Krvava povijest čovječanstva i sistematska naplavina nemilih ratova, porađaju mnoštvo kritičkih pitanja i traže odgovore o izvoru tog ljudski i civilizacijski pogubnog zla. Neke procjene govore da je u povijesti čovječanstva bilo 50.000 ratova, a da je samo u dvadeset najvećih poginulo između 177 i 344 miliona ljudi. Najkrvaviji od svih, za šta slovi Drugi svjetski rat, odnio je sam oko 20% ukupnih žrtava. Ukratko, krvava povijest čovječanstva govori da ljudi masovno nestaju u ratnim vihorima. I ne slučajno. Nestajanju ljudi prethodi nestajanje ljudskosti i čovječnosti, odnosno, „Nestajanje Čovjeka“, na čemu s pravom i logički dosljedno insistiraju autor i naslov ovog rukopisa. U tom kontekstu, Alica Zećo svoju hermeneutičku matricu „nestajanja čovjeka“, veže za idejno projektovanu nepodnošljivost društvenih prilika. Tačnije, nezdravih, iracionalnih ljudskih odnosa temeljenih na aksiološkoj nesamjerljivosti misaonih i duhovnih tokova stare (ljudske) i nove – neljudske epohe.
Nestajanju Čovjeka prethodi klerofobično potiskivanje razuma i negiranje mišljenja kao temeljnih kategorija ljudskog svijeta, na kojima počivaju civilizacija, etika i odgoj epohe zoroastrizma i mazdaizma. Zaratustrina ideja o potrebi odgoja duše – uz zagovor da čovjek samog sebe i svijet gleda očima vlastitog razuma – kako to kaže autor, prva je u nizu povijesno sličnih (renesansa, pokušaj komunističkog društvenog uređenja, itd.), koje, nažalost, nisu uspjele ili su kratko trajale. A bile su na tragu zaratustrine logičke konzistencije (dobro misliti, dobro govoriti i dobro raditi) i sinhronizacije misli i djela – jedinstva teorije i prakse, dosljedno zagovarane kod Marksa. Najkraće i pojednostavljeno, riječ je o racionalnoj predmetnoj ljudskoj djelatnosti koja rješava pitanje odnosa čovjeka i svijeta (subjekt-objekt), koji je ključ čovjekovog ljudskog postojanja i bivanja.
Umjesto toga, svjedoci smo dominantne misaone regresije, i porazne aksiološke, etičke, moralne i humanističke retardacije nove epohe. Postali smo, kako čitamo na stranicama Zećinog rukopisa, „graditelji neodgojene epohe, epohe bez ideala, epohe lišene gradnje čovjeka čovjekom“. Ukratko, pragmatski zanos naše civilizacije odvijao se na račun poraznog zaborava duše, sistematskog potiskivanja razuma i mišljenja u ime neprikosnovene Vjere, apsolutizma i kraljevstva Božjeg netolerantnih Crkava. Namjenski-svjesno, provodi se praktična devalvacija i minorizacija čovjeka i njeguje neskrivena odbojnost prema razumu, sumnji i kritici. Iracionalnom logikom tog koncepta, nikakva pamet ni samosvijest; ni mudrost ni um, čovjeku nisu od pomoći. Spas je u poslušnosti i neupitnoj vjeri. Nema prosvjetljenja i samospoznaje bez sudjelovanja u vječnoj istini Božje savršenosti. Saradnja Boga i čovjeka, njihova uzajamnost na putu spoznaje i samospoznaje, kakvu nalazimo kod Zartustre, ovdje je zamijenjena Božjom superiornošću: čovjek postaje poslušno „Božje dijete“ koje služi Crkvi kao posjedniku i jedinom čuvaru znanja o božanskom.
Na taj način, duša nove epohe pristaje na gubitak vlastite moći. Briše se duhovna i svaka druga razlika među ljudima, a njihova jednakost svodi se na jedini moralni princip neupitne, zajednički-slijepe, nekritičke ljubavi prema Bogu. Na sceni je zaborav racionalnog i kritički otvorenog Čovjeka kakvog je zagovarala stara epoha:
„Da, Kalame, normalno je što sumnjate i u nedumici ste, jer nedoumica je nastala iz onog što je sumnjivo. Zato, Kalame, ne dajte se zavesti onim što se prepričava, ni onim što je postalo tradicija, ni nečijim tvrdnjama, ni onim što je skladu sa svetim knjigama, ni logičkim zaključcima domišljanjima, ni zato što se po svemu čini da je tako, ni zato što vam neko gledište izgleda uvjerljivo, ni zato što tako kaže isposnik koji vam je učitelj. Tek onda, Kalame, kada sami uvidite da su određene stvari nepovoljne i pogrešne, tek tada ih napustite … A kada sami uvidite da su određene stvari povoljne i ispravne, tek tada ih prihvatite i slijedite“ (Buddha).
Gornji Buddhin savjet, kao kritički glas stare epohe, koji je nesebično davao generacijama svojih učenika (za razliku od Crkve i nekritički-dogmatske slijepe vjere), suštinu čovjeka nalazi u neupitnosti ljudskog razuma i mišljenja. Jer, mišljenje je bît čovječnosti čovjeka. I upravo to je na tragu Zoroastrovog imperativa dosljednosti i neizbježne sinteze: dobre misli, dobre riječi i dobrog djelovanja.
Vođen Tvojim Svetim Duhom i Tvojom Ljubavi,
Vođen mislima i riječima i djelima Istine,
Savršen Vječni Život čovjek će dostići;
Preko Khšatre i preko Svete Armaity.
Mazda Ahura će to sve podariti.
(Gathe: Yasna 47-1)
Čuveni racionalistički poklič Prosvjetiteljstva: Sapere aude!, veliki njemački filozof Kant (E. Kant,1724-1804), prevodi upravo tako: kao poziv čovjeku da se hrabro i bez vođstva nekog drugog (resp. Boga), služi vlastitim razumom. Slijediti put vlastitog osjećanja i razumijevanja života i sebe samog, jeste istinski ljudski put koji, uglavnom (zavisno od okolnosti i datog društvenog trenutka), podrazumijeva manju ili veću dozu građanske hrabrosti i dijalektički smislen odnos Čovjeka spram života i svijeta življenja:
Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru
Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet
Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu
Jer je vrijeme blizu
U nizu triju sila u svijet snage stuba svjetlost zrače
Sunce mjesec i savršen čovjek snage su makrokozma
On i djevica i um sred njih snage mikrokozma znače
Da carstvo nebesko je u nama treba da se zna
Da carstvo nebesko je van nas nek se spozna
(Mak Dizdar, Vijenac)
Zapravo, kao racionalni odgovor na konformistički mrak srednjovjekovlja (doba vladavine dogme i neporecivih autoriteta koji hoće i priznaju samo bespogovornu ne-ljudsku poslušnost), Prosvjetiteljstvo (baš kao i Buddha mnogo stoljeća ranije), naglašava životni značaj individualnog iskustva i razuma. S Prosvjetiteljstvom nastupa vrijeme uspona ”ideala o liberalnim, svjetovnim i demokratskim zajednicama” koje nisu moguće bez individualne slobode te racionalne i intelektualne nezavisnosti pojedinca.
Onaj koji se pokaže boljim od dobroga,
i pomaže stvaranju u svom uspravnom hodu,
putem Mazdine snage on postaje naš gospodar;
Ali onaj koji ne unapređuje našu Majku-Zemlju,
ponaša se gore od bilo kojega lošega,
Njega čeka kazna na kraju.
(Game: Yasna 51-6)
Logiku mnoštva knjiški uvjerljivih primjera negiranja Čovjeka i čovječnosti nove epohe, na kojima Zećo bazira svoje uvjerljive dokaze, ilustrovaćemo (da izbjegnemo nepotrebno ponavljanje), adekvatnim, ali nama vremenski i prostorno bližim primjerima porazne klime naše, tj. nove epohe.
U beogradskoj „Borbi“ od 21. maja 1994. vladika raško-prizrenski Artemije, ciljano sofistički i na tragu tekuće, velikodržavne, ratne i klero-huškačke ideologije „nebeskog naroda“, obrazlaže kako je jednakost, odnosno svako izjednačavanje ljudi za pravoslavlje neprihvatljivo. Čudno, ali ne i originalno. Naime, vladika Artemije samo, slijedi iracionalnu matricu Srpske pravoslavne crkve i vladike Nikolaja Velimirovića, iz njegove davne (1950.) božićne poslanice. U kojoj Vladika, vjerski porazno, u ime Boga i pravdanja Crkvene, idejno-vjerske psihoze netrpeljivosti, javno, otvoreno, bez rezerve i ograde, zagovara nejednakost i razlikovanje između ljudi: Ja ispravljam svoje sveštenike kad govore narodu: ‘Bog je otac sviju ljudi’. Nije tako. Bog je tvorac sviju ljudi. A Bog je otac samo onih ljudi koji veruju u Sina Božijeg i u sinovstvo. Koji se god odriče Sina, taj ni Oca nema“. Dakle, zaključuje Nikolaj Velimirović, ova razlika između hrišćana i nehrišćana, između rođenih i stvorenih, mora se naročito isticati u naše vreme. Iracionalnost njegove retorike, samo je nastavak opšte klime iracionalno-nepodnošljivih društvenih prilika i ljudskih odnosa nove epohe. Epohe lišene razuma, empatije i zaratustrijanske čovječnosti. Koji užas proizvodi to klero-ideološko razlikovanje ljudi i „ljudi-životinja“, danas najbolje gledamo u Gazi.
Ukratko, i, jezikom samog autora: duh stare epohe svijet je doživljavao kao uravnoteženi razvoj duševnog i materijalnog. Kao univerzalno jedinstvo duha u smislenoj cijelosti racionalno-iracionalnog pogleda na svijet, a čovjeka kao dio tog univerzalnog duha koji treba odgajati od malih nogu kako da govori istinu (…) a da duh nove epohe svijet doživljava kao svoju isključivu imperiju, u kojoj duša svoju afirmaciju osjeća u prihvaćanju ponuđenog i čekanju neizvjesnog, u osjećaju da živi po ovještalim propisima života i u vlastitoj otuđenosti. Dekartovo „cogito – ergo sum“ (mislim, dakle jesam), kao na trenutak vraćena suština ljudskog bića, i njegovo differentia specifica, potisnuto je iz društvene i životne logike nove epohe i praktično figurira još samo kao srednjoškolska, nostalgično-zavodljiva floskula na časovima filozofije.
Ovaj rukopis opominje na životnu neophodnost cogita, i na to da duša, lišena smisla i vrijednosti razmišljanja, nije u stanju razumjeti ni sebe ni drugoga; ni Svijet ni Boga, te da u svojoj ljudskoj zaspalosti – i idejnoj zapalosti u nekritičnost vjerskog sljepila – postaje rob nebeskih iluzija: nedužna žrtva prevaranata i crno-mantijaške grandomanije našeg vremena.
Auschwitz, Jasenovac, Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Sreberenica, Ahmići, Markale, Kapija, Heliodrom, Manjača, Gaza i preko šestotina masovnih grobnica diljem manjeg entiteta, samo su porazno-neporeciva slika čovjeka nove epohe i njegove izgubljenosti za sebe i po sebi. U ime ilustracije te ljudski nepojmljive, klerofašističke isključivosti i zločudne netrpeljivosti, sjetimo se samo sileđijskih uličnih legitimiranja u Bijeljini 1992. Naime, svi muškarci, obični prolaznici, zatečeni na ulicama Bijeljine, umjesto lične karte, prisilnim skidanjem hlača i gaća, prolazili su povijesno najprizemniju i planetarno najmizerniju, doslovno fašističku, provjeru klero-nacionalne podobnosti, „autentičnosti“, „legitimnosti“ i „pravosti“. Svi oni koji su bili obrezani, kao klero-nacionalno nepodobni završavali su (upucani ili zaklani), na stratištu velikodržavne ideologije i vjerski neshvatljive klero-idolatrije SPC. Suočeni s tom vrstom (z)vjerskog cinizma i primitivizma nemoguće je glasno i javno ne upitati se: kako bi prošao i sam Isus Krist, koji je također bio obrezan(!), da se kojim slučajem, te ’92. našao na ulicama Bijeljine? Odgovor se nameće sam od sebe.
Sve u svemu, podvlači Zećo, duše stare epohe slijede univerzalno načelo da je razum važan kao i Bog, ali je nova epoha reterirala u iracionalnost poraznog besmisla bivanja i življenja, strovalivši nas u pogubni zagrljaj nepovjerenja i iracionalne netrpeljivosti vjera, nacija i (ne)kultura idejno obezljuđenog svijeta.
Utoliko, i shodno tome, striktno humanistički naboj ovog rukopisa, biva još poželjniji i prihvatljiviji kao knjiški uređena i sabrana građa u službi himne Čovjeku i čovječnosti, koju autor racionalno-kritički i sistematski-dosljedno zagovara i u svojim ranijim spisima.
