Sevdalinka svoje prividno iracionalne zasade temelji na “logici srca o kojoj razum ništa ne zna” (B.Pascall), postajući time “religija ljubavi, odnosno religija ženskog srca, koju, zajedno sa ženama propovjedaju, odnosno pjevaju i sami muškarci. Čineći to nerijetko gorljivije i od samih žena”. Jer, kako smo također mogli čuti “muškim okom gledano, sve na ženi je pogubno neodoljivo. I čim se pojavi na momačkom horizontu, nastaje drama neodoljive čežnje i očaja.
Sevdalinka, kao pjesma koja je nastala iz bola i koja je stvarana tako da ne samo opjeva taj bol, nego da mu pokuša i pomoći, da se pokuša riješiti iz života zaljubljenih, počinje djelovati kao neki univerzalni lijek, panacea, ono što smo imali u srednjevjekovnoj alhemiji kao kamen mudrosti koji je lijek za sve, koja jedina izlazi nakraj s ljubavnim jadom, odnosno sa sevdahom.
Jeste, sevdalinka je nastala ovdje. Najveći dio najljepših sevdalinki, kako kaže dr. Jovan Kršić još davne 1939. godine u jednom beogradskom časopisu, nastao je u Sarajevu, a onda širom Bosne. Međutim, budući da je tako lijepa i tako privlačna, sevdalinka je počela da se širi i izvan Bosne i Hercegovine, zahvatila je cijeli region, preciznije govoreći – cijeli Balkan.
