Foto: Armend Nimani/AFP
Izbjeglice. Samo je smrt teža od njihove sudbine. To je kad ljudi izgube: život najbližeg, sav imetak, ognjište i domovinu, kad postanu nemoćni svjedoci patnje svoje djece i svojih roditelja, kad se izgubi duševni mir i život sebe ponizi. Ne znam kako i zašto, ali čitavu deceniju i po zapalo me da radim i pokušavam pomoći ovoj tromilionskoj populaciji s prostora bivše nam države. BiH, Hrvatska, pa onda Kosovo. Naivno sam vjerovao da se ova ljudska golgota može brzo riješiti.
Tek sad znam da se izbjegličke muke ne rješavaju ni za jedan ljudski vijek nego su samo sigurno nasljedstvo i za djecu i za unuke. S jednog od bezbroj izbjegličkih puteva pokušavam otkinuti ono što su ratne posljedice stradanja, migracija i prognanstva. Zvali ih ovako ili onako, posljedice i trajni biljeg ostaju isti, pa bili u Americi, EU ili se samo preselili iz Peći u kamp u Salakovcu kod Mostara.
Nikad ne znate jeste li pošli ili došli. Napunili ste se dolarima, ali se stalno pitate – je li mi uzgor tatin spomenik, jesu li mu izblijedila slova, hoće li mu iko položiti cvijeće, bar za Dan mrtvih? Jedanaest mjeseci u godini razmišljam hoću li moći i koje godine posjetiti moj rodni grad, kakav je da je – moj je. E j…. ti ovakav skrhani život.
Da bismo došli do crnogorsko-kosovske granice, valja nam kroz Hercegovinu, pa kroz kanjon Morače do Kolašina i Berana, potom do najsjevernijeg Rožaja i temperature što se tih dana spuštala i do minus trideset. Slijede planinski vrleti Čakora i put Rožaje – Kula – Peć. Put što je čitavu zimu više zatvoren nego otvoren zbog snježnih nanosa i popriječenih šlepera…
Nakon višečasovnog putovanja – granični prelaz. Ne iznenađujemo se. Već smo navikli da nakon nekoliko sati vožnje i gotovo svakih stotinjak kilometara susrećemo nove uniforme: policijske, carinske ili neke treće. Pokazivanje i provjera pasoša i ličnih dokumenata. Od silnog otvaranja prtljažnika stvari su se zaledile. Samo desetak kilometara kasnije – opet granični kosovski prelaz.
Prije ulaska u Peć – paljevine i lijevo i desno. Sela Brestovik i Siga do 1999. godine pretežno su bila naseljena Srbima i Bošnjacima. Više spaljenih nego uzgor kuća. Ruševina do ruševine. Nekolicina prijeratnih stanovnika pokušava da fotoaparatom napravi što više snimaka kako bi mogla da ih pokaže svojima u izbjeglištvu.
U Peći, kao uostalom, i većini kosovskih gradova, veleljepne novokomponovane zgrade, savremeni trgovački centri i hoteli na jednoj, a straćare, mali dućani i prodavnice na trotoaru i borbi za goli opstanak na drugoj strani. Sve to podsjeća manje ili više na Mostar i BiH gradove iz kojih dolazimo. Prijeratne fabrike umjesto radnika posljednjih godina ugostile su snage NATO-a, ili kako se već zovu.
Razgovaramo s predstavnicima jedne nevladine organizacije koja za izbjegle pribavlja potrebne dokumente, ako ih uopšte i ima. Za jednog Kosovara koji se davnih sedamdesetih stanio u Mostaru i oženio Hercegovkom, preuzimamo rodni list i radnu knjižicu iz propale firme. I ovog puta naša neumorna pravnica Antigona, rođena u Konjicu, gdje joj je otac imao buregdžijsku radnju, sačekala nas je s hrpom dokumenata i, po običaju, nije htjela naplatiti administrativne troškove.
Ponijela Antigona iz Hercegovine širok osmijeh, pa nam onako po muški ispričala par žestokih viceva. Zato sam Peć najbolje upamtio po Antigoni. Nastavljamo dobrim putem ka Prištini i Gnjilanama. Vozimo oprezno i strogo se pridržavamo ograničenja jer su kazne drastične, a policajci neumoljivi.
U Prištini su, na samom ulazu, sem šarenih međunarodnih predstavnika, veleljepne prodajne zgrade i trgovački centri, predstavništva i bezbroj prodavnica… Svi nešto prodaju, sumnjam i da proizvode. Više prodavača nego kupaca. Većina teško živi, pojedincima nikad bolje. Ručamo u restoranu jedne međunarodne organizacije. Domaćin Beriša nudi nam bezbroj domaćih đakonija i specijaliteta. Beriša je, inače, i predsjednik Stonoteniskog saveza s kojim sam se upoznao 2004. godine na Kongresu ove Svjetske asocijacije u Kataru. A tek tamo što nam fino bi. Bolje da to ne pričam. Dogovorili smo saradnju dva saveza. I sve dogovoreno realizujemo. A kažu – ne može. Mi prvi pokazali da može.
U Gračanici, koja se veže za Prištinu, isključivo su nastanjeni Srbi. Domicilni i izbjeglice. Pet puta više stanovnika nego 1999. godine. Takozvana enklava. Svi manje-više raspravljaju o statusu Kosova, decentralizaciji i očekivanom boljem životu. Životu što brzo prolazi, a bolje dane sprečavaju oni što su obećali pa na to brzo zaboravili. Politika je i ovdje ispred života. Nastavljamo do Gnjilana, gdje razgovaramo s nekoliko povratnika Roma.
Ne žale se mnogo. Valjda navikli na malo. Svi bi najradije u treće zemlje, ali im ne može biti. Sve vrijeme, i kad sam god na Kosovu, sa mnom je moj prijatelj Besnik iz Ulcinja. A tek što on napravi atmosferu – i onu ljudsku i onu muzičku. S njegove muzičke kutije slušamo sve pjesme, bez predrasuda, pa bile one „naše“ ili „njihove“. Žuri nam se. Valja nam prije mraka kroz Kosovsku Mitrovicu, podijeljenu na južni i sjeverni dio.
Umjesto da spaja, most ih na Ibru razdvaja. Još uvijek se sve završava samo na pokušajima nekolicine optimista da se granice i podjele prevaziđu. Prenosimo im mostarska iskustva i uvjeravamo da je i to moguće. Nisam baš siguran da su i povjerovali. Bio sam neuvjerljiv, baš kao i oni međunarodni birokrati koji to isto pričaju nama u BiH.
Uče nas, koji smo vijekovima dijelili i dobro i zlo, kako da zajedno živimo. Postidjeh se na kraju, svog međunarodnog iskustva. Bolje da sam ga zadržao samo za sebe, a ne pričao šarene birokratske laži. Ipak, na svakom od silnih putešestvija izbjegličkim putevima spoznah: na svim su stranama ljudi i neljudi.
Zamrznute konflikte neće odmrznuti zamrznuti nacionalistički političari. I oni domaći i oni međunarodni. Zarad svojih interesa. Žurimo natrag!
