foto: Jutarnji
Kao što su se splitska nogometna legenda Hajduk i njegova fanatična Torcida glatko, „domoljubno“ u korist najcrnjeg proustaštva odrekli svoje najslavnije, partizanske, antinacifašističke prošlosti, nogometne titule prvaka Europe 1944. godine, veličanstvenih uspjeha i imena iz jugoslavenske sportske epizode i grba s crvenom petokrakom, tako je i Trgovački sud nekidan po tužbi „domoljubnog“ kipara Kuzme Kovačića prisilio Grad Split da se u roku dva tjedna odrekne javne uspomene na nadnevak svog oslobođenja od fašizma (26. listopada 1944.) uklesan na gradskom štandarcu (kameno postolje za zastavu) na Narodnom trgu, na Pjaci, te isplati autoru postolja odštetu „za povredu moralnih autorskih prava“ od 6000 eura s pripadajućom kamatom od 31. siječnja 2024. do isplate „po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena“. Lijepa svotica harača na džep splitskih poreznih obveznika. Svaka čast!
Državni je kipar Kovačić – autor i kontroverzno-neprepoznatljiva Tuđmanovog spomenika na početku Ulice Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu te rasutih kocaka tzv. Oltara domovine na Medvedgradu iznad Šestina – lani tužio Grad Split „neugodno iznenađen“ odlukom Gradskog vijeća o dodavanju partizanskog oslobođenja dalmatinske metropole od fašizma među njezine povijesne nadnevke na štandarcu.
Bilo bi to karikaturalno i smiješno da nije tužno i sramotno, nepravedno prema povijesnoj istini te žiteljima „crvenog Splita“ koji je u Drugomu svjetskom ratu gotovo cijeli otišao u partizane, zajedno se, je li, sa svojim Hajdukom pridružio najvećem i najorganiziranijem pokretu otpora u tada nacifašistički okupiranoj Europi, Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB), pod pobjedničkim vodstvom Josipa Broza Tita. Nakon negativnog odjeka te sramotne presude splitskoga Trgovačkog suda o prisilnom brisanju, je li, javne uspomene Splićana danas i sutra na partizane, NOB i Tita, što je pak bio simbolizirao nadnevak oslobođenja njihova grada od najcrnje ideologije/prakse u povijesti čovječanstva – nacizma i fašizma – Kuzma Kovačić se pepeloposivački opravdavao time da ga „nitko nije pitao, da je stavljen pred gotov čin“, pa je dodavanje „spornog“ nadnevka pojmio kao „jeftini politički trik splitskoga gradonačelnika Ivice Puljka, koji se tim potezom uoči izbora želio dodvoriti lijevom biračkom tijelu“.
Dioklecijan važniji od slobode
Koje, pobogu, „lijevo biračko tijelo“, kakvi lonci i bakrači, koji Puljak, kakvi izbori i nekakvo „dodvoravanje“, datum partizanskog oslobođenja Splita jest ne samo povijesna činjenica bez ikakve moralne, polit-ideološke i ine sjene nego i jedna od nezaobilazno slavnih postaja na više od 1700 ljeta opstojnosti Splita na ponos svim naraštajima od 1944. do u nedoglednu budućnost. To pak što kipar Kuzma Kovačić možebitno – s obzirom na sudsku tužbu vrlo vjerojatno – u svomu „domoljubnom“ hrvatstvu nema mjesta za „crvenu“ povijest Splita, za više od 3000 samo mladih Splićana i Šibenčana koji su svibnja/lipnja 1943. godine ostavili kosti na Sutjesci (Operacija Schwarz) i obranili ranjenog Tita, blizu 5000 ranjenika i Centralnu bolnicu od 130.000 višestruko nadmoćnijih njemačkih nacista, talijanskih fašista, ustaša i domobrana tzv. NDH, čak bugarskoga i inog šljama, potpomognutog s 300 borbenih aviona i teškim naoružanjem.
Za manje od godine i pol nakon slavne epopeje na Sutjesci – koju je vrlo upečatljivo 1973. godine ovjekovječio filmskim spektaklom redatelj Stipe Delić, ulogu Tita maestralno odigrao veliki Richard Burton na čelu svjetske scenarističko-glumačke elite (Sergej Bondarčuk, Ugo Pirro, Irena Papas, Bert Sotlar…), uz glazbu Mikisa Teodorakisa – 26. listopada 1944. crvena zvijezda petokraka na titovkama dalmatinskih partizana oslobodilački će umarširati u Split. Je l’ se tog slavnog događaja što ga, je li, simbolizira nadnevak na štandarcu na Pjaci srame Kuzma Kovačić, njegov odvjetnik Silvije Hrste i sutkinja Trgovačkog suda Zrinka Ćosić!? Pušu li ti ljudi u isti „domoljubni“ rog s potomcima heroja sa Sutjeske, Neretve i inih bojišta partizanskog/antinacifašističkog ponosa i slave, što sada u Torcidinim čoporima ucrnjeni marširaju Splitom držeći desnicu u visini kukuruza i dernjaju se „Za dom spremni“ i „Ajmo, ajmo ustaše“, pljujući na krv svojih palih djedova i na nadnevak 26. listopada 1944!?
Glede&unatoč, neoprostiva je sramota za tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu što je i sam umirovljeni general JNA i Titov zagorski susjed Franjo Tuđman već od osvita za hrvatski antinacifašizam olovnih 1990-ih prešutio masovan (pro)nacifašistički pogrom nad tekovinama NOB-a i žrtvama što su u ratu od 1941. do 1945. te u poraću bile uzidale svoje živote u slobodu zemlje/naroda. Uništeno je više od 3000 spomenika u počast herojskoj partizanskoj borbi, žrtvama nacističkoga i fašističkog terora, listom su uklonjene spomen-ploče o žrtvama i važnim događajima u NOB-u i uoči njega, crna je polit-ideološka nastranost bila očistila knjižnice, muzeje, galerije, školske programe, preimenovala ulice, trgove, nazive ustanova, „kadrovirala“ u institucijama državnog sustava i društvenog života…
Osim u Istri, malo je gradova i manjih mjesta u Bijednoj Našoj koji nakon preokretnih 1990-ih ponosno, redovito i dostojno njeguju kulturu sjećanja na epohu ponosa i slave, obilježavaju svoje dane oslobođenja od nacifašizma, odaju počast žrtvama… Za razliku od npr. Slovenije, gdje su pametni ljudi i pametne vlade nastavili u povijesno-sadržajnom smislu – unatoč osamostaljenju od SFR Jugoslavije – njegovati kulturu sjećanja na NOB i antinacifašističku tradiciju. Uključivo obilježavanje lokalnih, regionalnih i državnog nadnevaka oslobođenja od nacizma. U RH to odavno više nije slučaj. Ali jest slučaj povijesnog revizionizma, kakav u posljednje vrijeme eskalira uplivom ekstremne tzv. desnice na europski politički tzv. mainstream.
U presudi sutkinje Trgovačkog suda u Splitu Zrinke Ćosić Gradu Splitu se „utvrđuje da je tuženik grad Split povrijedio autorsko pravo tužitelja Kuzme Kovačića na način da je na nedozvoljen način i bez suglasnosti tužitelja mijenjao autorsko djelo tužitelja ‘Štandarac na Narodnom trgu u Splitu’ tako što je uz postojeće natpise dodao natpis: 26. 10. 1944. Dan oslobođenja Splita od fašizma, te ga tako deformiranog izložio na Narodnom trgu u Splitu. Zabranjuje se tuženiku Gradu Splitu svako daljnje vršenje povrede autorskog prava tužitelja Kuzme Kovačića te se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana ukloni sve postojeće deformacije na autorskom djelu tužitelja (…) koje nisu u skladu s izvornim autorskim djelom tužitelja“…
A „prijašnje stanje“, koje Grad Split mora vratiti po Kovačićevu zahtjevu i presudi sutkinje Ćosić, podrazumijeva nadnevke što ih kipar smatra neusporedivo važnijim i od partizana, i od antinacifašizma i od slobode Splita i od partizanskih Bilih i od svega što uključuje taj dio povijesti bez kojega danas ne bi bilo ni RH. Hrvatska povijest ne počinje ni 10. travnja 1941. Pavelić-Kvaternikovom veleizdajom niti ishodom Domovinskog rata i tzv. međunarodnim priznanjem hrvatske tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Kamoli 305. godinom kada je navodno (je li, progonitelj prvih kršćana) rimski car Dioklecijan ušao u svoju vikendicu na budućoj splitskoj Rivi. Sic transit.
Tužitelju Kuzmi Kovačiću, odvjetniku Silviju Hrasti i sutkinji Zrinki Ćosić važnije su od 1944., je li, godine „(oko) 640. kada žitelji porušene Salone navodno naseljavaju Split, 1240. od kada datira prvi gradski statut, 1882. kada pobjeđuju narodnjaci te 1991. kada Hrvatska postaje suverena i samostalna država“. Nema veze, je li, što „autorsko djelo tužitelja Kuzme Kovačića ‘Štandarac na Narodnom trgu u Splitu’“ krivotvori u „postojećim natpisima“ navodi 1991. godinu „kada Hrvatska postaje suverena i samostalna država“ umjesto 1992., čiji se 15. siječnja i službeno slavi kao spomendan – Dan međunarodnog priznanja RH. Naime, Hrvatska se 25. lipnja 1991. proglasila samostalnom/neovisnom državom, a tek ju je 15. siječnja 1992. takvom priznalo svih 12 tadašnjih članica EU-a te do kraja tog mjeseca ukupno 44 države.
Tzv. NDH-2 u RH?
Otuda i nadnevak državnog spomendana, pa ta kipareva „domoljubna omaška“ od cijele jedne godine više nagrđuje kamenu hrgu na Pjaci od dodanog, a bolno istinitog natpisa „26. 10. 1944. – Dan oslobođenja Splita od fašizma“. Međutim, koliko god proendehazijsko-proustaški mentalitet tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nesputano eskalirao i u Splitu i u cijeloj zemlji – nakon što je 1990-ih Titov partizan i kadrovik JNA, umirovljeni general u „maršalskoj“ odori (vidi vojni mimohod 1995. godine na Jarunu) i tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio honorirao (pro)ustašku emigraciju participacijom u vlasti i javnom životu RH zbog sufinanciranja/sudjelovanja u Domovinskom ratu, pa se RH tretira kao tzv. NDH-2 – nikakvi kuzme kovačići, odvjetnici, sudovi injsl. ne mogu niti će izbrisati iz kolektivnoga nacionalnog sjećanja ne samo splitski „26. 10. 1944. – Dan oslobođenja Splita od fašizma“ i sve što simbolizira nego ni slobodarski temelj na kojemu je stasao.
Šuma Brezovica nije narasla uzalud ma koliko u nju svakog 22. lipnja ne dolazili mecene i jataci ovih što se srame osloboditelja i oslobođenja od nacizma i fašizma. Ali skrivećki svršavaju kad više stotina splitskih, je li, mulaca odjevenih u crno – što se nedostojno nazivaju Torcidom – marširaju ulicom, dernjaju se „Za dom spremni“ i „Ajmo, ajmo ustaše“… Znaju li ti i takvi tko su bili ustaše, komu su bili sluge i što su i komu činili u kvislinškoj, tek slučajnoj, četverogodišnjoj tvorevini koja nije bila ni nezavisna, ni država, niti hrvatska!? Nemaju pojma, jer to ovi što se srame činjenice „26. 10. 1944. Dan oslobođenja Splita od fašizma“ i strogo kažnjavaju već sami spomen na nju – ne žele učiti djecu zašto su „Za dom spremni“, pa „Ajmo, ajmo ustaše“ i Thompsonova „Jasenovac i Gradiška Stara“ više no svetogrđe prema zdravoj pameti.
Splitski će gradonačelnik Ivica Puljak, kao legalist, kazao je na presici u povodu te presude Trgovačkog suda, ispoštovati sudski pravorijek tako što će platiti kaznu, izbrisati dodani natpis „26. 10. 1944. Dan oslobođenja Splita od fašizma“, ukloniti „autorsko djelo“ Kuzme Kovačića s Narodnog trga, te ga ponuditi Muzeju pobjede u Drugomu svjetskom ratu u Šibeniku „kao spomen na pokušaj prekrajanja povijesti Splita“, sic transit. „Odmah ćemo pokrenuti postupak da se na istomu mjestu na Pjaci postavi novi štandarac, koji neće biti ničije autorsko djelo, tako da nam povijest grada ne ovisi o sumnjivim namjerama pojedinaca“, istaknuo je Puljak. „Učinit ćemo sve da se na novom štandarcu, uz dosadašnje, obilježi i taj jedan od najvažnijih datuma u povijesti Splita kada nije samo oslobođen od fašista nego se i zajedno s cijelom Dalmacijom vratio Hrvatskoj.
Ovo je poruka svima koji misle da dan oslobođenja Splita od fašista nije važan, a onima koji smatraju da su Split i Dalmacija trebali ostati Italiji poručujem da su Split i Dalmacija – Hrvatska. Kipar Kuzma Kovačić se najvjerojatnije ne može pomiriti s činjenicom da je Split danas u RH.“
Listopada 2023. novinar Jutarnjeg lista Zlatko Šimić pisao je o neveseloj „domoljubnoj“ činjenici kako su protiv podizanja spomenika splitskoj/hrvatskoj i šire kulturnoj legendi u bivšoj i novoj državi, Miljenku Smoji, bili i oni „kojima je nekada bio uzor“ i da je „najlakše nabacivati se blatom, pljuvati po pokojniku koji se ne može braniti“, što „više govori o onima koji blate nego o blaćenima“.
Stari bi Latini kazali: O tempora, o mores!? Da Split nije grad onih koji mrze nekoga zbog njegove drugosti, koji skriva svoje blistave povijesne osobe, događaje i datume, koji se srami i svoga Šunje jer „nije dovoljno Hrvat i katolik, već Jugoslaven“, sic transit, nego ga degenerativnim čine degenerativni pojedinci/skupine, potvrđuje i novinski zapis s otkrivanja Smojina spomenika u Splitu: „Uz stotine ljudi koji su došli iz Splita i sa svih strana Dalmacije, zbor, limenu glazbu, klapu, folklorni ansambl, maratonca Baću, pjevača Vetmu, trajekte i brodove koji u trubili u splitskoj luci, atmosfera nije mogla biti drugačija nego veličanstvena. Na Metajušku je došao Split o kakvom je Smoje i pisao.“
Ugledni je splitski povjesničar i publicist Dragan Markovina nekidan pisao u Telegramu.hr o tomu da je „Hajduk objavio prevažnu knjigu o svojoj partizanskoj prošlosti“ i kako bi „bilo ljekovito da je pročitaju simpatizeri ustaša sa sjeverne tribine“ stadiona na Poljudu. „Najslavnija epizoda Hajdukove povijesti razlikuje ga od svih klubova na ovim prostorima i u Europi“, ustvrdio je Markovina. „Da živimo u društvu sa zdravim odnosom prema prošlosti, pojava ove knjige bila bi prije svega očekivana. Knjiga bi bila promovirana na sva zvona, kao hommage najslavnijoj epizodi Hajdukove povijesti. To se nažalost nije dogodilo.
Doc Holliday, junak popularnog vesterna iz doba kad su rotoromani s kioska bili sinonim za ljeto, imao je nezaboravan slogan: Došao je tiho i ušao u legendu. Baš bi taj slogan trebalo primijeniti na knjigu Ratni Hajduk Jurice Gizdića, Hajdukova službenog kroničara. Povod je 80. godišnjica Hajdukova odlaska na Vis, odnosno u partizane, doba kad je Hajduk službeno nosio ime Hajduk NOVJ, što stoji za Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije.“ Hajduk se vratio u svoj grad s osloboditeljima Splita od fašista i nastavio svoju slavnu natjecateljsku eru na domaćim i stranim terenima.
Suze radosnice na Rivi
A Miljenko Smoje je o 15. obljetnici partizanskog oslobođenja Splita objavio 26. listopada 1959. reportažu u svojoj Slobodnoj Dalmaciji u kojoj sugovornica evocira uspomene na taj veliki dan 1944. godine: „’Znam’, rekla je žena, ‘da smo svi stali na kiši, kisnuli smo, a nitko se nije micao. I znam da su zvona zvonila neprestano, isto kao da je Uskrs… Još nije bilo svanulo, a čula sam razgovore i dozivanja na ulici.
– Ajdemo!
– Utekli su Nijemci!
– Nikoga nema u gradu!
Kad smo došli na Rivu, učinilo mi se da sanjam. Ajme, koji pusti narod! Otkad toliko svijeta nisam vidjela? Nije mi išlo u glavu da je Split tako velik. Samo je bilo malo mladosti. A onda, s partizanima došla je i mladost. Oni su prolazili, marširali su, a mi smo plakali. Žene, matere, sestre, puno njih oko mene, otkidale su se od špalira i padale oko vrata sinu, mužu, bratu…“ Bio je to dan za pamćenje, dan koji se ne može gurnuti pod tepih takvih koji ga se srame, udaraju sudske kazne zbog „deformiranja autorskog djela“ nadnevkom slobode i lažu o nadnevku međunarodnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene.
Koja, neokolonijalno vlasništvo tzv. europske obitelji – osim grba, himne i zastave, sic transit – danas nije ni samostalna, ni neovisna niti suverena. Nije bila ni u prošla tri „nezavisna“ desetljeća. Isti su Hrvatima gospodari kao i stoljećima prije i poslije doseljenja 795. godine u Panonsku nizinu iz koje su za imperijalne ambicije franačkog prapraoca EU-a Karla Velikog istjerali Avare i opljačkano iz njihova središta Hringa poslali u Aachen. U praprauniji tada, u neouniji danas, u čemu je razlika? Ni u čemu. Gaće na štapu nekad, gaće na štapu danas kad vlast lažu tzv. običnima/malim CRO ljudima da su „napokon svoji na svomu“, a opet jedva preživljavaju.
Jedina ohrabrujuća i povijesno pamtljiva slobodarska epizoda iznjedrena je krvlju i žuljevima 1945. pobjedom nad nacifašističkim crnilom, što će 45 godina kasnije biti neodgovorno prokockano. A vampirski mrak crne prošlosti se vraća, zloslutno puzeći u dnevni život: „Ajmo, ajmo ustaše“, „Za dom spremni“, „Jasenovac i Gradiška Stara“, „Ubij, ubij Srbina“, „Bog i Hrvati“… Šest tisuća eura za uklesanu povijesnu slavu. Užas i budućnost podruku!?
