Foto: Portal Novosti
Kada je prvi val sindikalizacije zahvatio rani Hollywood dvadesetih godina prošlog stoljeća, glumce i pisce odgovaralo se od pridruživanja tom pokretu ubjeđivanjem da su oni umjetnici, a ne radnici. Do dana današnjeg, spin da nešto tako posebno kao umjetnost teško može imati ikakve veze s običnim šljakerstvom koristio se kad god je trebalo prikriti loše radne uvjete u polju. Hoćeš gurnuti pod tepih činjenicu da umjetnici i kulturne radnice rintaju potplaćeno, neplaćeno, noću i na bolovanju i da im treba sindikat? Samo izvuci stari as iz rukava da smo “tu radi arta, a ne para” i rasprava se odgađa do daljnjeg.
Ako se mantrom o radu za viši cilj sindikalizaciju umjetnica zaista redovito zatezalo i utišavalo, ipak se nikad nije zaista i obeshrabrilo. Ovom prilikom međutim ne ostajemo među kulisama rane holivudske kinematografije nego smo stotinjak godina i desetak tisuća kilometara bliže – u Hrvatskoj, na setu neke od stranih produkcija na kojem domaći filmaši padaju s nogu poslije dvoznamenkastih smjena. Otprilike tu profiliralo se jedno od prvih polja borbe nedavno osnovane podružnice audiovizualnih radnika u Sindikatu obrazovanja, kulture i medija.
To ne čudi s obzirom na to da je radnica i radnika na servis produkcijama mnogo te da su oni, riječima redateljice, filmske radnice i članice sindikata Karle Crnčević, na najnižim hijerarhijskim pozicijama.
– Trenutno se bavimo ograničenjem radnih sati na 12 sati dnevno, računajući od početka putovanja na set do povratka u smještaj. Kršenje prava na odmor između radnih dana na setovima je jedan od najvećih problema koje smo detektirali. Nekad se radi i do 17 sati dnevno, osobito u najneprivilegiranijim sektorima kao što su odjeli šminke i kostima ili asistentske pozicije režije i produkcije. Nemaju svi ni pauzu za ručak – opisuje Crnčević, koja je i sama godinama radila na takvim setovima.
Foto: Zoe Šarlija
Mnogo je članova novoosnovanog sindikata radilo na stranim produkcijama jer, naprosto, rijetki u industriji uspiju preživjeti od autorskih stvari. Većina zaposlenih u AV industriji pomoćni su radnici, asistenti produkcije, režije, kostima, scenografije. Poslodavci kažu da su oni lako zamjenjivi, pojašnjava Crnčević, što znači da ih se lako može ucjenjivati tom zamjenjivošću i eksploatirati. Pritom su i autorske pozicije potplaćene jer je love za domaći film premalo da bi ona pokrila kompletan proces pripreme i postprodukcije koji traje godinama.
– Ipak, kroz njih se stiče neki simbolički kulturni kapital kroz koji se gradi karijera. Mislim da je to još jedna od zamki ovog kapitalističkog sistema. Radimo za nešto u budućnosti, što nam sada i ovdje ne plaća stanarinu. To je ful individualistički, a mi ističemo to da je sindikaliziranje kolektivni čin i jedini način da se polje bolje regulira za sve – govori Crnčević, dodajući da su u prvoj fazi poslagivanja sindikata odlučili da neće stavljati fokus na partikularne probleme nego se baviti najbrojnijom i najnezaštićenijom radnom snagom.
Podružnica se autala prošle jeseni, a u martu ove godine predstavila se na javnom događanju u Zagrebu. Interno su se počeli nalaziti, priča Crnčević, sredinom 2021., nakon što je pandemija dodatno rasvijetlila njihove probleme. Po kuloarima se, kaže, već neko vrijeme govorilo o lošim radnim uvjetima, ali i jako niskim budžetima za proizvodnju domaćeg filma. Iako su se u međuvremenu povećali neki fondovi, novci su i dalje nedostatni pa je teško snimiti film bez strane koprodukcije. Ako se i snima, snima se po cijenu potplaćenosti i eksploatacije radnika.
Iako u audiovizualnom polju već postoji niz strukovnih udruga, filmske radnice zaključile su da će organizirane u sindikat imati više moći, ali i dobiti snažniju pravnu pomoć i mogućnost kolektivnog pregovaranja.
Iako su ispočetka na cjenik neki rekli vi ste ludi, ovo je previše, on je odigrao psihološku i zagovaračku ulogu. Dok pregovaraš svoj honorar, na stolu stoji dokument koji, iako je samo preporuka, pokazuje kako bi stvar trebala izgledati, govori Ivana Vuković iz SPID-a
– Ako krenemo sami, mislili smo, doživjet ćemo neuspjeh jer ne znamo dovoljno o sindikaliziranju niti imamo historijat i moć da uvjerimo ljude da je to što radimo ozbiljno. Nakon godinu dana susreta s različitim sindikalistima s kojima smo razgovarali o potencijalima i problemima našeg polja i organiziranja u njemu, odlučili smo se za SOMK. Činilo nam se da on ima legitimitet, najbolju infrastrukturu i može nam ponuditi ono što nam treba u početku, kontinuiranu podršku i edukaciju – objašnjava Crnčević.
U početku okupljanja, kaže, javljala su se pitanja koja se uvijek postavljaju kada u kulturi na stol dođe tema organiziranja – tko su poslodavci i s kim se pregovara, koja je razlika između autorske i radničke pozicije, tko radi više, čiji je rad prepoznat, a čiji ne. Zaključili su da, iako ne treba ignorirati različitosti među radnicima u sektoru, neće dozvoliti da one ispočetka toliko dolaze do izražaja kako se ne bi dogodilo razjedinjavanje koje je već ionako dosta prisutno u polju.
I audiovizualni prevoditelji relativno su recentno odlučili svoje postojeće strukovne borbe ojačati sindikalnim okvirom. Članice Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja 2023. su godine osnovale podružnicu u Sindikatu novinara Hrvatske.
Foto: Ivana Marinić Kragić
Da je radništvo audiovizualnog sektora osobito potplaćeno i osuđeno na dugu i tešku borbu čini se i Ivani Vuković, dramaturginji i predsjednici Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela SPID. Vuković taj zaključak donosi na temelju iskustva dugogodišnjeg SPID-ovog zagovaranja korištenja strukovnog cjenika u polju dramaturgije i izvedbenog pisanja. Ono je, kaže, od audiovizualnog sektora bila daleko plodonosnije u izvedbenim umjetnostima. SPID je prvi cjenik preporučenih naknada u svom polju objavio 2021. godine. Osim što je konačno iznio na vidjelo adekvatne cifre koje bi se trebale isplaćivati piscima, dokument je poslužio i kao mobilizacijska poluga za glasnije zahtijevanje boljih radnih uvjeta.
– Iako su ispočetka na cjenik neki rekli vi ste ludi, ovo je previše, on je odigrao psihološku i zagovaračku ulogu. Dok pregovaraš svoj honorar, na stolu stoji dokument koji, iako je samo preporuka, pokazuje kako bi stvar trebala izgledati. Najveći pokazatelj uspjeha mi je bilo vlastito iskustvo na razgovoru o novoj predstavi, kad mi je ravnatelj jednog našeg kazališta sam rekao da je iznos u cjeniku premalen i ponudio veći iznos. Što se institucionalne scene tiče, to su ogromni uspjesi. Više nema ignoriranja cjenika – prepričava Vuković.
Svaki čas izaći će i revidirana verzija cjenika koja, osim iznosa ažuriranih u skladu s inflacijom, donosi i nove teme koje su se u interakciji sa zajednicom pokazale važnima, poput seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. U tom je smislu riječ o živom dokumentu koji je prepoznat i van uže domene izvedbenog pisanja.
– Jako je važno da su naši kolege, recimo scenografi ili redatelji, kroz cjenik počeli više promišljati svoje uvjete rada i prepoznali ga kao nešto prema čemu se i oni mogu orijentirati. Često sam čula rečenicu blago vama, vi imate SPID, a ja kažem da je taj cjenik svima dostupan i da bi stvari u njemu trebale vrijediti za sve. Super je da su i druge udruge u sektoru počele spominjati cjenike, a javljaju nam se i kolegice iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Osobit uspjeh je kad s drugim strukovnim udruženjima dogovaramo strategije ili honorare jer time smanjujemo bazen ljudi koje se može zvati kao zamjenu ako netko odbije angažman zbog premalo para. To je moment u kojem postajemo jako jaki – govori Vuković.
SPID ove godine slavi deseti rođendan. Iako su na pragu druge decenije još uvijek mlada strukovna udruga u komparaciji sa ostatkom sektora, radi svoje su konzistencije i angažiranosti svakako profilirani kao jedna od borbenijih i agilnijih organizacija. Ono na što je osobito ponosna, ističe Vuković, jest transparentnost i horizontalno otvaranje kanala koje su postigli među članstvom.
Uspjeli smo obuhvatiti i posložiti sve poslove i zanate u kulturi u različite platne razrede i dignuti ih sve na minimum koji odgovara početnim plaćama, kaže Deja Crnović iz slovenskog sindikata ZASUK
– Ako netko kreće prvi put raditi za neko kazalište, može zamoliti iskusnije kolege da podijele svoja iskustva, od ugovora do toga kako im je bilo na probama. To je baš vrijedno jer tako možda preskočimo dječje bolesti vlastitog neznanja koje institucije i produkcije jako iskorištavaju. Ako podijeliš s kolegama da ti je netko ponudio premali honorar, osjećaš neku vrstu ojačanosti, ali i odgovornosti jer si svjestan da će doći netko nakon tebe. Odgovornost je svih nas da koliko god možemo inzistiramo da se držimo cjenika – kaže Vuković.
Osim osnaživanja samih radnica, jedno od strateških područja borbe je i zagovaranje da se pridržavanje strukovnih cjenika poput SPID-ovog implementira u javno financiranje. Odnosno, da natječaji postanu prostor u kojem se očekuje da sredstva budu pravedno raspodijeljena tako da podrazumijevaju adekvatne naknade za rad.
Na sličnoj takvoj fronti – regulaciji honorarnog rada kroz mehanizme javnog financiranja kulture – upravo se postižu značajni uspjesi u Sloveniji. Ondje je početkom oktobra 2022. godine osnovan sindikat ZASUK koji okuplja umjetnike i frilensere. Na vjetru Smjernica Europske unije o kolektivnim ugovorima za samozaposlene, ZASUK je pokušao pokrenuti kolektivne pregovore za frilensere koji rade za javne institucije. Iako su naišli na zid jer slovensko Ministarstvo financija i dalje misli da su oni formalno poslodavci, a ne radnici, uspjeli su kroz Ministarstvo kulture izboriti drugo rješenje za javne kulturne institucije – Uredbu za samozaposlene. Razgovori koji su završeni prije mjesec dana donijeli su nekoliko ključnih postignuća.
– Prvo je to da se uredba odnosi na sve frilensere koji rade za javne institucije, neovisno o statusu, a drugo je to da se iznosi honorara mogu uspoređivati s plaćama zaposlenika. Uspjeli smo obuhvatiti i posložiti sve poslove i zanate u kulturi u različite platne razrede i dignuti ih sve na minimum koji odgovara početnim plaćama – navodi scenaristica i filmska radnica Deja Crnović, članica sindikalnog Koordinacijskog odbora.
Foto: Matej Leskovšek
Ovakva regulacija naknada za frilensere nije mala stvar. Već tijekom priprema za osnivanje sindikata shvatili su da honorarci za javna kazališta, galerije i muzeje često rade besplatno ili za minimalne svote, radi referenci u životopisima.
– Treća ključna stvar u uredbi odnosi se na troškove koje samozaposlenima u kulturi nitko ne osigurava, kao što su osiguranje, bolovanje, kompjuter ili ured. Htjeli smo to nečime kompenzirati i predložili koeficijent prema kojem će honorarci dobiti više novca jer sami plaćaju sve te stvari. Izborili smo se za koeficijent 1,9. Četvrta stvar je ta da je najkraći period na koji institucija može angažirati frilensera jedan radni dan, odnosno osam sati. Čak i ako je u pitanju DJ koji dolazi odraditi nastup na jedan sat, oni trebaju platiti osam jer to onda obuhvaća i pripremu i ostale faze tog posla – objasnila je Crnović.
Uredba je trenutno na javnom savjetovanju i uskoro će na glasanje u parlament. Nisu odustali od toga da bi, dugoročno, ona trebala postati kolektivni ugovor, ali zadovoljni su jer je, kaže Crnović, učinjeno koliko je bilo realno izvedivo u dvije i pol godine postojanja ZASUK-a.
U tom procesu važna podrška bio mu je i slovenski sindikat Glosa koji okuplja zaposlene u javnim kulturnim institucijama. Osobito je zanimljivo to promatrati iz perspektive Hrvatske, u kojoj nema puno dijaloga između Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi i manjih i novijih sindikalnih i strukovnih inicijativa.
– I njima je u interesu da samozaposleni budu bolje plaćeni jer su oni trenutno zaposlenicima u kulturi nelojalna konkurencija. Institucijama je isplativije uzimati frilensere jer radimo za jako malo. Ako uredba proradi u praksi, institucijama kojima frilenser treba na duže vrijeme od recimo 12 mjeseci će biti jeftinije da ga zaposle. A ako im zaista treba na kraće vrijeme, barem će ga normalno platiti. Bio nam je cilj da ne budemo više potplaćena jeftina radna snaga i nelojalna konkurencija. To je win–win za sve radnike – kaže Crnović.
Dizanje standarda u javnim institucijama u kulturi, smatraju, trebalo bi pozitivno utjecati i na ostatak polja, recimo na komercijalni i nezavisni sektor u kojima još nema slične regulative. Zbog toga im je idući korak da ojačaju sindikat i da mu se pridruži što više ljudi iz različitih područja. Shvatili su, kažu, da ih se u državnom parlamentu plaše – plaše se toga da će organizirani frilenseri u kulturi inspirirati radnice iz drugih sektora koje se nalaze u sličnim položajima. Uredba je dokaz da su nekud došli sa sindikatom i da imaju snagu za koju možda nisu ni znali da su ju imali, poručuju iz ZASUK-a.
Mogu li umjetnici biti sindikalni uzor drugim prekarnim radnicima? Ako su u nečemu obično prednjačili i inspirirali, to je bilo u pristajanju i naviknutosti na (samo)eksploataciju. “Umjetnici su idealni radnici – preopterećeni, potplaćeni i zahvalni za svaku priliku”, kazala je slovenska sociologinja i jedna od osnivačica ZASUK-a Katja Praznik ovog januara u Zagrebu na predavanju u organizaciji SPID-a i kustoskog kolektiva BLOK, pokušavajući rasvijetliti kvaku notornog umjetničkog rada iz ljubavi. U prvomajskom duhu, završavamo uz nadu da će se umjesto bauka samoizrabljivanja iz redova umjetničkog radništva ubuduće širiti bauk zajedništva i sindikalizma.
