Kako je ministar vanjskih poslova ove zemlje intelektualce okupljene oko “Kruga 99”, koji drže javnu pres-konferenciju pred sjedištem OHR-a, vidio kao “izdajnike”, “podanike stranih službi”, a ne kao borce u borbi za novu viziju BiH i akademske građane u borbi za slobodnu riječ?
U svom javnom nastupu ministar je svoje povjerenje i divljenje poklonio jednom stranom lideru, desničaru (obavještajnoj službi kojom rukovodi) , a ne slobodno mislećim ljudima iz vlastite zemlje i sredine, s kojima dijeli zajedničku sudbinu ove zemlje. Ovakav nastup ministra i njegove kvalifikacije nisu bile presedan. On je samo ponovio mantru koja već duže vremena živi u političkom mišljenju, ne samo ovog, balkanskog već i zapadnog svijeta kada je riječ o intelektulacima i njihovoj ulozi u dobu kojem živimo.
Mi se skoro svakodnevno suočavamo s izjavama poput onih koje daje ministar vanjskih poslova BiH. Takve izjave nisu slučajnost, nego upravo proizilaze iz jedno miljea društvenog paradoksa i temeljnog preokreta u kojem se svijet uopšte nalazi. Dok akademski svijet, najvažniji ili najhrabriji intelektualci, javno ukazuju ili izražavaju svoje opredjeljenje za slobodu, autokratski lideri ili puki poslušnici državne vlasti taj isti svijet denunciraju ili kao nosioce neslobodnih i tuđih ideja i vizija, ili kao “zakašnjele mesije” nekog prošlog i nestalog svijeta.
Mi se danas suočavamo s jednim važnim, ako ne i najvažnijim fenomenom našeg doba. To je fenomen “smrti disidenata”. Drugačije rečeno, to je “fenomen smrti intelektualca”, koji je “pobunjenik”, “vizionar”, “profeta novog doba”. To je fenomen kraja čovjeka koji slobodno misli i govori, motiviše i angažuje.
***
Dok traje nezapamćeni genocid u Gazi ili rat u Ukrajini, mnogo je intelektualaca na Zapadu čija nas besprimjerna hrabrost još impresionira i ostavlja bez daha. Međutim mnogo je takvih koji zbog te svoje hrabrosti, zbog tog erosa slobodnog izricanja plaćaju visoku cijenu.
Nisu baš tako od nas daleko one mučne slike kada, recimo, u Njemačkoj hapse profesora univerziteta zbog slobodnog govora o nezapamćenom zločinu u Gazi. Ili slike kada u Britaniji, zemlji koja je etablirala demokratiju, slobodnomisleći profesori zbog Gaze ostaju bez posla ili njihove karijere bivaju pretvorene u ruševine. Pred našim očima posve zadivljujuće podiže se talas najizrazitijih intelektualaca modernog svijeta – Jevreja – koji hrabro, oštro i argumentovano kritikuju, razotkrivaju zločinačku narav ideologije cionizma. Gideon Levy, Ilan Pape, Aron Mate, Max Blumenthal, Chas Freeman, John Mershaimer, Omer Bartov, Raz Segal i drugi – intelektualni su heroji današnjice.
Posve je paradoksalno da su u trenutku dok je ogorčenje prema političkoj desnici vlade Neatanyahua dostiglo tačku bijelog usijanja, najizrazitiji kritičari Jevreji, svjetski priznati intelektulaci, novinari, književnici. Dok njihove riječi inspirišu i nadahnjuju ljude širom svijeta, Vlada u Tel Avivu ili izraelski diplomati ove ljude nazivaju “otpadnicima” ili “izdajicama” Izraela.
***
Tužna je činjenica da u ovom Orvelovskom svijetu intelektulci pred zgradom OHR-a u Sarajevu, protjerani profesori s njemačkih ili britanskih univerziteta, intelektualci Jevreji, “heroji modernog vremena” – nemaju, međutim, harizmu disidenta, revolucionara ili vizionara novog društva, a najmanje harizmu lidera. Njihova riječ ni ovdje ni tamo nema filozofsku snagu koju je imao Havel, ili Sahraov, ili Mandela, ili Bertrand Russel.
Ova riječ, ma koliko bila izraz savjesti društva, nema snagu promjene, nema snagu pokretanja masa, nema moć nanovog oblikovanja svijeta. Oni su ikone čije riječi zadivljuju, ali ne pokreću, čije riječi ostaju slika savjesti čovječanstva, koja nestaje i umire. Naš slučaj ministra vanjskih poslova samo je jedna minijatura tog i takvog “izokrenutog” svijeta, koji je svoje povjerenje u slobodnu misao zamijenio s povjerenjem u misao diktatora i tajnih centara moći.
Smrt disidenta signal je mnogo dubljeg okreta zapadnog svijeta
Svijet u kojem živimo svijet je vladavine identiteta, “etnotribalizma”, svijet retoričke statike, u kojem intelektualac nema šta da radi. Svijet u kojem predominira logika kolonijalnih konstrukata, tj. dominacija horizontalnog, osvajačkog, porobljivačkog nad vertikalnim: moralnim, pravnim, etičkim, humanim. U takvom svijetu “gole sile” na intelektualca se ne gleda i od njega ne očekuje da ponudi izbor između diktature i slobode, opresije i oslobođenja, između Bosne bez vizije i Bosne s vizijom. Intelektulacima se odriče uloga “boraca”, “borbenika” u ovom opakom ratu između slobode i represije, između racionalnog i iracionalng, uma i neuma. Intelektulaci su smješteni u jedan drugi i drugačiji prostor – “ili si uz nas, ili si izdajnik”.
To je u konačnici i bila najjasnija poruka stotinama akademskih građana koji su se bili okupili pred OHR-om. Ista ona poruka koja se odašilje svim onima i u susjednim zemljama, svim onima koji se drznu drugačije misliti ili govoriti. Mnogo je lakše za vlast da sumnja u intelektualce, da iza njih uvijek traži neku manu ili grešku ili neispunjenu ambiciju nego da sasluša njihovu riječ, poruku, misao ili prepozna viziju. Lakše je u njih imati nevjericu nego prepozanti mjesto nade i ljudske hrabrosti.
***
Možda se sjećamo 70-ih i 80-ih godina u Bosni Hercegovini. To su bila također trubulenta vremena. Izlazak nove nacije u društveni bitak Jugoslavije i prekomponovanje ustavnog uređenja zemlje. Mnogi se nisu slagali, ali su u sebi zadržali osjećaj neugodnosti prema državi. Prvenstveno zbog straha od odlaska u zatvor. Odanost Titi bila je samo slika jednog šireg divljenja i podrške autoritarnim liderima. Ali se mora priznati: principijelna drama naših života bio je pojam o slobodi naspram države. To nas je oblikovalo i pokretalo. Taj dah slobode potpaljivao je naše nade i vizije. To je davalo smisao svim našim aktivnostima, našem govoru, a najviše našoj literaturi. Taj smisao nismo nalazili niti smo vrednovali “intelektualac kao izdajica nacije”.
***
Kvalifikacija intelektualaca kao “izdajnika” ne stoji samo u snažnom kontrastu s vremenom disidenata i vrijednosti slobodne misli, nego šalje i tu destruktivnu poruku mladim generacijama, koje u sebi imaju dosta idealizma o slobodi govora i vjere u promjenu. Da li je otpor prema vlastima i državi ili prema Visokom predstavniku OHR-a u ime promjene ustava i u ime provedbe građanskih, europskih demokratskih vrijednosti stvar izdaje, strane konspiracije, da li je borba za neke više vrijednosti, ciljeve ili uopšte postizanje novih vizija, stvar izdaje?
Biti disident, pobunjenik, borac za slobodu mišljenja nezavisno od nacije, nezavisnosti od autokratske vlasti ovom i ovakvom svijetu “identiteta” jedna je vrsta propale i “glupe pameti”, jedna vrsta nepoželjne i besmislene refleksije.
Na ovom primjeru iz Sarajeva želio sam pokazati kako se veliki okret desio u svijetu kada je u pitanju Sloboda misli, Sloboda govora i akcije, koja ima snage biti nezavisna, a ne zavisna sluga etničkog identiteta.
No ostaje pitanje za kraj: “Hoćemo li se ikada više moći diviti mislima i riječima jednog ‘disidenta’ intelektualca?” S pažnjom saslušati njegov poziv. Sva je tuga ovog svijeta u tome da čak glasovi najumnijih i najhrabrijih ljudi ovog svijeta ne mogu zaustaviti najstrašniji zločin genocida nad Palestincima.
Za utjehu nama u BiH i oni su opisani samo kao “nacionalni izdajnici”.
