foto: AP
Za sirijsku opoziciju bili su Putin i Asad zajednička slika neprijatelja. Tako i ovdje na jednoj demonstraciji u Londonu 2021.
Već oko deset godina Rusija, prema vlastitom predstavljanju, vodi antiterorističku borbu u Siriji. Vojne operacije u toj arapskoj republici započele su 2015. godine i, prema procjenama, koštale su Kremlj oko 2,5 miliona američkih dolara dnevno. Prema istraživanjima novinara, u tim je operacijama poginulo najmanje 534 ruska vojnika.
Velika invazija na Ukrajinu ipak je označila prekretnicu u ruskoj politici prema Siriji: od tada se Moskva nastoji postepeno povući iz regije. Iako se na početku činilo da će se situacija stabilizirati i da će diktator Bašar al-Asad ostati na vlasti – jer je i dalje kontrolisao velike dijelove zemlje te je u maju 2023., nakon 12 godina suspenzije, ponovo primljen u Arapsku ligu – došlo je do značajnih promjena.
Kremlj je tada sve više preusmjeravao fokus sa vojnog utjecaja na političko posredovanje. Moskva je više puta pozivala predsjednika Asada da započne dijalog s naoružanom sirijskom opozicijom i da se dogovori s turskim predsjednikom Erdoganom. Suprotno raširenom uvjerenju da je Asad tek Putinova marioneta, on je inzistirao na vlastitim prioritetima. Kao uslov za dijalog s Ankarom, postavio je potpuno povlačenje turskih trupa sa sirijske teritorije. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov kasnije je ovakav stav kritikovao riječima: „Uprkos našim hitnim preporukama i aktivnoj podršci, dosadašnja vlast nije bila u poziciji da pokrene istinski politički proces.“
Asadov režim pao je iznenađujuće brzo, gotovo bez značajnijeg otpora sirijskih oružanih snaga
Njegovo pretjerano samopouzdanje na kraju ga je skupo koštalo. Krajem 2024. godine, režim je srušen, a predsjednik Putin, fokusiran na Ukrajinu, ovaj put nije mogao priteći u pomoć – za razliku od situacije prije deset godina. Na kraju, Moskva je Asadu omogućila azil, ali nije insistirala na njegovom daljnjem legitimitetu. Još 2021. Kremlj mu je čestitao na spornoj izbornoj „pobjedi“ sa 95 posto glasova. Time se slučaj Asada značajno razlikuje od bijega proruskog ukrajinskog predsjednika Janukoviča 2014. godine, čiji je legitimitet Rusija nastavila naglašavati i nakon njegovog pada.
Preuzimanje vlasti od strane u Rusiji zabranjene terorističke milicije HTS (Haiat Tahrir al-Šam) Kremlj je uglavnom prešutio. Još 2015. Moskva je aktivno radila na tome da se HTS uvrsti na listu terorističkih organizacija UN-a. Razbijanje te grupe i njenih saveznika tada je bio jedan od glavnih ciljeva ruske politike u Siriji. Nasuprot tome, danas ruski zvaničnici izbjegavaju otvorenu kritiku. U državnim medijima oznaku „teroristi“ gotovo neprimjetno zamjenjuje neutralni izraz „naoružana opozicija“. Ovakav cinični pragmatizam diktiran je potrebom da se zadrže dvije ključne vojne baze – pomorska baza Tartus i zračna baza kod Latakije – koje za Moskvu imaju izuzetno strateško značenje. Njihov položaj na Sredozemnom moru, u blizini više NATO država, čini ih geopolitički izuzetno vrijednim, a služe i kao logističke tačke za slanje trupa i oružja u Afriku, regiju od rastuće važnosti za ruske sigurnosne i ekonomske interese.
U tom kontekstu povoljno je za Moskvu što i novi vlastodršci u Siriji – na iznenađenje mnogih zapadnih posmatrača – pokazuju interes za dobre odnose s Rusijom. Još tokom njihovog napredovanja 2024. godine primijećeno je da su borci HTS-a svjesno izbjegavali ruske vojne baze, iako su ih mogli napasti. Umjesto toga, prilikom ulaska u Damask 8. decembra, ciljano su napali ambasadu Irana, drugog dugogodišnjeg saveznika srušenog režima, dok je ruska ambasada ostala netaknuta. Već krajem januara, ruska delegacija predvođena zamjenikom ministra vanjskih poslova Mihailom Bogdanovom posjetila je Siriju – prvi put nakon Asadovog pada.
Jedan od motiva HTS-a jeste i želja da budu uklonjeni s liste terorističkih organizacija Vijeća sigurnosti UN-a
Jasno je da Moskva i nova vlast u Damasku dijele zajedničke interese, iako u početku nisu objavljeni konkretni dogovori. Samo dvije sedmice kasnije, Vladimir Putin razgovarao je telefonom s liderom HTS-a i samoproglašenim predsjednikom Sirije Ahmedom al-Sharaom. Nakon razgovora, al-Sharaa je izjavio da su odnosi s Moskvom „strateške prirode“. Rusija mu je potrebna prije svega iz geopolitičkih razloga: prisustvo ruskih trupa na zapadu zemlje u njegovim očima predstavlja ravnotežu prema turskim snagama na sjeveru, američkoj vojsci na istoku i izraelskim snagama na jugu Sirije.
Još jedan motiv HTS-a jeste uklanjanje s UN-ove liste terorističkih organizacija, gdje Rusija ima pravo veta i mogla bi igrati ključnu ulogu. Posmatrači smatraju mogućim da se milicija preimenuje ili reorganizuje kako bi olakšala taj proces.
Moskva će, za sada, ostati u opreznom dijalogu s novom sirijskom vladom i sačekati da se pokaže stabilnost njene vlasti. Znakovito je i rusko ponašanje tokom nedavne eskalacije na zapadu Sirije, u regiji naseljenoj vjerskom manjinom Alavita, kojoj pripada i sam Bašar al-Asad. Kremlj se postavio izrazito neutralno i izrazio tek „zabrinutost“, dok su institucije EU-a mnogo jasnije podijelile krivicu, navodeći da su „elementi odani Asadu“ napali trupe prijelazne vlade, pri čemu je poginulo stotine civila.
Ključna tačka spora ostaje Bašar al-Asad. Prema dokumentima koje je objavio Presseleaks, nova sirijska vlada zahtijeva njegovo izručenje iz moskovskog egzila, kao i povrat imovine vrijedne oko dvije milijarde dolara, koju je Asad navodno ponio sa sobom u bijegu. Međutim, nije vjerovatno da će Moskva ispuniti te zahtjeve. Umjesto toga, mogla bi Damasku ponuditi pomoć u obliku osnovnih životnih namirnica ili ograničene vojne i tehničke podrške – sve to u okviru ograničenja koje nameće njena koncentracija na rat u Ukrajini. Istovremeno, predsjedniku Putinu moglo bi odgovarati da i dalje drži u svojim rukama sudbinu čovjeka kojeg je godinama politički i vojno podržavao.
Preveo: Ešref Zaimbegović
