Foto: Facebook
Na više književnih susreta susrela sam Hadžema Hajdarevića. Ali, osim onog razgovora kroz književni tekst, nikad sa njim nisam razgovarala, smatrajući da je za književnog kritičara najbolje (i najobjektivnije) da se ne poznaje sa piscem, kao i za pisca da ne poznaje onoga koji bi pisao o opusu. Davalo je to neku vrstu slobode razgovoru s opusom, koji je u slučaju pisaca poput Hajdarevića teško izbjeći.
U svemu tome bitan je tekst, ona bit teksta na koju je kontinuirano kroz svoje tekstove upozoravao i Hajdarević.
Polovinom novembra ove godine na put u Neum, na trening u kojem nas uče kako da postanemo mirovni lideri u Bosni i Hercegovini (svi iz BiH, bez obzira na naciju, religiju, boju kože….) ponijela sam Hajdarevićeve tri knjige. Iz jedne sam uzela dio za predavanja o “Etici u književnosti”, interpretacije druge dvije trebaju se naći u mojoj knjizi o “prostornim obratima” bosanskohercegovačke književnosti.
Mapirajući bosanske ceste s krajnje tačke Krajine do krajnje tačke Hercegovine, između ostalog, zapisala sam ovo:
Po Hajdareviću, kad ne znamo kuda ćemo i zašto, onda nam svi prostori naglo postaju ograničeni, razlog je što Hajdarević u bosanskohercegovačkoj književnosti pravi prostorni obrat tako što uspješno pokazuje kako su jedino prostori teksta neograničeni. U romanu „Gdje si ti ovih godina“ (Dobra knjiga, 2021) pripovjedač Halim treba pripovijedati o drugome, napisati naručenu priču, ali prostor narativa traži potpune identitete: “Kako da pišem roman o tebi kad ti svoje lične informacije prikrivaš od mene?” Odgovor da je pisanje posao još više razoružava pripovjedača:
„– Pisanje je posao – prekinu me u drugoj riječi. – Ja sam naručilac, ti si izvršilac tog posla. Sva je filozofija u tome!“
Foto: Šeherzada Džafić
U tom kratkom dijalogu između onoga kojem je stalo do priče i onoga kojemu je bitno samo da priča „o njemu“ bude ispričana nalazimo ambivalentnost smisla književnosti. S jedne strane tu je unutarnji sukob pisca kojemu je stalo da priča bude prenesena sa svojom suštinom, a s druge neko kome je samo bitno da je to „njegova“ priča u kojoj je on, ne samo lik, nego junak – ona vrsta narcisoidnog junaka koji zadaje glavobolje i piscu i čitatelju.
Smetalo je to pisca kojemu je stalo do njegovoga teksta, što mu se naručitelj „svoje priče“ obraća samo sa ciljem da priča bude ispričana, nebitno kako, smetalo ga je „što mi govori kao da se obraća radniku nadničaru, najamniku u autosalonu, a ne autoru veoma važne knjige za njega, ili sam ja samo tako osjećao“.
Tokom samog razgovora, Hajdarević svojim likovima daje uloge svih onih koji su progovarali o biti književnosti, od Platona do Hajdegera, od Maurice Blanchota do Umberta Eca. Umješno je Hajdarević sve njih stavio na jedno mjesto:
„Lik u ovom romanu ne može visiti niotkuda, radnja mora biti logično povezana, utisnuta u konkretno životno tlo, povezana s konkretnim ljudima i njihovim sudbinama. Likovi nisu transparenti narezani od kartona. Teško se ovako snalazim, bilješke nisu dovoljne…“
Stavljanje u poziciju onoga koji progovara o biti pisanja, teksta, pa i života, za Halima je (u ovome slučaju i ovim povodom slobodno možemo reći Hadžema) nezahvalna pozicija, ali zahvalna zbog tereta kojeg sa sobom nosi:
„Govorio sam brzo, nepovezano, bez pauza, u bojazni da Ibrahim ne uleti u ono što sam pričao, da ne oplete po svome, i onda bih se teško vratio na ono što želim izreći… Ali, i kad sam stao, Ibrahim je šutio. Gledao je u mene tako kao da bijaše u dilemi da li se grohotom nasmijati ili da me iz sve snage zvizne šakom u lice. Ponovo je ustao pa, naslonivši se desnom rukom na moje lijevo rame, počeo govoriti isprekidano, ali i prijeteće odsječno, sjeckajući riječi na slogove“.
Halimove glavobolje postale su hrana za Ibrahimovu bahatost i ciljeve koji dekonstruiraju i rekonstruiraju bit za koju se bori prostor teksta:
„Recimo da nemam ni brata ni sestre, bit ću jedinjak svojih roditelja u ovoj knjizi o meni… U ratu sam bio isključivo sam, nisam iz bitke u bitku išao s rodbinom. Šta mogu imati s mlađim bratom Ismailom, koji je, skot izdajnik, ostao u Beogradu devedeset druge, i šta sa sestrom Merimom, koja se zaljubila u nekoga u koga se nije smjela zaljubiti, pa je stigla i svog brata Ibrahima da prokune, pa sad ne zna gdje sam, niti ja znam gdje je ona. Neću da me više takvo nešto pitaš! Jedino o čemu moraš voditi računa jesu bilješke i ono što ja želim da bude napisano…“
Kada uviđa da mu ne može objasniti (bit književnosti), i u pokušaju da „ublaži“ dijalog, Halim Hajdarević, kao da se dosjetio sam za sebe:
„Pošao sam reći da su mi uvijek bile luckaste priče vezane za maštu i maštanja. Sanja me davno podsjetila da je Alfred Hitchcock govorio kako je mašta važnija od logike i umalo se ne nasmijah kako Ibrahimu nije palo na um da se o njemu napravi kakav dugometražni film, neka Neretva, Sutjeska ili kakav holivudski warstory, ali potrudio sam se ostati krajnje ozbiljan. Samo rekoh:
– Mogao si, Ibrahime, naći nekoga ko je afirmiran? Mogao si naći poznatijeg i maštovitijeg pisca.“
Što dijalog ide dalje uviđamo da Ibrahim nije naivan, ali ne po pitanju smisla teksta, priče koja bi trebala biti ispričana, već svoje nakane:
„– Htio sam tebe. Ti mi se sviđaš, Halime, baš zato što nisi afirmiran. Da si kakav poznatiji pisac, od važnosti autora ne bi se dovoljno vidio glavni lik u romanu… Gdje bih tu bio ja? Shvati ovo pisanje, prvenstveno, kao dogovoreni posao. Privilegiran si u odnosu na druge bosanske pisce. Mnogi bi ti, sirotani, mogli pozavidjeti… Ali, kloni ih se!“
I dok Halim nema prostora da kaže kako on ne može biti lik te priče, da je prostor teksta paralelni prostor, pod utjecajem nesnosne glavobolje, koristi taj ionako uzaludni dijalog da upita zašto je u “dogovoreni posao” upleo i njegovoga mrtvog brata Hazima i ko je on uopće da mu tek tako „poremeti“ ionako, zbog iznenadne bolesti, poremećeni životni ritam: „– Ko si ti, čovječe? Koji si ti lik u ovom životu, u čijem si ti romanu? Kako si to mogao uraditi?
U nastavku kroz Halimov razgovor s kćerkicom Mirnom o smislu, odnosno besmislu rata, besmislenom prekidu nevinih života, mogućnosti izlaza iz neizlaza, Hadžem Hajdarević na malom prostoru teksta pravi secesiju od svih onih koji poništavaju bit umjetnosti, čineći prostorni obrat i iskorak u prostor teksta koji jedini nudi neograničenost i slobodu pa čak i u ograničenom mapiranju Bosne i Hercegovine – konstante inspiracije ovoga pisca.
Odlazak Hadžema Hajdarevića opomena je (još jednom) da ne odlaze oni koji ostavljaju tragove – one smislene tragove utkane u prostor književnog teksta i Njegove književnosti – jer, prostor jezika i prostor književnog teksta, prostor je slobode, one kroz koju ćemo tražiti smisao… Sve dok poput kćerkice Mirne, u kojoj je samo ime „mir“, ne postanemo mirovni lideri, svi unutar mirne Bosne i Hercegovine – jedna od suštinskih želja kroz djela i djelovanja Hadžema Hajdarevića.
