Prije deset godina vrhuška HDZ-a je, eksperimentom „hrvatska samouprava“, izvršila udar na ustavni sistem BiH. I završila kako je jedino i mogla – sudskim procesima i zatvorskim presudama kolovođama.
Njihovi nasljednici, koji u projektu „samouprave“ i sami sudjelovaše, deset godina poslije izjavljuju kako su danas čitavo desetljeće stariji i kako im se ista greška ne može dogoditi. Protiv projekta s početka stoljeća, dakle, ako bi ih se slobodno interpretiralo, jarani nisu ni danas. No, zbog iskustva koje imaju od prije deset godina, danas im se ne mogu „oteti“ iste metode koje primijeniše tada.
Ono, pak, što prethodnih mjeseci čine, neodoljivo asocira na početak dvijetisućitih. „Samouprava“ je, prisjetimo se, uslijedila nakon istiskivanja iz izvršne vlasti Jelavića i njegovih. A što se događa danas? Iste prijetnje i sličan slijed stvari. Onaj tko vlast u Federaciji formira bez HDZ-a, prijetio je nedavno jedan od Čovićevih pobočnika, preuzima odgovornost za anarhiju kojoj je, u tom slučaju dakako, put širom otvoren. Da se jarani ne šale do znanja su dali samo koji dan nakon konstitucije federalne vlasti. Predsjedništvo i Središnji odbor HDZ-a – i njegova uzarićka frakcija također – s održanih mostarskih sijela pozvaše institucije vlasti pod svojom kontrolom, „od općine do razine BiH“, da ne priznaju, temeljem posljednjih izbora uspostavljenu vlast i da ne provode njezine odluke. Najviši organi stranke između dvaju sabora, usput, tom zgodom dadoše i zeleno svjetlo sazivanju Hrvatskog narodnog sabora, kao i uspostavi međužupanijskog i međuopćinskog Vijeća s hrvatskom većinom.
Da je, na koncu, nacionalno talasanje dio programa kojeg se koordinira sa samog vrha, upućuju i „slučajnosti“ koje se nižu kao na traci. „Svenarodno okupljanje“, što je smisao kojeg se Hrvatskom narodnom saboru želi dati, je zakazano za 16. travnja. Informacija koju dobih – a onda provjeri i uvjerih se, točna je – na taj se dan dogodio i zločin u Ahmićima. Slučajnost? Recimo da je tako. No, „saborovanje“ se upriličuje samo dan nakon izricanja presude hrvatskim generalima u Hagu. Slučajnost? Malo teže. Ali, recimo da je i to. Na koncu, već desetak dana se operira kako će, zbog nesudjelovanja u federalnoj vlasti dvojca Čović-Ljubić, svoj gnjev tjedan dana prije saborskoga sijela izraziti i utemeljitelji HVO. I kako i on treba poslužiti kao potpora odlučnosti koju se ima na svehrvatskom sijelu izraziti. Slučajnost? Jes’ vraga. Ovdje mogućnost „slučajnosti“ doista prestaje. Prije će biti da se „slučajnosti“ smišljeno i ciljano proizvode.
Indikativno je, potom, tko sve podržava hrvatsko nacionalno talasanje koje, sada kao i nekoć, koordinira stranački vrh „legalnih i legitimnih“. Neupitna je, prvo, unutarnacionalna potpora. Općenarodni bunt, pročitah, podržavaju HSS – ne onaj koji slijedi nauk braće Radić nego novi, kojeg prošlo ljeto, za potrebe stvaranja dojma o svehrvatskoj potpori sebi, formira lider HDZ-a – pa onda čitav niz „utjecajnih i uglednih“ hrvatskih partija. Pogledajte, molim vas, tko je sve tamo – UHSP, DC, HSP HB, HSP dr. Ante Starčević HB, Hrvatski pravaški blok. Ima ih još, ali uključio sam samo ove „najjače“ – ne i one kojima lideri nisu uspjeli osigurati glasove vlastitih ukućana. E sad, siguran sam da će mnogi reći kako ni za jednu od navedenih partija nisu do sada čuli. Ma, dajte molim vas! Pa, braćo draga, radi se o snažnoj grupaciji hrvatskih partija. Jes’ da je Čović i njih formirao. Ali, to je najmanje važno. Puno je važnije da se radi o „sili“ kojoj se, vjerovali ili ne, malo tko ozbiljno može suprotstaviti. Deset partija, a uz svaku po deset Hrvata koji im iskazaše potporu na posljednjim izborima. U pitanju je, ukratko, sila koju nitko, pa ni Amerikanci, ne smije ignorirati. A, otkud im takva potpora među Hrvatima? Pa, otuda jer na čelu su im najvrjedniji hrvatski sinovi. Pogledajte – Bisa Podlivoguza, Garo Tikvanov, Juka Škembin, sve najumnije što imamo. I sve dokazani borci za nacionalnu stvar. Odoljeti im uspjele ne bi ni najjače partije u svijetu.
Neupitna je, potom, potpora i iz drugog entiteta. O Dodikovoj, doduše, ovom zgodom ne kanim. Oponašanju banjalučkog delije od strane „prvog“ u Hrvata kanim posvetiti zasebnu – obećavam, prvu slijedeću analizu. Ali, ne mogu i ovom zgodom ne upozoriti na sličnosti koje su sve bliže točci apsolutne identifikacije. Pogledajte, uostalom, slijedeće sudove. Sustavno i kontinuirano dekonstituiranje hrvatskoga naroda u BiH ponovo je poduprto i od jednog dijela međunarodne zajednice i Ureda visokog predstavnika, činjenica je da se ovakva odluka bez administracije SAD ne može donijeti. Ili recimo najsvježiju: „Nemamo pravo djelovati u skladu s odlukama OHR-a ako dođe do nametanja i ovu privremenu odluku proglase i konačnom. Onda imamo stanje u kojem će oni preuzeti odgovornost, a mi prema toj vladi nemamo veze”. Što mislite čije su ovo izjave? Dodikove? Ma kakvi. Konačno u takvim izjavama Mile nije usamljen. Sada je dobio i pridružene članove – Čovića i HDZ. Koji se sve više ponašaju kao uspjeli klonovi – Miletovi i Vasićevi.
Sličnostima banjalučko-mostarskog dvojca, kako rekoh, kanim se baviti detaljnije. Pitanje potpore iz glavnog grada drugog entiteta, međutim, ne treba zaobići ni ovom zgodom. Jer, „potpora” hrvatskoj subraći je, i to ekspresno, stigla od prvog čovjeka tamošnje izvršne vlasti. I osuda „samovolje” međunarodnih centara moći dakako. Za sada, međutim, nije jasno u ime koga je potpora upućena. U ime građana RS? Bilo bi logično. A jesu li suglasnost za nju dali Hrvati koji tamo žive. Ne. Jer, Džombićeva briga za Hrvate se odnosi samo na one u Federaciji. Štitio bi ih on, doduše, i u RS-u. Ali, tamo ih nema. Ostao je jedino Čovićev ministar. Čordaš. I njega se pita. A, dobio je i zadatak da vlastitim primjerom, nakon što je izmjestio obitelj, posvjedoči kako je tamo Hrvatima ljepše nego ikada prije. I kako bi, oni koji su mislili drugačije, konačno trebali razmisliti o povratku. Jer, tako im neće biti nigdje. Čeka ih njihovo sve – osim kuća i imanja koji su im razoreni i uništeni, radnog mjesta koje su izgubili i sigurnosti koju su uživali. Sve ostalo je tamo gdje je i bilo.
Svakodnevno stiže potpora i iz „matične” države. Ne iznenađuje, doduše, način kako to čini predsjednica hrvatske vlade. Jer, to je samo kontinuitet odnosa prema BiH koji HDZ zapadnih susjeda karakterizira svih prethodnih godina. Novina je, međutim, da su busije zauzeli i oni od kojih se čovjek ne bi nadao – Josipović i Milanović. I da, pri tome, nekritički preuzimaju sve informacije koje su rezultat hadezeove gebelsovštine. Utrkuju se, na koncu, i novinarska laprdala. Lagumdžija im je reinkarnacija Slobe, Komšić i Budimir nova verzija Sejde Bajramovića, i tako redom. Samo čekam kada ću i sam na red – kao izdajnik dakako.
I da zaključim. Ono što „legalni i legitimni“ danas čine neodoljivo asocira na vrijeme s početka stoljeća. U ožujku 2001. godine, naime, nakon što je bez HDZ-a formirana vlast, uspostavljena je „Hrvatska samouprava“. Utemeljeni su Hrvatski narodni sabor kao zakonodavno i Međužupanijsko-međuopćinsko vijeće kao njezino izvršno tijelo, a prvi čovjek egzekutive, inače drugi čovjek Ljubićeva HDZ-a, najavio je kako će Vijeće na teritoriju Hrvatske samouprave preuzeti sve ovlasti i države i Federacije. Deset godina poslije ponovo smo pred održavanjem Hrvatskog narodnog sabora. I pred konstitucijom Međužupanijskog i međuopćinskog Vijeća. Koji su im dometi? Hoće li „samoupravljači“, kao i prije deset godina, jurišati na ovlasti države i Federacije? I hoće li završiti na način kako se to dogodi i 2001. godine? Ili će, ne daj Bože, otići i korak dalje? Jesu li, hoću reći, danas zreli i za put bez povratka. Onaj koji u konačnici mora nekoga doći glave – ili BiH kao državu ili njih?
