Foto: Arhiv
Kratko i jasno: Sarajlije, zaštitite Franju Šarčevića. Evo vam usporedbe: kada je novinar Boris Dežulović krajem listopada prošle godine napisao sada već povijesni tekst “Jebo vas Vukovar”, raskrinkavši njime bešćutnu državnu manipulaciju žrtvom, patnjom i stradanjem, pristojni ljudi u Hrvatskoj branili su ga od hajke, a kibiceri iz Bosne, kao i obično kada je o feralovcima riječ, navijali koliko su mogli. Hoće li sada biti obrnuto? Hoće li sada, kada je Sarajlija Franjo Šarčević popu rekao “pop”, a bobu “bob”, pristojni ljudi u Sarajevu braniti Šarčevićevo pravo da slobodno govori? Nadamo se da hoće.
Evo još jedne usporedbe: da se zagrebački gradonačelnik, ljevičar Tomislav Tomašević, fotografirao s djetetom u uniformi hrvatske vojske, s mnogo bi opravdanja bio ismijan i izvrgnut ruglu te upozoren da šalje militantne poruke i zloupotrebljava dijete. U Bosni, s razlozima koji se mogu razumjeti, to može izgledati drugačije – ali bosanska trauma, ma koliko teška i aktuelna bila, ne smije biti opravdanje za napade na ikoga tko misli drugačije. Kad to postane – a s napadima je na Šarčevića postala – ona više nije trauma, nego bešćutna politička manipulacija patnjom koja otvara prostor nasilju i teroru.
A hajka ko hajka – uvijek zbog neistine. Šarčević je postao meta jer je, navodno, vrijeđao insignije Armije BiH. Ništa dalje od istine. Ustvrdio je da Benjamina Karić, fotografirajući se s djetetom u vojnoj uniformi, “šalje militantne poruke i zloupotrebljava dijete”, i dodao ocjenu da je to, po njemu, “simbol jednog poremećenog društva”. Takva se ocjena može kome ne dopasti; može možda koga i naljutiti, ali nitko ne može reći da je za ikoga uvredljiva, ponajmanje za Bošnjake i Armiju BiH. Jer je posve jasno da bi isto Šarčević rekao da su u pitanju, šta ja znam, Milanović, Plenković, Čović, Dodik ili Vučić. I imao bi puno pravo da govori, ma koliko se nekome ne dopadalo to što govori.
U Sarajevu, međutim, to mu se pravo osporava. I to kako! Priopćenje koje je u srijedu navečer objavila Koordinacija temeljnih boračkih organizacija Armije Republike Bosne i Hercegovine prijeteći je i duboko uznemirujući dokument na kakve smo inače navikli samo od radikalno desničarskih braniteljskih udruga u Hrvatskoj – takvi, recimo, redovito nasrću na vječne bosanske heroje, feralovce – i boračkih organizacija u Republici Srpskoj. Imenom prozvati mladog, uglednog i perspektivnog profesora Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu samo zato što se usudio izreći svoje osobno mišljenje, pa mu priprijetiti neka seli ako mu se ne sviđa, pa još i zaprijetiti “odlučnošću, sposobnošću i brojnošću” – kao da je Šarčević general neprijateljske vojske, a ne pisac kojemu je sva snaga u riječima – to svakako jest simptom duboke i opasne društvene patologije, ma što tko o toj tvrdnji mislio.
Prije trideset godina, Sarajevo je postalo globalnim simbolom obrane civilizacije od barbarstva. Braneći sebe, Bosna je branila pravo na različitost, mnogostrukost, isprepletenost, pravo da se bude manjinom i ono što se hoće. Antipodi su im bile Srbija i Hrvatska, dvije podivljale zemlje sa svojim nasilničkim ispostavama koje su izjedale Bosnu. Je li Sarajevo, toliko godina poslije rata, ipak izgubilo bitku za samo sebe? Neki već odavna strahuju da jest. Ima nas koji se nadamo da ipak još nije. Ali to ne ovisi ni o kome drugome osim o samim Sarajlijama. Zato, Sarajlije, javite se, recite riječ, dignite glas – obranite sugrađanina Franju Šarčevića. On je Bosna baš kao i vi – ode li on… Neka se ne dogodi.
