“Ne možemo voljeti ono što jesmo dok ne mrzimo ono što nismo.” (Michael Oibdina) foto: johnbmacdonald.com
U današnjem svijetu glavna tačka delegitimizacije prava i sloboda čovjeka svodi se na sukob između vjerskih i kulturnih identiteta, pozivajući se na povijesno neprijateljstvo i nespojivost njihovih vjerskih i kulturnih vrijednosti kao glavni uzrok netolerancije i nepovjerenja među njima. Historijski nedostatak tolerancije i povjerenja među etničkim i vjerskim zajednicama stvara opći strah kod homo sapiensa da vjeruju jedan drugom i da slijede svoja osjećanja i svoju slobodnu misao i volju, što ga čini nemoćnim da preuzme odgovornost za sebe. Odsustvo njegove odgovornosti prema samom sebi čini ga duhovno i emotivno slabim, a to ga čini nesposobnim da odbije poslušnost vladaru i crkvi, što ga čini nacionalnim i vjerskim fanatikom, a da se on tako čak i ne mora osjećati niti, pak, želi djelovati u tom pravcu.
U autoritarnim društvima u kojima “strah” određuje vjerovatnoću preživljavanja, sloboda homo sapiensa sve se više pomjera od njegove kognitivne kreativnosti ka intuiciji kao unutarnjem psihološkom refleksu preživljavanja. Na tom putu odmicanja homo sapiensa od njegove kognitivne kreativnosti, njegovih želje, motivacija i nadanja, stvara se paranormalno društvo (novi svijet) koje funkcioniše na “šestom čulu” preživljavanja homo sapiensa.
Taj “novi autoritarni svijet”, koji je danas sve vidljiviji i sve agresivniji, počinje vibrirati na Homerovom sistemu “straha”, u kojem ne može biti pravih prijatelja bez pravih neprijatelja, niti se može voljeti ono što jesmo ako se ne mrzi ono što nismo. Za one koji to poriču, smatra se da negiraju svoju porodicu, naslijeđe, kulturu, rođeno pravo i samog sebe, negiraju svoj identitet, kao to navodi Michael Oibdina, u njegovom romanu “Mrtva laguna”. Time rasni, vjerski i kulturni identitet postaju glavna platforma legalizacije svih strahova i stradanja homo sapiensa. Na toj platformi traži se opravdanje za agresiju, etničko čišćenje, masovna ubijanja i za genocid u 21. stoljeću.
Na samom početku ovog milenijuma opći haos koji je vidljiv na svim horizontima čovječanstva, dramatično će promjeniti duhovne i moralne vrijednosti čovjeka. Filozofija, religija, kultura, umjetnost i književnost zarobljene u spiritualističkoj reinkarnaciji i povratku misterijama srednjovjekovnih podjela, vjerskih ratova i emocionalnih rituala, promiče nasilje i potiče povratak mističnom savezu plemenskog identiteta i bogova. Stari božanski spisi i zavjeti ponovo se iznose iz srednjovjekovne mračne zaostavštine, pozivajući na uništenje i ubijanje slobode homo sapiensa. Ovo je period velike intelektualne i duhovne konfuzije i velikog obeshrabrenja čovjeka, koji svoj identitet i slobodu podređuje kolektivnom identitetu nacije, države, crkve i političke partije.
Na putu stvaranja tog novog “kolektivnog identiteta” traži se povratak srednjovjekivnom plemenskom identitetu i tradicijama, a očekuje se modernizacija društva kao “narodne zajednice” (nacije) jedne kulture, jednog jezika, jedne vjere, jednog vođe, što će takve halucinogene ideje autoritarnog populizma opasno probližiti ideologiji nacifašizma i boljševizma. U ovom ideološkom matriksu, gdje je određenje “narodne zajednice” ispunjeno emocijama, a ne racionalizmom, identitet “narodne zajednice” sve više postaje instrument indoktrinacija i zastrašivanja. Kad se dostigne potreban nivo indoktrinacije i zastrašivanja, autoritarni populizam traži sopstvenu legalizaciju kroz stvaranje i jačanje autoritarne države osposobljene za vođenje agresivnih ratova u kojima se legalizira ubijanje svih onih koji drugačije misle i onih koji su proglašeni zlom. Stvara fašistički mentalitet u kojem ubijanje homo sapiensa koji ne pripada kolektivnom identitetu naše “narodne zajednice”, postaje ne samo dozvoljeno već i poželjno, što predstavlja završnu fazu stvaranja identiteta “novog autoritativnog svijeta”. U toj fazi identitet “narodne zajednice” podliježe isključivo samovoljnoj interpretaciji autoritarnog vladara i crkve. Tada se taj identitet može mijenjati, dorađivati i prilagođavati njihovim dnevnim potrebama, u kojima identitet “narodne zajednice” izrasta u otvorenu laž, prevaru i grubu silu.
U identitetu “novog autoritarnog svijeta” metafizički se prepliću antiaristokratske, antiklerikalne, revolucionarne, antisemitske, islamofobističke, socijalističke, tehnokratske ideje, koje identitet “narodne zajednice” čine fluidnim konceptom privlačnim i za lijevu i za desnu, i za demokratsku i za autoritarnu psihološku strukturu homo sapiensa. Otuda u autoriziranju političkih uvjerenja autoritarnog populizma učestvuje gomila “ozbiljnih mislilaca i opsesivnih ekscentrika, pragmatičara i ‘proroka’ univerzalne vizije, sanjara i čudaka, religioznih fanatika i ludaka”. Time se na samom početku ovog milenija kultura, književnost i umjetnost sve više pomjeraju ka polju indoktrinacije u kojoj fašistička i boljševička ideologija prinosi cijele narode na žrtvenik svojih opsesivnih autoritarnih vladara, a da se tome niko ne može (ne smije) ozbiljno suprostaviti.
