Provlačenje a la Brisel

Foto: DPA

Blokirana i onesposobljena: Evropska unija ne uspijeva u integracijama i proširenju. Mora li se EU nanovo osnovati?

Piše: Marco Schwarz

Sa evropskim integracijama to izgleda kao sa biciklom: Ako se više ne kreće on pada. To je davno rekao raniji predsjednik Evropske ekonomske zajednice Walter Hallstein. Od Rimskih ugovora naš bicikl je doživio mnoge različite brzine, nekada se napredovalo brže, a nekada sporije kod evropskog ujedinjenja.

Danas evropski bicikl ponovo vozi velikom brzinom, razumljivo suvremeno na verziji E-bike, sa jakim njemačko-francuskim motorom i 27 dobro podmazanih prenosa brzine. Mnogobrojne krize i na kraju ruska invazija na Ukrajinu dali su evropskim integracijama izuzetan podsticaj. Države članice EU konačno su se usaglasile da održivo štite okoliš, da izbjeglice humano i pravično podijele na sve zemlje članice kao i da poboljšaju postupak odlučivanja na evropskom nivou i ukinu nacionalna prava na veto. Evropske vrijednosti i pravna država se opet od svih respektuju i zemlje članice ih se pridržavaju. A za nekoliko godina EU će pristupiti kako balkanske države tako i Moldavija i Ukrajina.

Puste želje? Nažalost da. Da to nije tako lako je vidljivo. Pritom su velika bila nadanja da bi izazovi i problemi sa kojima je konfrontirana EU – više od jedne decenije – mogli voditi ka tome da se nađe zajedničko rješenje koje vodi u budućnost i dalje produbljava evropske integracije. Jer globalni izazovi moraju se rješavati ne na nacionalnom nego bar na evropskom nivou. Kriza kao šansa. Umjesto toga, Brisel se stalno provlači i mora reagovati na tešku situaciju jednu za drugom.

Upitno je kada i da li će uopšte nekada doći do sveobuhvatne reforme ugovora

Ad hoc rješenja i kreativno tumačenje EU ugovora su do sada vodili tome da evropski bicikl još vozi iako sa puno treskanja. Ustvari on bi morao hitno u radionicu da bi bio generalno popravljen. Prije 20 godina bio je posljednji veliki pokušaj sa ugovorom o ustavu Evrope. Evropski konvent (konferencija predstavnika EU institucija i država članica koje su se založile za temeljnu promjenu EU ugovora) zasjedao je tada više od jedne godine i predao je u julu 2003. konsenzusom prihvaćeni prijedlog evropskog Ustava. Manje od dvije godine kasnije ovo bezvrijedno djelo bilo je odbijeno na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj iako su mnogi njegovi dijelovi preuzeti iz ugovora iz Lisabona. On je stupio na snagu 1. decembra 2009. i predstavlja do danas ugovorenu osnovu evropske saradnje i integracije. Od tada nije bilo nikakve sveobuhvatne reforme ugovora i upitno je kada i da li će do toga uopšte doći.

Paradoksalno ugovorni zastoj može se pripisati uspjehu EU koja je od 2004. primila 13 novih članova. Novi konvent bi danas imao članove iz 27 država. On bi mogao sa jednostavnom većinom sazvati Evropski savjet ali otpor protiv temeljne reforme ugovora i dalje je veliki posebno u srednjoj, istočnoj i sjevernoj Evropi.

Evropski parlament je, međutim, veoma zagrijan za veliku reformu ugovora i zahtijeva već odavno sazivanje konventa. Nakon nešto zatezanja i predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen osnažila je ovu namjeru dobro znajući da to svakako nije u njenoj nadležnosti. Međutim, iako u Briselu ima mnogo zagovornika revizije ugovora to ne mijenja ništa na činjenici da države članice imaju veću moć u svim pregovorima jer sve zaključke konventa na kraju moraju ratifikovati sve zemlje članice. Jedan jedini veto je dovoljan da se sve poništi.

Princip jednoglasnosti se sve više zloupotrebljava da bi se utjecalo na odluke u drugim poljima u korist pogođene države članice

Princip jednoglasnosti nije samo zbog toga trn u oku mnogim zagovornicima produbljene integracije. On se sve više zloupotrebljava da bi se utjecalo na odluke u drugim poljima u korist pogođene države članice, kako se može dobro vidjeti na primjeru Mađarske. Nažalost, svi putevi ka proširenju većinskog odlučivanja u Savjetu neizbježno vode nazad ka principu jednoglasnosti. Samo jednoglasno može se u određenim političkim područjima – uz pomoć takozvane klauzule Passerelle – postupak odlučivanja omogućiti sa kvalifikovanom većinom.

Princip jednoglasnosti u Savjetu i mnogobrojne veto opcije nacionalnih vlada su također jedna od najvećih prepreka za proširenje EU. Napad Rusije u tom smislu izazvao je doduše pravi potres tako da su sada Moldavija i Ukrajina postale zvanični kandidati za pristup, pristupni razgovori sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom su započeli, a Gruzija, Kosovo i Bosna i Hercegovina su prišli mali korak bliže. Ipak i ovdje se čeka zaokret. Čak iako bi Evropski savjet krajem godine odlučio da započne zvanične razgovore sa Moldavijom i Ukrajinom pregovori će trajati godinama ako ne i decenijama. U sadašnjem trenutku niti je deset zemalja interesanata za pristup spremno za EU niti je EU aktuelno spremna za povećanje. Za to bi prvo morale biti reformisani postupci donošenja odluka i institucije. Međutim, trenutno su interesi među državama članicama previše heterogeni i to skoro u svim političkim područjima.

EU se suočava s velikim problemom vjerodostojnosti

Mnogi zbog toga predlažu jedan dogovor: Da zagovornici proširenja ne blokiraju ograničenu reformu ugovora. Zauzvrat skeptičari proširenja na Zapadu, prije svih francuski predsjednik Emmanuel Macron, ubrzavaju postupak i dopuštaju postepenu integraciju balkanskih država u EU i zajedničko unutrašnje tržište. O postepenoj integraciji bez potpunog članstva trenutno kuriraju mnogi različiti modeli i prijedlozi ali konkretno politički jedva da ih iko slijedi. Pritom bi odricanja od prava veta u Savjetu i, ako je potrebno, na punopravnog povjerenika EU mogli pomoći da se donekle ublaži dilema između produbljivanja i širenja Unije. EU se pritom suočava sa velikim problemom vjerodostojnosti. Iako je balkanskim zemljama već prije 20 godina na samitu u Solunu stavljen u izgled prijem u EU, sa Hrvatskom je 2013. pristupila posljednja zemlja.

Svih deset zainteresovanih za pristup i trenutno osam zvaničnih kandidata sigurno nisu kristalno čiste demokratije i svima su zajednički ozbiljni nedostaci u pogledu demokratskih i pravnih standarda u borbi sa korupcijom i izgradnji funkcionalnog pravosuđa i uprave. Kopenhagenske kriterijume oni još ne ispunjavaju. Nažalost, to važi i za neke sadašnje članice EU. Već godinama Brisel pokušava da zaustavi loše ponašanje posebno vlada u Mađarskoj i Poljskoj, posljednjih godina dolaze stalno novi pravni instrumenti EU, ali Viktor Orban i Jaroslav Kaczinsky nisu time baš impresionirani. I uskraćivanje potpornih sredstava EU nije ih potaklo na zaokret. Suviše dugo se očekivalo da će neomiljene vlade izgubiti na sljedećim izborima i da će time problemi biti riješeni sami od sebe. U slučaju Mađarske to nije dalo rezultate, a da li su u Poljskoj uopšte još mogući fer i slobodni izbori pokazaće se na sljedećim parlamentarnim izborima.

Ova dilema sigurno doprinosi tome da se potencijalni novi članovi posmatraju Argusovim očima i kriteriji za primanje se stalno pooštravaju ili se bar tumače strožije neko ranije. Dalje „griješnike pravne države“ EU ne može sebi dozvoliti glasi deviza. Geopolitičke strategije na jednoj strani i institucionalna sposobnost funkcionisanja EU na drugoj strani međusobno se ometaju i koče evropski bicikl.

Predstojeći evropski izbori u junu 2024. predstavljaju za sve navedene izazove raskrsnicu

Predstojeći evropski izbori u junu 2024. predstavljaju za sve navedene izazove raskrsnicu. Transnacionalnih listi doduše još neće biti; sa evropskim nosiocima listi i panevropskom predizbornom kampanjom kao i zajedničkim izbornim programom političkih porodica mogla bi se jače istaći evropska dimenzija ovih izbora. Da bi se konačno pristupilo neophodnim reformama kao i podstaklo proširenje Unije potrebna je jaka proevropska i progresivna većina u parlamentu EU kao i članovi komisije sa jakim kompetencijama koji stvaraju protutežu – u velikim djelovima Evrope preovlađujućoj – EU skepsi. Nažalost, na izborima se može računati prije sa pomakom u desno nego u lijevo. Uz to dolazi da dio evropskih konzervativaca, prije svega predsjednik Evropske narodne partije Manfred Weber, koketiraju sa novim saveznicima na desnom rubu da bi time unaprijed za ubuduće isključili lijevu većinu u Evropskom parlamentu.

Da bi evropski bicikl konačno krenuo i počeo voziti ne treba mu pogled unazad u prošlost Evrope nego hrabri pokret ka više evropskih integracija i većoj Uniji koja prihvata globalne izazove i ukazuje na budućnost. Ovdje bi trebale proevropske snage u Briselu i u državama članicama izraditi konkretne prijedloge kako bi se moglo ostvariti produbljenje i istovremeno proširenje EU. Oboje treba posmatrati zajedno. Novi konvent bi trebao samo da pokrije ograničeni spektar i potrudi se oko ciljanih reformi. Posebno se moraju reformisati postupci donošenja odluka u Savjetu.

Gledajući na sve veću političku heterogenost u EU traže se održiva rješenja za različite predstave o integraciji bez da se pritom dalje oštećuju evropske vrijednosti i demokratski princip vladavine prava. Ukoliko to ne uspije u sljedećem legislativnom periodu onda naš Evropski savjet mora biti nanovo koncipiran. U planu bi tada bilo novoosnivanje EU i stvaranje federalne evropske savezne države sa svim zainteresovanim i demokratski vođenim zemljama.

ipg-journal.de

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Istraživanje je sproveo Joint Research Council, a procenjena smrtnost usled drugih oblika zagađenja (ozon i azot-oksid) takođe je višestruko veća od evropskog proseka...
Francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je u srijedu da je Evropi potrebna 'pametnija' i manje regulisana industrijska i energetska politika....
Reforma politike azila EU-a neće moći održati data obećanja. Dugi će se postupci i dobrovoljna raspodjela nastaviti....
Stvari bi vrlo vjerovatno, što se tiče međunarodne zajednice i njene pasivnosti, ostale iste, unatoč potpunoj blokadi zemlje i parazitiranju političkih elita na vlastitim maksimalističkim...