Mural iz Siska, Foto: Klara Poljarević
Bijah u Sisku, prvi put. A kako stvari stoje, ne i posljednji jer Sisak ima što ponuditi znatiželjnim putnicima namjernicima u koje i sama spadam.
O Sisku, priznajem, nisam puno znala i uvijek sam ga povezivala s brojnim industrijskim poduzećima poput Inine rafinerije nafte, Željezarom, kemijskom industrijom Radonja, tekstilnom industrijom Siscia, tvornicom alkoholnih i bezalkoholnih pića Segestica… Znala sam i da je značajno prometno središte, što kopnom što vodenim putem, jer su tu tri rijeke: Kupa, Sava i Odra.
Ono što nisam znala jest da je prva željeznička pruga u Hrvatskoj izgrađena u Sisku; da je prvi parobrod uplovio u Sisak daleke1838; da je…
Ostavili smo auto na parkingu koji prati tok rijeke Kupe, nedaleko od staroga centra, a to nismo znali. Odmah sam otišla do samog ruba obale i razveselila se kao malo dijete kada sam ugledala neobične, duboke lađe s brojnom posadom kako snažno veslaju širokim veslima, malo uzvodno, malo nizvodno. “Sigurno treniraju za trku na Neretvi”, pomislih u sebi i kao tinejdžerka napravih mobitelom nekoliko snimaka.
Krenusmo šetnicom nizvodno i u trenu se nađosmo u društvu velikog Antuna Gustava Matoša kako se odmara na klupi gledajući rijeku Kupu, isti onakav kakvog sam vidjela u Zagrebu. Hm, što će Matoš ovdje? Koja je poveznica Matoša i Siska, razmišljam dok čitam Utjehu kose, koja je ispisana na povećoj drvenoj tabli lijevo od pjesnika. Zapravo provjeravam svoje pamćenje pa ponavljam poluglasno davno naučenu pjesmu koju smo kao gimnazijalci učili napamet. Nekoliko metara niže od Matoša nalazi se još jedan kip, kip čovjeka koji hoda. Na pločama šetnice ispod njegovih nogu piše: “Dok hodam, slikam” – Slavo Striegl. Sviđa mi se moto, ali priznajem da mi ime ovog umjetnika nije poznato.
Postiđena svojim neznanjem, posežem za sveznajućom vikipedijom, a nešto kasnije, u miru i sigurnosti svoga doma, za mudrim knjigama i debelom enciklopedijom, pa ispravljam svoj grijeh (jer – neznanje je grijeh, zar ne?) i kao dobro odgojeni đačić popunjavam propušteno.
Dakle kip pjesnika Antuna Gustava Matoša izradio je kipar Ivan Kožarić (Petrinja 1921–2020 Zagreb), a ova replika koju je kipar poklonio gradu Sisku, postavljena je točno ispred kuće u kojoj je Kožarić proživio dio djetinjstva i mladosti.
Slavo, tj. Slavoljub Stiegl (Sisak 1919–2014 Sisak), bio je jedan od vodećih akvarelista i animalista koji je jednom prilikom izjavio: “Za slikarstvo se isplati živjeti”. Autor njegovog spomenika jeste mladi kipar Hrvoje Urumović (Sarajevo, 5. 8. 1976), koji je ujedno i autor impresivne skulpture pape Ivana Pavla II, koja se nalazi ispred sarajevske Katedrale. Ovaj mladi čovjek danas je dekan riječke Akademije primijenjenih umjetnosti. Dio navedenih informacija dobila sam na licu mjesta od prolaznika koji je nonšalantno šetao sa sinčićem uživajući u toplini februarskog sunca.
Čitajući s neta informacije što treba vidjeti u Sisku, pronašla sam još skulpturu, tj.spomen-fontanu naslovljenu “Nedovršene igre”, koja je izrađena u počast žrtvama Dječjeg logora. Bio je to ustaški Dječji logor kroz koji je u pola godine koliko je postojao (od kolovoza 1942. do siječnja 1943) prošlo 6500 djece, od kojih je od gladi i hladnoće umrlo njih 1152! Spomenik koji je izradila kiparica Gabrijela Kolar (Dodoši kod Petrinje, 1924) i koji su Sišćani postavili 1961, nalazi se u parku Dijane Budisavljević. Nisam bila u Parku, nisam vidjela ovaj spomenik, ali hoću, i to ne zbog sebe, već zbog svih tih malenih nogu i ručica koje su na tako tragičan način prestale trčati, prestale grliti mamu, tatu, krpenu igračku mede, zeke, laneta…
Što sam još propustila vidjeti u Sisku? Propustila sam puno toga jer u ta tri-četiri sata boravka u njemu bilo je nemoguće vidjeti, posjetiti, doživjeti, osjetiti sve ono što ovaj grad krije u svojim vodenastim sivo- zelenim njedrima.
Znam, ali vidjela nisam, da Sisak ima džamiju, koja je otvorena 2022. god.
Znam za nju, al’ hodala nisam ulicom pjesnika Maka Dizdara…
I koliko god bila moja greška što nisam sve to posjetila, greška leži i u lošoj organizaciji, tj. signalizaciji koja bi nas bez problema odvela do svih tih važnih mjesta. Ova kritika upućena je TZ Grada Siska koja ima sve te podatke na svojim online stranicama, ali što to znači starijim ljudima poput nas, koji se u tom virtualnom svijetu ne snalazimo, nemamo pametne telefone ili se ne znamo njima koristiti na pravi način, a nemamo ni dovoljan broj ruku za naočale za blizu, za naočale za daleko, za srednje naočale… Pokušali smo pitati prolaznike, ali osim dvojice njih, od kojih sam jednog već spomenula i drugog kojeg ću spomenuti, plus mlađe pekarice u jednoj od sisačkih pekara, ostali su samo slijegali ramenima ne znajući uopće što ih pitam. “Murali? Murali? Nikad čuo? Pojma nemam?”, bio je najčešći odgovor . “Pitajte u Turističkoj zajednici”, savjetovali su. Pitala bih ja, ali gdje je TZ? Nije tamo gdje piše i gdje je na karti zabilježeno. “Zbog potresa, onog od prije četiri godine, premještena je na drugo mjesto. Zbog istog tog potresa nismo vidjeli ni sisačke Kule, koje su u skelama i zatvorene”, rekoše nam. Nisam provjeravala.
Ipak, uživali smo šetajući gradskom jezgrom. Oronule fasade lijepih kuća vape za obnovom. No to nije problem samo ovdje, to je kronična bolest mnogih naših gradova i mjesta. Našu potragu za čuvenim sisačkim muralima uveliko je olakšao gospodin srednjih godina kojeg smo zaustavili. Bio je vrlo ljubazan i razgovorljiv, ne samo da je znao što su murali nego nas je i uputio kako do njih doći. Nama najbliža destinacija s povećom koncentracijom murala – zidnih slika koje ukrašavaju sive, nezanimljive fasade, bila je Zeleni brijeg. Krenusmo u suprotnom smjeru od centra, gonjeni znatiželjom, cestom koja vijuga i ide prema velikom, novom mostu. Bila je to podobra šetnja negdje oko podne, pa se oboje zapuhasmo i oznojismo, što zbog previše tople robe na sebi što zbog previše godina u sebi. Ali su znatiželja i želja dobro gorivo i dobri pokretači. Već dobrano umorni htjedosmo odustati na sljedećoj raskrsnici, kad kroz krošnje dvaju visokih stabala ugledah šarenilo boja na fasadi visoke zgrade: “Eno je! Vidim je!”, uzviknuh ushićeno i potrčah zaneseno, ali me semafor zaustavi. Cupkala sam kao djevojčica čekajući promjenu crvenog u zeleno, a onda pohitala očima prikovanih za mural koji je polako izranjao dok se zavjesa grana polako rastvarala lijevo i desno kao u kazalištu. Ostadoh bez riječi zapanjena ljepotom prizora. Zgrada ima pet katova i na sivom, betonskom zidu naslikane su ogromne, stilizirane glave triju životinja, po mom tumačenju glava lava, glava srne i glava lisice, postavljene vertiklano jedna iznad druge, pri čemu je moćna i impozantna glava lava najniža, a lisice najviša. Ono što me je očaralo su boje, u prvom redu plava u svim njezinim nijansama, pa zelena, ljubičasta, roza, i virtuozna, arabeskna linija koja nas vodi od lika do lika stremeći ka beskrajnim visinama. Ima tu krugova, spirala, ovala, listića, lepeza, valova, ritma koji nas i uznemiruje i smiruje, i uzdiže i spušta; ima svega onoga što umjetnička mašta može zamisliti, a ruka realizirati. Naslagana drva ispod murala uz sami zid zgrade te poneki otvoreni prozor desno od veličanstvenog crteža vraća nas u realnost svakodnevnog života, upozoravajući nas kako je kratak put od sna do jave. Da, to je to, taj spoj umjetnosti i stvarnosti, ta mješavina zamišljenog, irealnog i postojanog suština su življenja. To je stamina koja nas održava, a ravnotežu uspostavljamo samo mi, u sebi, sami.
Na krilima tek otkrivene ljepote tragala bih ja i za drugim muralima, koji su tu negdje, nadohvat ruke, ali podne je već poodavno prošlo, gladni smo jer u trbusima krči, a usta se osušila od žeđi, ne za istim stvarima i ne iz istih pobuda, ali on vozi i treba stići nazad u 60-ak kilometara udaljeni hotel… Moj san bijaše prekinut njegovom javom. To je ta zorno prikazana ravnoteža, zar ne?
“Doći ćemo ponovo i bolje ćemo se pripremiti, organizirati. Sve je ovo čista improvizacija”, reče pokušavajući me utješiti jer je osjetio moju razočaranost. U pravu je, treba slijediti glas razuma. Iskustvo nas čini mudrijima, a ponavljanje savršenijima.
Na povratku istim putem vidjela sam još jedan mural koji nam je, dok smo dolazili, bio iza leđa. Potrčah do njega. Ovaj nije bio visok već dug. Smeđe obojeni zid bio je ukrašen vodoravno položenim kockama tirkiznih boja i štapovima koji su se zabijali u njih. Sitni krugovi, poput ping-pong loptica, odbijali su se od naslikanog, ciglenog, volumioznog zida oštrih, crnih rubova. Nisam uspjela protumačiti ovu simboliku, ali mi se ta igra boja i oblika sviđala. Unijela je živost u bezličnu površinu zida, dala mu je potrebnu dinamiku, a promatraču scenu za razmišljanje. Bila sam zadovoljna što sam, eto, ipak vidjela murale koje sam vidjela u kratkom spotu na internetu. Ipak, ostade gorčina neispunjenog sna, jer sisački murali i dalje za mene ostadoše tajna. Zašto ne postoji staza murala, kao što postoji staza sira, ulja, lavande; staza, put koji bi nas vodio od jednog do drugog… Ne znam zašto pomislih na put svile … Internet nudi lokaciju, slike, spotove, ali to nije ono pravo. Ovo je na terenu pravo, opipljivo, stvarno i praktično, kako za nas, goste, tako i za njih, domaćine.
Manifestacija koja je dovela umjetnike ulične umjetnosti iz cijeloga svijeta u Sisak zove se Re-think Sisak (ponovo promisli i preoblikuj Sisak), a ja bih dodala re-think reklamu, vođenje, upoznavanje znamenitosti Siska. On to, zbog svega što ima, zaslužuje.
Mural iz Siska, Foto: Klara Poljarević
Na povratku, prešavši preko velikog, zidanog mosta preko rijeke Kupe, nedaleko, na desnoj strani, na zidu stare kuće ugledah iz auta još jedan mural. “Eno ga, još jedan!”, uzviknuh i zbunih vozača koji je bio koncetnriran na cestu, promet, vožnju.
“Prikazuje muškarca i ženu. On drži u ruci šalicu kave, ona drži otvorenu knjigu i čita. On stoji iza nje i držeći drugu ruku na njezinom ramenu gleda u tu istu knjigu. On je tamnije puti, ona nije”, nabrzinu opisujem sliku mojem vozaču.
Kasnije sam pročitala da je autor ovog murala iz Urugvaja, da je mural naslovljen East Meets West (Susret Istoka i Zapada), da je iz 2017. Adresa je ovog murala ulica J. J. Streossmayera 14, gdje god to bilo.
Eto, tako je završio ovaj moj posjet gradu Sisku, gradu koji me zove da mu se vratim.
