kondenzovane intimnosti u čijem centru obitava očeva kuća, kao fokus iz koga će poteći to sjeme života.
Dakle na nivou sanjarenja, a ne na osnovu činjenica, djetinjstvo ostaje u nama živo i, evo, poetski inspirativno, što pokazuje druga strofa pjesme Očeva kuća, u kojoj dominira majka kao zaštitnica i savjetnica. Zapravo se ovdje otkriva i nedvojbeno čita ono spominjano materinstvo kuće, o kome pjeva Česlav Miloš: “Kažem Majko moja. A na tebe mislim, o Kućo!/ Kućo lepih tajanstvenih leta mog detinjstva.” (Č. Miloš, Melanholija, istakao G. Bašlar 1969: 76). Kod Hajdarevića, pak, slika majke u kući i kuće u majci nije data kao slika nostalgije i žala za mladošću, kao kod Miloša, nego je ona tu da izrazi pjesnikovu traumu, prvo zbog ranog gubitka majke/zaštite i na drugoj strani pjesnik, paradoksalno na našu kuću apsolutnog skrovišta gradi sliku kuće kao privremenog boravišta.
“Od majke su ostale
kretnje, nepotrošeni lijekovi, svud
saksije blagih riječi. Ležao bih
potrbuške u grmlju njenih priča
i slutio da sutra mi valja
tražiti drugdje ljubav
i kruh.” (Očeva kuća)
Slušajući majku pjesnik se smiruje u sanjarenju i meditaciji majčinih priča unutar mirnog bića kuće, ali odmah nam postaje jasno kako je i kuća nestalno sklonište u našoj stvarnosti, u našoj zbilji, i kako je ona apsolutno sklonište samo u našim sanjarenjima. Ležeći potrbuške, bezbrižno, pjesnik se vraća izvorima oniričke kuće i apsolutnom pribježištu samo u snovima, onda kada je svijet gledao kao prijatnost i dobar početak, ali isto tako u zrelim godinama, kada pjesnik posjeduje svijest o neprijateljstvu svijeta, on čini isto: vraća se tom povjerenju kuće i svijeta koje je duboko urezano u njegov san. Taj čin vraćanja, a čovjek je tu u prednosti nad svim živim bićima jer posjeduje snove, pa se može vraćati kad god pristane na sanjarenje, može se čitati kao povratak u sigurnost kuće, ali isto tako i kao vid otpora spram negostoljubivog i surovog života svakodnevice. Pjesnik sanja da se vraća kući, preskače godine i teške periode života i pomoću sna se bori protiv odsutnosti i izbivanja iz rodne kuće.
A gdje je tu čitalac? Šta on ima od pjesnikova sanjarenja? Kako će se ostvariti onaj željeni i neophodni kôd autor – djelo – čitalac, jer bez čitaoca sve bi ovo bio uzaludan posao. Prema mišljenju Minkovskog “tek u trenutku kad oči čitaoca napuste knjigu, evokacija moje sobe može da postane onirički prag za nekog drugog”. Prema tome, jasno razabiremo da kada pjeva pjesnik o svojoj kući, “duša čitaoca” odjekuje i doživljava onaj odjek koji “vraća biću energiju začetka”. Pjesnik nam je odškrinuo vrata, i ne samo to: dao nam je ključ za sva ostala zatvorena vrata našeg sanjarenja. Hajdarevićev unatražni pogled i povratak, tražeći sebe nekadašnjeg, dio po dio, kao dragocjenost koju smo bili izgubili, posreduje i nutka čitaoca da “čita” svoju sobu i ponovo vidi svoju rodnu kuću. Čitalac se prisjeća uspomene na svog oca, svoju majku, svoju baku, zaštitnike i bića koja dominiraju u njegovoj kući, ili ništa od toga, jer sanja predmete, budžake, događaje svejedno, ali počinje sanjariti. Drugim riječima kazano, svaki bi pažljivi čitalac, koji pristane slijediti vlasite snove, morao otkriti svoje zarasle a drage puteljke djetinjstva, sve kutke i budžake svojih krajolika, sve virove i tihade svoje mladosti, sve geografske karte svojih izgubljenih polja.
Da se još jednom vratimo stihovima Od majke su ostale / kretnje, nepotrošeni lijekovi, svud / saksije blagih riječi, koji sugerišu drugačije čitanje kuće kao apsolutnog staništa. Djetinjstvo nije uvijek draga i prijatna uspomena, kuća nije uvijek toplo i prijatno sklonište, ali u pjesnikovom sanjarenju ona postaje upravo takva. Transformira se u nepokretni arhiv dragosti i ljubavi, unatoč ranom odlasku majke iz kuće i iz pjesnikova života. Prostor kuće čuva komprimirano sjećanje koje se najbolje čuva pomoću imena stvari i bića koja su živjela u rodnoj kući, a oni se opet evociraju pomoću pjesničke meditacije. Osnova Hajdarevićeve meditacije sadržana je u krajnjoj jednostavnosti seljačke, rodne kuće, u njezinoj primitivnosti. “Treba doći do prvobitnosti skloništa i otkriti sanjane situacije izvan doživljenih”, misli Bašlar, jer jednostavnost sama po sebi moćan je izvor onirizma. Pjesnik na taj način sugerira da je mirniji i sigurniji u očevoj kući, u rodnom domu, negoli u gradskoj ulici ili stanu u kojima boravimo privremeno. Tako rodna kuća postaje tvrđava hrabrosti za pjesnika, koji je u njoj živio strah, ali i učio kako prevladati strah, iako je, što je paradoksalno, seljačka kuća usamljena u prostoru, a gradske se naslanjaju jedna na drugu. Njegova kuća, u njegovoj oniričkoj optici viđena, pjesnikovo je gnijezdo u svijetu, u kojoj će pjesnik živjeti s prirodnim, urođenim povjerenjem, ako zaista u svojim sanjarenjima osjeća sigurnost iskonskog skloništa. Pjesnik je u rodnoj kući preživio sve drame svemira, sve oluje i sva vedra jutra, pa se takvo iskustvo koristi kao kredit u novim životnim bitkama. Otuda se rodna kuća, iako je i Hajdarević označava kao nestalno sklonište (da sutra mi valja / tražiti drugdje ljubav / i kruh) u pjesničkoj imaginaciji u oniričkoj percepciji pjesnikovoj, označava kao nepresušan izvor kao logističko skladište svih čovjekovih potreba, kao u legendi o mitskom, helenskom junaku Anteju, čiji je izvor snage bila vezanost za zemlju, odnosno svoju majku, a kada bi se digao u zrak, bivao je slab i ranjiv kao i drugi ljudi. Ipak, kada sanjari o rodnoj kući, Hajdarević u najvećoj dubini sna proživljava prvobitnu toplinu i prvobitnu majčinsku zaštitu od svakog neprijateljstva i licemjerstva.
U pjesmi Zrelije doba (Četvera ušća, str. 98) Hajdarević otvara još barem dva fenomena, dva antropološki intonirana problema čovjekovog sanjarenja. Čovjekovo prokletstvo ili sreća počinje u mladosti kada sanja zrele godine i grčevito se nastoji odmaći od mladosti, najljepšeg životnog doba, na način da bude stariji u bukvalnom smislu riječi. Čovjek hoće bradom i ozbiljenjem lica da zadobije poštovanje i autoritet društvene grupe u kojoj djeluje, da ga okolina shvati ozbiljno, da svojim postupcima s godinama da legitimitet i potrebnu interakciju. Na drugoj strani, kada zađe u godine i ostari, nastoji da pobjegne, onirički, sanjarenjem, u predjele mladosti u sjećanje na sebe nekadašnjeg. Međutim kod Hajdarevića nije to vraćanje mladosti kao takvoj – biti ponovo dječakom – nije to, prije je to pjesnička potreba da sanjarenjem prizove izraze svoje mladosti, prisjećajući se prostora, stvari, biljaka, ljudi s kojima je interferirao kao mlad, onda kad je miran ležao potrbuške u grmlju majčinih priča. Dakle nije to žalovanje za snagom i tijelom mladosti, nego mladalačkim duhom, ali ono što je zajedničko oboma periodima čovjekovog života jeste konstantna potreba ljudskog bića biti negdje drugdje: mladići u budućnosti, a starci u prošlosti. Drugim riječima, uvijek sanjati sebe drugačijeg i bježati od sebe ovakvog u sadašnjosti i projicirati sebe u kontraprezentskoj poziciji. Evo potvrde ovoj tvrdnji:
“Te rane godine što pupahu
u ružnim zasjencima
opahnu me nenadno katkad
već zaboravljenim mijenama:
u svilenim strujanjima uhitim
vrtuljak dragog daha, međ zubima
zasopće kvas kupinjeg soka, uz kičmu
srsi i propnji davnoga žara.” (Zrelije doba, 98)
Pjesnik u svilenim, unutrašnjim strujanjima metafizički prepoznaje vrtuljak dragoga daha, što god da to značilo, zatim ukus u ustima kvasa kupinjeg soka i ono što legitimira žal za izrazima mladosti: uz kičmu srsi i propnji davnoga žara. I tek tada, “u časima tijem”, kada nas je pjesnik umirio u kontemplaciji u sanjarenju, kada smo pristali na sanjarenje, dolazi obrat, pridolazi bolno buđenje i stihovima:
“…svaka je stvar tad drukčije
Budna i svaka ježnije navlači bodlje.” (Zrelije doba, 98)
Ovaj paradoks u pjesmi upućuje na njenu modernost i opominje kako nije svako sanjarenje prijatnost i relaksacija duha. Nije li to Hajdarevićeva dječačka trauma zbog gubitka majke, jer tu autobiografsku činjenicu ne smijemo prenebregnuti, kako svaka stvar ježnije navlači bodlje. Ovdje, ovom atributu, stilemu ježnije moramo dati prostor, moramo prekinuti interpretaciju pjesme s kritičko-teorijskog stajališta te se posvetiti, često isticanom, jezičkom senzibilitetu Hadžema Hajdarevića, pjesniku sladokuscu riječi i jezika, kako ga često nazivaju kritičari. Dakle čime ta riječ zaslužuje našu pažnju izvan uobičajenog toka interpretacije? Najprije, ježnije je neologizam, a morfološki konstruisan od imenice jež i derivacionog nastavka nije znači ježnije. Nikada prije nisam čuo ovu riječ, a uzalud ćete je tražiti u rječnicima našeg jezika. Autorstvo novokovanici pripada pjesniku, a ona, ta nova riječ, zatrebala mu je u jednom trenutku, i kao što majstor zidar kreše novi kamen da ugradi u zid, isto to radi pjesnik s rječju: kreše novi oblik, novu formu. Nekada je to igra riječima koja je svrha samoj sebi, nekada obogaćenje jezika novim leksemom, nekada je to uspješan pothvat, a nekada nije, a šta je od svega toga ova riječ prizvala. Stilem, neologizam ježnije snažnom asocijativnom vezom, koju manje-više svi posjedujemo, priziva atribut nježnije, koji umalo znači isto kao ježnije (samo jedan glas čini diferencu), ipak je razlika ogromna, nepremostiva. Ježeve bodlje u neologizmu znače alegorijsku bol, zbiljnu ili duševnu – svejedno, a prizvana riječ nježnije snažno sugerira toplinu i prijatnost. Upotrijebljene obje u drugom stepenu komparacije dovode ih stilistički u blizak, interferirajući odnos, bez obzira na njihovo antitetičko značenje, istovremeno sugerirajući čitaocu kako je razlika, između ugodnosti i neugodnosti, nepojamno mala, kako se ta dva nespojiva napitka svakodnevno miješaju u našoj životnoj čaši. Stilistički kazano, ovdje se radi o homofonima, poželjnim u poeziji budući da oni ostvaruju eufonično ustrojstvo pjesme i, što je važnije, ostvaruju intencionalne veze među riječima. Jezički homofoni mogu se definisati kao “glasovno jednaki oblici etimološki različitih riječi”. Dakle jednaki glasovi upućuju na jednakost te željenu i nužnu povezanost sadržaja. Zbog toga se Hajdarević njima koristi i ističe njihovu materijalnost u pjesničkoj organizaciji, tako da ih stavlja u neposrednu blizinu. U takvom položaju naporednosti oni nedvojbeno upućuju, zapravo nas pjesnik upućuje, na neku vrstu međusobne povezanosti i ovisnosti koju mi trebamo naročito “učitati”. Ovaj primjer homofona u Hajdarevićevoj pjesmi pokazuje jedan od osnovnih principa poetske funkcije, kako ju je definirao Jakobson: “nadograđivanje jednakosti/sličnosti na blizinu: jednaki se oblici nalaze u neposrednoj blizini i između njih se nužno uspostavlja veza. Njihova materijalna/glasovna jednakost upućuje na jednakost njihovih sadržaja; a pjesnički se sadržaj – kompleksan i slojevit – postiže napetošću koja se stvara jednakim oblicima koji sjedinjuju različite sadržaje.” (vidi: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zagreb, 1999, str. 60)
Višak riječi smrtni je neprijatelj lirskoj pjesmi a višeznačnost, ovdje majstorski dostignuta, čini poeziju vrednijom i poželjnijom. Ova mala lingvističko-stilska vivisekcija treba, između ostalog, potaknuti u kom bi pravcu mogla ići temeljitija i podrobnija jezička istraživanja u bogatom rudniku Hajdarevićeve poezije, u leksičkom i stilističkom smislu.
Drugi antropološki fenomen, koji se u Hajdarevićevoj poeziji nudi čitaocu, prepoznaje se kao njegovo prokletstvo kao čovjekovo stalno nastojanje da bude negdje Drugdje. Čovjek vrlo kasno, u sumrak i predvečerje života i pod snažnim dojmom imaginacije, doživljava svoju mladost, zapravo evocira sebe nekadašnjeg u oniričkim slikama, koje ne moraju biti nužno tačne i istinite. Pjesnik je uvjeren kako najprije treba izgubiti mladost, najljepše doba naših života, da bi čovjek u njoj zaista živio. Otkuda to čeznutljivo i nostalgično unatražno vraćanje vlastitim tragom, zašto i čemu: je li to izraz čovjekove slabosti i zalutalosti u savremenom svijetu, ili je možda to potreba da se napravi potpuni krug, do starosti i natrag, ili je neka metafizička čovjekova potreba da se vrati na početak, čedno i nevino kao na svakom početku, pa da iznova iskreno i čisto započne život. Da li je to nezadovoljstvo onim što je čovjek učinio, pa će sada iznova uraditi bolje ili neće uraditi ono što je uradio, a nije trebao, možda želi biti ono što nije, a trebao je, možda ne želi ništa od svega nego ga progoni i muči neminovni kraj njegova puta, pa ga za trenutak treba prevariti i dobiti na vremenu. Ako je to izraz čovjekove slabosti i klonuća na dosuđenom mu putu, pa se unatražno traži u sanjarenju, čovjek iznevjerava njegovo temeljno poslanje na zemlji, koje mu imperativno zadaje stalno kretanje naprijed, u nove nepoznanice, u otkrivanje i traženje novih puteva i staza. Čovjekovo mu poslanje nalaže da traži nepoznate staze da se suoči s olujama i novim izazovima, da okrene svoje lice vremenu, koje pridolazi i traži nove žrtve, a ne da mu okrene leđa i napusti bojišnicu vraćajući se poznatim drumovima i stvarima koje su nam drage, a drage su jer su spoznate. Treba zatvoriti uši voskom i oči velom da bi se koliko toliko odoljelo zavodljivom zovu uspomena, očaravajućoj pjesmi djetinjskih Sirena i naoštriti sve svoje strijele i mačeve za napredujuću budućnost, u neizvjesnost i avanturu. Zato mudri Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche) kaže kako “treba sahraniti iluzije, pokopati zasvagda bezazlenost i zavodljivu prijatnost poznatog, oduprijeti se milozvučnom zovu uspomena! Treba se suočiti sa oporom javom životnih vrtloga i okrenuti svoje lice prema onome što nadolazi! No, prije nego se odvažimo na taj tegoban i spasonosan čin, odnesimo vječno zeleni vijenac života na grobove svoje mladosti, jer tamo gdje su grobovi, tamo je i radost novog rađanja.” Tako kažu filozofi, no teorija filozofskih razglabanja o našem biću i čovjekova zbilja ne idu često ruku pod ruku. Čovjek je nježno i krhko biće, suhi list na vjetru, da bi izdržao sve mijene i sve Scile i Haribde, da bi ostao dosljedan tom zamišljenom poslanju u slici odapete strijele, koja stalno ide naprijed, svome ušću. Nikada nećemo moći odgovoriti na dilemu čemu se naša duša više raduje – odlasku u nepoznato i tajanstveno ili povratku u poznato i drago. Naši su snovi poput vode i vjetra: ne priznaju granice ni pravce, kapilarno se probijaju tamo gdje ih nikada ne bismo očekivali. Ipak, čudno je da čovjek u predvečerje svoga puta teče od ušća prema izvoru. Mak Dizdar u pjesmi uzvikuje kako svom izvoru da se vratim, jer nije pitanje hoće li se vratiti, nego kako. Isto tako je Hadžem Hajdarević odnio “vječno zeleni vijenac života na grobove svoje mladosti” i doživio radost “novog rađanja njegove” vlastite mladosti.
