I tako je proljeće zadnje godine dvadesetog stoljeća počelo sa zadnjim ratom u dvadesetom stoljeću.
Na skijanju u Chamonixu ostali smo do subote. Ujutro, dan poslije početka bombardiranja, bio je četvrtak, išli smo skijati na Argentière i Grands Montets, veliko skijalište iznad Chamonixa. Na odlasku pozdravili smo se s Iskrinom prijateljicom, također Anom, i njenim momkom; oni su se taj dan vraćali autom u Zagreb.
Negdje oko podne vidjeli smo gusti crni dim kako se diže s mjesta gdje je bio ulaz u tunel ispod Mont Blanca. Skijaši su se zaustavljali na stazi i gledali. Vadim iz ruksaka mali dalekozor; dim je izlazio iz ulaza u tunel. Razgovaramo kako su Ana i njen momak trebali proći kroz tunel. Zovemo ih na mobitel ali se ne javljaju.
Za ručak odlazimo u restoran kod gornje stanice žičare. Ljudi stoje pred televizijom, nesreća u tunelu Mont Blanc je glavna vijest. Izgleda da se zapalio nekakav kamion, ima i ljudskih žrtava. Netko od naših ponovo zove Anin mobitel. Javlja se, u Švicarskoj su. Kad su došli do tunela bio je taman zatvoren pa su morali ići zaobilazno, preko Švicarske.
Do večeri vijesti o nesreći postaju sve gore. Usred tunela dugačkog preko 11 kilometara, zapalio se belgijski kamion pun margarina i brašna. Kad su ljudi iz video kontrole tunela vidjeli dim, upalili su ventilatore i to je rasplamsalo požar; izgorjeli su deseci i deseci kamiona i automobila i 39 ljudi. Dvoje naših prijatelja imalo je vrašku sreću.
U petak navečer sjedimo u gostionici s velikim drvenim stolovima, zadnje je veče, pijuckamo pivo, grickamo kikiriki i pričamo. Na velikom televizijskom ekranu na kojem su se do prije neki dan prikazivali filmovi o ekstremnom skijanju, sad se vrte vijesti; izmjenjuju se rat NATO-a i SRJ i nesreća u tunelu Mont Blanc.
Mislim kako je za većinu ljudi van Srbije i Crne Gore ovaj rat jedva nešto više od predstave na TV, predstave uzbudljive a zastrašujuće u onoj mjeri u kojoj se čovjek može odmaknuti od slika moćnih bombardera ili lansiranja krstarećih raketa sa sredine Jadrana i podsjetiti se da ta lansiranja i polijetanja završavaju razaranjima i, kako to u većini ratova biva, smrću i ljudi koji nisu imali ništa s razlozima zbog kojih je rat počeo. Padaju mi na pamet stihovi pjesme koju je Josef Brodsky napisao inspiriran ratom u BiH:
As you pour yourself a scotch,
crush a roach, or check your watch,
as your hands adjust your tie,
people die.1
Na stolu pored ulaza leže novine, uglavnom francuske, od nekoliko zadnjih dana. Među njima je jedan The Sun i jedan New York Times. Prelistavam New York Times, tu su izjave o Miloševiću i protjerivanju Albanaca. Većinu sam već čitao u francuskim novinama; iznenada naslov Komisija za ratne zločine ustanovila da su hrvatske trupe „očistili“ Srbe.2 Članak je dulji, uzimam novine da ga kasnije pročitam.
Hodamo ulicama Chamonixa osvijetljenim javnom rasvjetom i žućkastom svijetlošću velikih prozora brojnih kafića i restorana, čuje se muzika i veseli žamor.
Zamišljam kako u taj čas izgleda Priština, hladna noć u zamračenom gradu, iza tamnih prozora ljudi stisnuti u svojim stanovima, u strahu ne toliko od mogućih bombi koliko od iznenadne zvonjave i lupanja na vrata. Što je s mojim poznanicima i prijateljima, njih svi znaju kao opoziciju Miloševiću? Javlja mi se slika one trojice policajaca ili parapolicajaca u maskirnim uniformama kako šetaju prištinskom ulicom nonšalantno držeći kalašnjikove u jednoj ruci.
Subotnje jutro svanulo je sivo. Skijaška karta vrijedi nam još danas, skijamo do podne, iz niskih oblaka pada snijeg. Naši prijatelji trebaju voziti do Zagreba, oko hiljadu kilometara, zapravo još više jer je tunel kroz Mont Blanc zatvoren. Stavljam Iskrine i moje skije na krov njihovog auta, pada mokri snijeg, presvlačimo se na brzinu, pozdravljamo se s njima i žurimo na željezničku stanicu. Iskra i ja putujemo za Lyon pa za Pariz.
Vlak je udoban i topao; bio sam mokar i malo promrzao dok sam vezao skije na krov auta i toplina mi godi. Vani promiču bijeli pejsaži i, dalje, nestaju u sivilu. Pričamo, čitamo, dremuckamo.
Čitam članak iz New York Timesa, te novine sam pokupio večer prije u gostionici. Piše da su istražitelji MKSJ našli da je hrvatska strana počinila u „Oluji“ masovna strijeljanja, neselektivno bombardiranje civila i etničko čišćenje i da predlažu tužbu protiv tri hrvatska generala, Mirka Norca, Ante Gotovine i Ivana Čermaka. Haški istražitelji počeli su istraživati i odgovornost Franje Tuđmana za zločine u „Oluji“, a i Slobodana Miloševića kao „arhitekta Balkanskih ratova“. Pisac članka, Raymond Bonner,3 u detalje opisuje kako službena američka politika pokušava manipulirati sudom, po mišljenju Bonnera zato što su američki generali u mirovini bili uključeni u planiranje „Oluje“, a američka vlada u Daytonske pregovore s Izetbegovićem, Miloševićem i Tuđmanom. Veliki uspjeh američke diplomacije, zaustavljanje rata i „započinjanje“ mira na Zapadnom Balkanu, nešto što europska diplomacija nije uspijela godinama, mogao bi biti doveden u pitanje ako dvojica od trojice potpisnika tog sporazuma završe kao haški optuženici. Članak je pun novih podataka, na primjer da se američka vlada oglušila na zahtjev haških istražitelja da im se dostave satelitske snimke bombardiranja Knina, napad aviona HV-a na kolonu izbjeglica i paljenje sela. Haški sud je pokrenuo istragu kako su ti podaci došli do New York Timesa.
U sjećanje mi dolazi televizijska emisija od prije jedno godinu dana, Pressklub Nenada Ivankovića o ratnim zločinima. Na samo moje spominjanje nekih konkretnih zločina počinjenih s hrvatske strane, a već poznatih u javnosti kroz priznanja i detaljne izjave i počinitelja i svjedoka, ostali učesnici emisije, Vladimir Šeks, Ljerka Mintas-Hodak, Đuro Perica, Ljubomir Antić i voditelj emisije Ivanković, reagirali su s indignacijom. To da na hrvatskoj televiziji netko govori o potrebi da se istraže i procesuiraju ratni zločini počinjeni i s hrvatske strane, šokiralo ih je više nego da su bile izgovorene najgore vulgarnosti. Njihovo rezolutno negiranje zločina bez obzira na iznesene činjenice činilo je cijelu diskusiju sve besmislenijom. Jer ne samo da su za zločine počinjene sa hrvatske strane oni znali, nego je bilo jasno da, dok se zgražaju nad samim spominjanjem tih zločina kao nad blasfemijom, oni znaju da i ja i oni znamo da to svi znamo. Poslije emisije, na putu kući, mislio sam kako sam im trebao reći da me podsjećaju na dvorjane iz „Carevog novog ruha“, oni vide da je car gol ali se nitko to ne usudi kazati. Tamo, u emisiji ili poslije, dok smo sjedili u urednikovoj sobi i pili sokove, probao sam ih uvjeriti argumentima, odbijajući prihvatiti da se tu o argumentima uopće ne radi. Navodio sam što su svjedočili neki vojnici, pa i sam zapovjednik vojne policije u Gospiću. Podsjetio sam ih na ponašanje većine u Hrvatskom saboru, to je, prešutno, značilo i nekih od njih, kad je podržan prijedlog da se otpusti s posla zamjenik okružnog javnog tužioca u Gospiću, Đuro Kalanj, jer tri dana nije dolazio na posao. Kako je HDZ-ova većina ismijala upozorenje zastupnika Nikole Viskovića da ima informaciju da je Kalanj odveden od policije ili HV-a i da je nestao. U doba kad je Sabor izglasao da se Đuri Kalanju uruči izvanredni otkaz zbog neopravdanog nedolaska na posao on i njegova supruga bili su već tjednima mrtvi, odvedeni i ubijeni u masovnim egzekucijama srpskih civila počinjenim od ubojica u uniformama HV-a i specijalne policije, a po zapovjedi Mirka Norca i Tihomira Oreškovića koji su u ubojstvima direktno sudjelovali.
Na kraju sam zašutio, s osjećajem da ako to nisu argumenti da su se zločini dogodili onda nemate više što reći. A svi oni su sigurno znali prije mene da su vijesti o zločinima počinjenim u Gospiću došle do Zagreba i da je Tuđman poslao u Gospić tročlano izaslanstvo na čelu s generalom Stipetićem.4 Izaslanstvo je Norcu trebalo uručiti Tuđmanovu zapovjed da je smijenjen, ali ih je Norac dočekao s naoružanim vojnicima i odbio predati zapovjedništvo, uz komentar: „Jedini general kojeg ja priznajem je Maks Luburić.“5 Kad se izaslanstvo vratilo u Zagreb neobavljena posla i Stipetić izvjestio Tuđmana o događaju, ovaj je pobjesnio i naredio da se Norca uhapsi. Situaciju je smirio tadašnji ministar obrane Gojko Šušak; na Šuškov poziv Norac je došao u Zagreb, nije smijenjen, a krajem 1992. unaprijeđen je u brigadira.
Mislim kako je simptomatično da počinitelji zločina s hrvatske strane u pravilu naginju ustaštvu, a zločinci sa srpske strane četničkoj ideologiji. Bez ideologija koje pravdaju njihove zločine oni bi bili obični ubojice i palikuće; s prikladnom ideologijom nema te svinjarije koja se ne bi mogla pravdati nacijom, vjerom, domovinom.
Na parišku željezničku stanicu Gare de Lyon stižemo navečer. Gledam da li ima neki bus prema Montparnasseu, ali već je kasno, busevi su rijetki i uzimamo taxi. Desanka živi u ulici Pierre Nicole, nedaleko Luxemburškog parka; da bi se otvorila ulazna vrata od zgrade ukucavam šifru. Ulazimo u malo dizalo, jedva za tri osobe, i vozimo se na četvrti kat. Čim nam je Desanka otvorila, zamirisalo je iz kuhinje, a veseli glasovi Desanke i Iskre ispunili su čitav stan.
„Ja sam mislila da ćete doći ranije.“
„Ma još smo skijali prije podne.“
„Šta, pa vi ste ludi. Mora da ste gladni k’o vukovi. Evo, samo da izvadim iz pećnice.“
Sjedimo, jedemo, malo pričamo o skijanju ali brzo prelazimo na Kosovo. Desanka nam kaže da je Stanko Cerović otišao u Beograd na sam dan kad je bombardiranje počelo. Jučer joj se javila Pascale6 iz Skoplja; otišla je iz Prištine u Skoplje zajedno s misijom OSCE-a, neposredno prije početka bombardiranja. S Kosovom su veze prekinute, ne zna što je s našim poznanicima i prijateljima.
S Pascale sam se zadnjih mjeseci nekoliko puta mimoišao. Ona je došla u Prištinu raditi za OSCE tjedan dana nakon što smo Desanka i ja iz Prištine otišli, onda se vratila u Pariz i otišla u Rambouillet kao prevoditeljica par dana prije nego sam ja došao u Francusku na poziv CCFD-a, a kad sam se vratio u Pariz ona je već ponovo otišla u Prištinu.
Prisjećamo se i prepričavamo Iskri neke od brojnih Pascalinih priča, živopisnih kao što je i sama Pascale i punih sočnih hrvatsko-srpskih izraza koji uvijek djeluju malo smiješno kad ih upotrebljava stranac.
Pascale je godinama bila prevoditeljica francuskim generalima Morillonu i Janvieru, zapovijednicima jedinica UNPROFOR-a u BiH.
Desanka priča kako je Pascale, kad je nedavno prolazila kroz Zagreb, imala neugodnost u trgovini. Pascale je studirala jugoslavensku književnost u Novom Sadu, godinama je živjela s Danilom Kišom i prevodila njegove knjige na francuski, govori bez trunke francuskog naglaska ali s novosadskim i, iako se kao osoba s izrazitim darom za jezike u Hrvatskoj trudi govoriti hrvatski, pobjegne joj ipak neka srpska riječ. Kad joj se to dogodilo u trgovini u Zagrebu prodavačica joj je neljubazno odbrusila: „Čarape i gaće možete dobiti, a za peškir i čaršav idite u Beograd!“
„To me podsjetilo“, kaže Desanka, „na ono kad je Paskal prevodila razgovor između Bobetka i Morijona. Iako se trudila, valjda je upotrebila koju srpsku reč ili konstrukciju. Na kraju razgovora Bobetko joj je rekao: ’Do slijedećeg puta kad budete prevodili nadam se da ćete bolje naučiti hrvatski.’“
„Baš se našao pravi. Dok to nije postalo nepodobno Bobetko je vjerojatno govorio smb hrvatski, a sad bi Krležu ispravljo.“
„Šta ti je to smb hrvatski?“
„To ti je onaj jezik koji se govorio u JNA.“
„Aha, ali što znači smb?“
„A to je kratica od sivo-maslinasta boja, u šatri to je značilo ‘vojska’.“
Pijemo tisane, lagani biljni čaj, i jedemo Desankinu čokoladnu tortu.
„Meni je jedna od najupečatljivijih priča ona kad je Paskal išla s nekim od tih generala u posjet Mladiću. Ne znam, mislim da nije bio ni Morijon ili Žanvje, neki treći … Spuštaju se na livadu u nekoj bosanskoj vukojebini, vani je zima, puno minusa, izlaze u oblak snijega koji je digao helikopter, a na livadi ih čeka Mladić u razdrljenoj košulji, sa šapkom i zasukanim rukavima. Poslije formalnog salutiranja i rukovanja, još na livadi, Mladić kaže: ’Nego, reci ti meni kako si generale? Jebeš li šta?’
Paskal, malo osupnuta, pokušava spasiti situaciju: ’Znate, generale Mladić, to vam na francuskom ne zvuči tako srdačno kao na srpskom.’
’Samo ti prevedi, mala!’
Poslije prevoda francuski se general vidno ukočio i hladno rekao: ’Recite məsije Mladiću da sam ja general francuske vojske, da sam došao kao zapovjednik UNPROFOR-a na službeni razgovor i da se sad mogu okrenuti i otići.’
Kad je Paskal prevela, Mladić se nasmijao i rekao: ‘Reci mu da što se mene tiče nije trebo ni dolazit!’“
Smijemo se ali ne od srca, previše strašnih stvari vezano je za Mladićevo ime.
„To ti je Paskal pričala?“ pita Desanka.
„Zapravo ne, to su mi pričali neki moji prijatelji iz Bosne, a oni su čuli od nekoga tko je, valjda, bio u helikopteru.“
Iskra pita: „Gdje je sada Mladić?“
„Poslije 1995., kad je podignuta haška optužnica protiv njega, skriva se, vjerojatno negdje po Srbiji. A ne bi me čudilo da ga sad Milošević pošalje na Kosovo.“
„Da pogledamo još ponoćne vesti pa vas dvoje idete u krevet.“
Desanka ima mali starinski televizor koji stoji u kutu gdje se u „L“ spajaju dva kauča na kojima ćemo Iskra i ja spavati.
Vijesti počinju s Kosovom, slike aviona koji uzlijeću, slike izbjeglica s Kosova negdje u Makedoniji. Govori Clinton, nešto o tome da Sjedinjene Države i NATO ne ratuju protiv srpskog naroda nego protiv Miloševićevog režima odgovornog za zločine nad svojim vlastitim građanima. Govor nije titlovan nego sinhroniziran na francuski, spiker govori brzo i neki izrazi mi bježe. Na samom kraju govora pojavljuje se slika američkog nosača aviona ‘Theodore Roosevelt’ kako izlazi iz luke na put preko Atlantika za Jadran. Slijede komentari ministra Védrinea i nekih francuskih generala. A onda, kao zadnja vijest s Kosova spiker nešto govori, spominje ime koje prepoznajem kao Bajram Kelmendi, .. avocat albanese … corps trouvés … pompe à essence.7 Desanka je tiho kriknula i pokrila usta rukom. Stojim i gledam Desanku.
„Deso, jesam li ja to dobro razumio da su našli tijelo Kelmendija i još nekog?“
„Da, njega i njegova dva sina. Čekaj!“
Vijest je bila kratka, spiker prelazi na druge događaje.
„Strašno“, sva zaprepaštena kaže Desanka. „Izgleda da su ih oteli u noći na četvrtak, tela su nađena u četvrtak na nekoj benzinskoj pumpi.“8
Mijenjamo programe, pokušavamo uhvatiti još nešto o tome na nekom drugom kanalu ali nema ništa. Stišavamo televiziju, sjedamo za stol prilično potišteni, Desanka nekoliko puta ponavlja: „Moram se čuti s Lirije.“
Pričam Desanki i Iskri o mom zadnjem susretu s Kelmendijem na dan kad sam odlazio s Kosova. Desanka stavlja još jedan čaj, kaže kako je upoznala Kelmendijevu ženu9 ali ne i sinove.
„Je li bila ona na onoj konferenciji FIDH-a u Beogradu devedseset šeste? Ne sjećam je se.“
„Nije. Bili su samo tri muška, Keljmendi, Imer Jaka i Orhan Nevzati. Ja sam sate provela s Demaćijem na telefonu. Tražio je da se njih troje vrate jer nije bio zadovoljan s najavom FIDHa – da su na konferenciji predstavnici nevladinih organizacija iz Beograda, Zagreba, Sarajeva i Prištine. Po njemu je trebalo pisati – iz Srbije, Hrvatske, BiH i Kosova. Rekla sam mu da su dokumenti već napisani, da je konferencija u toku i da FIDH ne može sad menjati naziv konferencije, da je uspeh da takvu konferenciju uopće možemo održati u Beogradu. Demaći je bio tvrdoglav k’o mazga, a ova trojica su čekali kako će ti pregovori završiti jer su oni hteli ostati na konferenciji.“
„I, jesu li ostali? Jesi li uspjela uvjeriti Demaćija?“
„Pa na neki način jesam. Jesu, ostali su.“
Na kraju odlazimo spavati. Dugo se prevrćem na divanu i ne mogu zaspati.
Dvije godine kasnije ležao sam na istom kauču i dugo u noć čitao knjigu Stanka Cerovića U kandžama humanista. Poklonio mi ju je Stanko prethodnog dana, s posvetom „Za Zorana, da čita kad hoće da se obeshrabri i razočara. 15. 01. 2001.“ Dok sam čitao, misli su mi se vraćale na onu noć, poslije vijesti o ubojstvu Kelmendija i njegova dva sina, kad nisam mogao zaspati. Mislio sam kako ocjena istih događaja rašomonski ovisi s koje ih pozicije čovjek doživljava, da li je američki diplomat, maltretirani i protjerani Albanac ili Beograđanin koga bombardira NATO.
Kao novinar RFI-a Stanko je išao izvještavati iz Beograda. Zadnji let tog 23. ožujka 1999. iz Pariza za Beograd bio je Swissair; pred polijetanje, avion su preusmjerili za Budimpeštu. Stanka je dočekao njegov brat Stojan; on je u Budimpeštu doveo suprugu i djecu. Hipotetska mogućnost da SRJ zarati s NATO najednom, u samo par dana, postala je vrlo realna; u tom slučaju nije bilo isključeno da otpočne slobodan lov na poznate „veleizdajnike“.10 Stojan je bio, po mišljenju mnogih, jedan od najboljih novinara Srbije, poznat po lucidnim političkim analizama i britkim kritikama Miloševićevog režima. Stanko i Stojan vraćaju se sami autom u Beograd i to veče, s terase Stojanovog stana na vrhu zgrade pored napuštenog američkog veleposlanstva, gledaju prve eksplozije raketa koje pogađaju vojni aerodrom Batajnicu pored Beograda.
Stanko se vratio u Pariz potkraj travnja. Knjigu U kandžama humanista napisao je neposredno poslije toga, izašla je krajem ljeta 1999. godine. Knjiga je toliko puna gorčine prema Amerikancima, NATO-u, „međunarodnoj zajednici“, Clintonu, pa i prema Albancima, da mi je na trenutke teško čitati. Interesantni opisi i oštroumna zapažanja Stanka kojeg znam, mješaju se s tvrdnjama dubioznim zbog viška oštrine i manjka argumenata i suprotnim mom iskustvu i nekim mojim stavovima nastalim, valjda, na tom iskustvu. Tako je, po njemu, intervencija NATO-a „licemjeran ratni zločin“, „najpokvareniji rat koji je Zapad ikad vodio“, „sistematsko bombardiranje civila i ima dokaza da je to dio ratnog plana“, a podizanje optužnice protiv Miloševića „u ovom trenutku je cinično saučešće Haškog suda u zločinu“ (NATO-a prema Srbiji), „nešto što prevazilazi montirane procese u SSSR-u tridesetih godina“. Što reći na tezu „odlučujući povod za intervenciju NATO-a u Jugoslaviji je bila afera Lewinsky“. S nekima od tvrdnji se ne slažem, neke me rastužuju jer se ne razlikuju od tvrdnji koje je iznosila Miloševićeva propaganda i uopće ne liče na Stanka. Da li je to reakcija čovjeka koji je vjerovao u bazičnu dobronamjernost zapadnih demokracija, a sad bombardiranje Srbije i Crne Gore doživljava kao cinizam realpolitike i duboko razočaranje, izdaju od strane onoga kome si poklonio povjerenje? Nekoliko mjesta u knjizi upućuju na takav zaključak: „Disidenti iz komunizma imali su ljubav prema Americi u većoj mjeri nego ijedna socijalna grupa u ovom veku“; „Zbog bliskih porodičnih veza s Milovanom Đilasom (..) ja i moj brat smo takoreći rođeni u disidentskim okolnostima“; „niko u poslednjih dvesto godina nije sa toliko hrabrosti i vere branio zapadna društva kao liberalni disidenti iz komunizma“; „Liberalni disidenti su uvek bili u sukobu sa tzv. nacionalističkim disidentima“.
I Stojan i Stanko su bili kritični prema jugoslavenskom jednopartijskom sistemu i Titovom „prosvijećenom apsolutizmu“ još od rane mladosti. Njihovi roditelji, predratni komunisti i partizani; otac je bio narodni heroj, a majka sestra Milovana Đilasa, bili su do 1953. na visokim državnim položajima. Poslije Đilasovog političkog pada 1953., u doba kad su Stojan i Stanko bili sasvim mala djeca, oboje roditelja gube posao i sva primanja, godinama žive od fizičkog rada i od mirovine Stojanove i Stankove bake.
Činilo mi se da čovjeka Stankova znanja i iskustva ne bi trebala „međunarodna zajednica“ previše razočarati. Činjenica je da su ratovi 90-tih gotovo pa prvi slučaj u burnoj povijesti ovih krajeva gdje „međunarodna zajednica“ nije bila agresor ili poticatelj oružanih sukoba nego ih je pokušala spriječiti. Neodlučno, neefikasno i za sprečavanje brojnih tragedija prekasno. Ali to je standard ponašanja država prema nesrećama i ratovima drugih ako one ili njihovi važni interesi nisu tim ratovima direktno ugroženi. Čak i onda kad se radi o demokratskim državama s dobronamjernim vladama i iskrenim namjerama. Kako pridobiti javno mnijenje, vlastite birače, da se potroše miljarde eura i dolara tih birača, da se pošalju vlastiti vojnici u rat koji se njih ne tiče, koji se u njihovom javnom mnijenju percipira kao rat naroda s Balkana, notornih po svojim nacionalizmima i svađama. Pa razni voždovi i vrhovnici, demokratski izabrani od tih naroda, unaprijed su im najavljivali da „oružani sukobi nisu isključeni“, da „rata ne bi bilo da ga oni nisu htjeli“.
Ima i previše primjera da empatija, suosjećanje s ljudima u nevolji i odlučnost da im se pomogne, nije nešto s čime se mogu homogenizirati mase;11 za razliku od mržnje, netolerancije, vjerske i nacionalističke isključivosti.
Stankovo predbacivanje političarima na čelu zapadnih zemalja što vojne intervencije nije bilo početkom 90-tih, izgleda mi kao sasvim nerealno idealiziranje „međunarodne zajednice“, kao što mi pretjeranim izgleda i njeno demoniziranje onda kad se na takvu intervenciju odlučila. Kao argument da se to moglo učiniti odlučnim potezima Stanko navodi takozvani „Božićni telegram“ Busha starijeg Miloševiću 25. decembra 1992. U telegramu stoji da će Sjedinjene Države upotrijebiti silu protiv srpskih snaga ako na Kosovu izbije sukob izazvan srpskim akcijama. Međutim, tokom 1998. američki i europski diplomati, pa i sam Generalni sekretar UN-a, prenijeli su Miloševiću desetak takvih upozorenja, uvijek naglašavajući da je Kosovo integralni dio SRJ ali da se represalije prema Albancima, uništavanje čitavih sela, neće tolerirati. Kako su, unatoč tim upozorenjima, sukobi s UÇK i odmazde policije i vojske bili sve žešći, postajalo je jasno da je eskalaciju tog sukoba moguće zaustaviti jedino stacioniranjem međunarodnih snaga na Kosovu. Slično kao u BiH. To je bila i prijeporna točka pregovora u Rambouilletu. U mislima nižem argumente protiv Stankove teze da su ti pregovori bili tek farsa, da su trebali propasti kako bi dali opravdanje za bombardiranje.12 Sjećam se Holbrookevog intervjua u Frontlineu gdje Holbrooke opisuje razgovor s Miloševićem. Milošević se obratio generalu Michaelu Shortu, zapovjedniku zračnih snaga NATO-a, koji je u Beograd došao zajedno s Holbrookeom: „Dakle generale, vi ste čovjek koji će nas bombardirati.“ Na to Short odgovara: „Gospodine predsjedniče, nadam se da do toga neće doći. Ali u suštini Vi imate pravo. Ja u jednoj ruci imam strateške bombardere B52, a u drugoj izviđačke avione U2. O Vama ovisi koje ću morati upotrijebiti.“
Čitajući knjigu dobar dio noći, polemiziram sa Stankovim tvrdnjama, sjećam se mojih poznanika i prijatelja s Kosova, onih ubijenih i onih protjeranih, ljutim se i po marginama knjige pišem primjedbe za buduću stvarnu polemiku s njim.
Koju godinu kasnije, kad sam ponovo došao u Pariz, Stanko me zove da snimimo za RFI intervju o političkoj situaciji u Hrvatskoj i radu nevladinih organizacija. Poslije sjedimo u kafiću na vrhu velike moderne zgrade RFI-a i pričamo. Stanko je zabrinut za Stojana koji se doselio u Pariz i uglavnom boravio po bolnicama, već je bio teško bolestan. Pratio sam Stanka i njihovu sestru kad su išli u posjet Stojanu. O knjizi i Kosovu nismo razgovarali nikad.
Peščanik.net
