Geolozi i astronomi su došli do zaključka da velike građevine na platou Gize
ne predstavljaju početak neke kulture nego njen kraj.
Robert Beveld i Tom Henkok, koji su vršili ova istraživanja
Smatraju da su Egipćani samo nasljednici ideja o piramidama.
Naslijedili su ih od civilizacije koja je živjela prije više od 12000 godina.
Apsurdno je tvrditi da su one djelo sa početka civilizacije.
Ova grandiozna djela su kraj, a ne početak nečega.
Čuvari tajnih informacija vječita zagonetka na zemlji.
R. Hodžić
Čitati ovaj putopisni rukopis Refika Hodžića znači plivati svijetom fantazija i želja; mašte, fizike i metafizike prožete semantički neuhvatljivom mistikom staroegipatske mitologije, kosmogonije, uma i ne-uma, nemuštog logosa sred zaumnog i nadumnog, što izmiče svakoj mogućoj racionalnoj kategorizaciji viđenog, odnosno – pročitanog. Jer, svijet Gize nastade kao materijalni otisak neuhvatljivih fantazija; grandiozna metafizika isporučena oku u svom materijalnom, fizički opipljivom uobličenju. Kad nejednoznačnost materijalnih činjenica propustite kroz prizmu vlastite imaginacije, kako to radi Hodžić, onda je to svojevrsno duhovno putovanje sakralnim svijetom čije značenjske domete nije moguće dokučiti do kraja, ali osjećate njegovu uzvišenost i svetost koja nema svog pandana u današnjem svijetu. „U zemlji najstarije civilizacije poput vječitog moreplovca. Dugo ronim beskrajnim dubinama, da bih se vratio na površinu. U krajnjoj nuždi da uzmem daha. Na svakom koraku ostaci su neke daleke prošlosti. U svakom dijelu zemlje. Kako uz sami Nil, tako širokom pustinjom“, kaže autor.
I sve je tu čudesno neshvatljivo, od arhitektonike, gradnje i tehnike njenog uobličenja, pa do maštovite idejne pozadine na kojoj je sve to izraslo u svojoj hermeneutički izazovnoj nedokučivosti, koja plijeni. Kako gledaoca-posjetioca, odnosno autora, tako i čitaoca ovog rukopisa. Na svakom koraku je igra nevjerovatnog kombinovanja idejnih i gradivnih elemenata u čarobnu tvorevinu koja odudara od naše iskustvene životne stvarnosti, postajući opipljivi mit, bajka sanjarija, u koju su utkane potrebe, emocije, maštarije i zanosi kraljeva, velikana i učenjaka jednog vremena koje nam je sačuvano u svojoj čudesnoj svetosti i nesvakidašnjosti. Stoga se svako putovanje može svesti na traganje za duševnim mirom i istinom. Jer putovanje nije samo promjena mjesta, prostorna avantura, nego izraz potrebe za unutrašnjom promjenom, novim iskustvima u službi samospoznaje – gnothi seauton (gr. Γνῶθι σαυτόν) – spoznaj samoga sebe. Ali i bijeg od sebe postojećeg. Otuda putovanje ostaje pustolovina traganja, jer bodlerovski govoreći: „Putnici pravi jedino su oni što zbog putovanja uvijek na put idu“.
Njima su sve čežnje nalik na oblake
I oni sanjaju, pjani bilo čime.
Promjenjive slasti, čudnije, polake
Takve da im ljudi ne znaju ni ime.
A na kraju nalaze upravo samo ono od čega su tako bjesomučno bježali – sebe same:
Gorko je saznanje svega putovanja:
Svijet je tako malen, uvijek iste drame,
Danas, juče, sutra, slika živovanja
Oaza užasa u pustinji čame!
Otuda, valjda, Hodžićeva strast za svim tim svetim mjestima, koja ga logikom principa zadovoljstva i samodovoljnosti nosi uzduž i poprijeko naše planete, gdje odgonetajući i tražeći smisao okamenjenih ostataka prastarog svijeta, svjesno ili ne, na kraju (pro)nalazi, zapravo – samog sebe. Tako mu se zanos otkrivanja čudesnog svijeta pokazuje kao čudo čarobnog samootkrivanja. Čudo ogledanja i samoogledanja u kome Čovjek i Svijet u svojoj nerazlučivoj iskonskoj istosti, o kojoj uče najveći mistici Dalekog Istoka – postaju ono Jedno. Sve u Jednom, Jedno u Svemu. Otuda taj zanos, motiv samospoznaje, neosviješteno sveden na očekivanje i nadu da će konačno dokučiti ono nedokućivo, što se mutno anticipira na osnovu nekih krajnje subjektivnih i nejasnih tragalačkih pretpostavki koje neodoljivo mame na avanturu sistematskog traženja po onoj Krležinoj formuli: „Ne znam šta tražim, ali ako nađem znaću da je to To“. Tako nekako, ovaj putopis nam se, pomalja kao „posrednik između čovjeka, njegove svijesti i kosmičke svijesti“ (R. Hodžić) i čitaočeve, jednako neobjašnjive radoznalosti za novim spoznajama i samim sobom.
Gledajući Hodžića s leđa, dok tumara u zanosu svojih traganja, fotografisanja, pisanja zabilješki, dojmova … zastajkivanja i neizbježno-odsutnog zurenja „u prazno“, psiholozi bi prepoznali namjerno, plansko (često eksperimentalno) i postepeno izgrađivanje „ponašanja operantnim putem“, koje se postepeno oblikuje metodom aproksimacije. A to praktično znači, prihvatanjem poželjnih (tačnih) i odbacivanjem nepoželjnih (netačnih) pokušaja. Upravo o tome govore bihejvioristi kada tvrde da se i najkompleksnije, nerijetko teško shvatljivo ponašanje formira baš tako: putem ponašanja oblikovanog sistemom selektivnog potkrepljivanja, uspjeha i neuspjeha, nade i razočarenja, snova i htijenjâ.
Tragovi prošlosti, u svojoj značenjskoj otvorenost i potrebi stalnog preispitavanja njihovog smisla tada i danas, pokreću i podstiču Hodžićevu neumornu radoznalost koja sama sebi polaže gnoseološki1Teorija spoznaje ili Gnoseologija (noetika, kritika spoznaje), je filozofska disciplina koja ispituje mogućnosti istinite spoznaje i raspravlja o spoznajnim izvorima, njihovom obimu i dometu, pretpostavkama, granicama, kriteriju i objektivnoj vrijednosti spoznaje. račun. Tako nastaje njegova tragalačka strast, snažna i emotivno neobuzdana koja (idući za svojim potrebama), kategorije umora, prepreka i sumnji pretvara u smisao sopstvenih napora. Otuda ta strast putovanja, odlasci i dolasci afektivno ukorijenjeni u njegovom tragalačkom biću do te mjere, da graniče sa davnim, evolucijski potisnutim instinktima koji nezaustavljivo gone na put i putovanja.
A onda, poput duhovne inventure, na kraju svakog puta, slijedi literarno sravnavanje, sistematsko provjeravnje, preispitivanje, literarno traganje u svrhu odgonetanja duha i smisla svega viđenog. Tako nastaje ovakav rukopis. Drugog objašnjenja ne vidim. Jer, strast predstavlja onaj fundament i temelj raznovrsnih ljudskih interesovanja i stvaralačkih aktivnosti koje čovjeka – od pojedinca do pojedinca – vode neumornom slikanju, pisanju, nauci traganju, umjetnosti … Ima tu nečeg pustolovnog, avanturistički i racionalno neuhvatljivog, koje izmiče konačnom shvatanju, ne samo autora-tragaoca, nego i njegovog čitaoca. Bajkovito čarobni, magnetski neodoljivo privlačni Istok, pravo je mjesto zadovoljavanja misterioznih potreba te vrste, je nudi sve: pejzaž i davne tragove ljudi koji pokreću dušu čovjeka, njegova osjećanja i raspoloženja. Ukratko, ostvarenje fantazija, maštarija i snova – na javi.
Stoga je i čitanje zapisanog, svojevrsno putovanje proputovanim, neviđenim a ipak proživljenim, jer kod čitaoca budi sve ono što je autora gonilo na bjelosvjetska putešestvija i traganja, koja – uprkos svojoj očiglednosti i opipljivosti – ostaju u sferi magičnog hvatanja u koštac s neuhvatljivim i neshvatljivim. Goni ga, „Bog magije, ozdravljanja i mudrosti. Pokrovitelj pisara“, kako to čitamo na stranicama ovog neobičnog putopisa, u kome se nerazlučivo prepliću svjesno i nesvjesno, kao i svi svjetovi geometrijski diktirane vertikale: gornji i donji; podzemni, zemni i nadzemni. Uprkos tome, mnogo je toga, u svojoj neuhvatljivosti i neshvatljivosti, ostalo izvan nje, jer „u zemlji nastaloj prije vremena“, drugačije i nije moguće. Autor tu u pomoć poziva Dante Aligijeri- ja:
Početak je to, iskra što zna sjati, šireć’ se u plam, da potom u meni k’o zvijezda nebom započne treptati“.
Svijet Gize je svijet čudesno-zagonetnih piramida, koje su, kako ih vide simbolisti, mjesto susreta dvaju svjetova: svijeta magije vezanog za pogrebne obrede usmjerene zadržavanju života ili prelazu u vanvremenski život, i racionalnog ljudskog svijeta o kome svjedoče grandiozna geometrija i čudesni, još neodgonetnuti način gradnje. Ljubitelji tajni oduvijek se dive tom neshvatljivom spoju, nalazeći u njemu božansko objašnjenje geometrije, s jedne, i matematičko opravdanje magije, s druge strane. A sve to podrazumijeva napor sistematskog traganja i neizvjesnog, nikad dovršenog odgonetanja viđenog, sa vremenske distance koja nam pripada. „Zbog velike želje, da što više vidim“, kaže autor, „brzo se umorim i padam u beznađe. Ne samo zbog velikog broja lokacija. Da bi pristojno pogledao jednu od njih, čini mi se da treba cijela vječnost“. Iz tog beznađa i okovanosti tjeskobnim beskrajem bezvremena, Hodžić nastoji uteći grčevitim pisanjem, vođen privlačnim tragovima pera koje poslušno slijedi maštovite kombinacije imaginacije i nestvarne stvarnosti kojoj svjedoči vlastitim očima. Očima neumornog putopisca, sanjara i entuzijaste.
Upravo zato ovom putopisu treba dati knjišku šansu, e da bi jednako radoznalom čitalaštvu dao priliku da, zajedno s autorom, prođe sve ono što i sam priželjkuje da čuje, vidi i osjeti, ali mu život, svojom pritvornošću podgrijavanom nadom, uporno uskraćuje sanjanu priliku te vrste. Jer, „misterije Gize imaju svoj široki uticaj van Egipta, što se u različitim formama prenosio s generacije na generaciju. Sve do današnjeg vremena“. Tom uticaju nije odolio ni autor, a njegovi čitaoci će mu podleći već samom odlukom na čitanje ovog rukopisa koji mu približava misterije Gize, koja je bila, jeste i ostaće, još dugo, dugo, Veliko Srce svijeta o kome – oksimoronski paradoksalno govoreći – već milenijima svjedoče samo rječita tišina, živi mrtvaci i javne tajne. A ovaj informativno prebogati rukopis je samo svjedočanstvo iskreno očaranog i zadivljenog svjedoka tog nemuštog, i za nas, vazda upitnog i još neodgonetnutog svijeta.
Sutješčica/Zagreb aprila 2024.
- 1Teorija spoznaje ili Gnoseologija (noetika, kritika spoznaje), je filozofska disciplina koja ispituje mogućnosti istinite spoznaje i raspravlja o spoznajnim izvorima, njihovom obimu i dometu, pretpostavkama, granicama, kriteriju i objektivnoj vrijednosti spoznaje.
