foto: Arhiva
Novi gradonačelnik Siska, Domagoj Orlić, prvo što je napravio nakon otkazivanja koncerta Bajagi, povećao si je plaću na 7650,99 eura na prvoj konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća. Koncert Bajage, koji je otkazan jer „nema novca“, koštao bi tako Grad otprilike kao i njegove dvije mjesečne plaće, no lumen iz HDZ-a, koji se dokopao vlasti, izrekao je jednu rečenicu koja mi je posebno zanimljiva, a govori nam puno o vremenu u kojem živimo i samim izborima koji su za nama.
„U HDZ-u sam već dvije godine, preporučio bih to svima“ – kazao nam je Domagoj Orlić, i samo na prvi pogled to bi bila samo još jedna u nizu bahatih i priglupih izjava kojima nas počaste podkapacitirani kadrovi stranke na vlasti, da zapravo nije duboko istinita i duboko porazna za naše društvo u cjelini.
Stariji, moja generacija, pamte KPJ-u i način na koji je ta partija funkcionirala zadnjih desetljeća prije nego se raspala Jugoslavija. Da bi napredovao na poslu, dobio stan ili novu cestu u selu, morao si biti član partije. Ta legitimna iskaznica vjernosti, lojalnosti vlasti i društvu u kojem živiš uglavnom je bila prešutna, no svi su dobro znali kako stvari zaista funkcioniraju.
Pamtim jako dobro ta vremena, kao što pamtim jako dobro ljude koji nisu pristajali na takav model života. Ti ljudi bili su stigmatizirani, ali još gore, bili su na svojevrstan način izopćenici iz društva. U krdu Balkana oduvijek je vrijedilo samo jedno zlatno pravilo: ako nisi s nama, tada si protiv nas.
U mom Splitu takve su ljude zvali ljudima koji imaju ‘dišpet’. ‘Neću za dišpet’ – rečenica je uz koju sam odrastao. Bilo to neću da nešto napravim, naučim ili moram. Mogu, ali neću. Za ‘dišpet’, jer sam takav. Dišpetožast, prkosan, nesavitljiv, svoj, originalan i, naravno – budalast. Platio sam cijenu puno svojih ‘dišpeta’, no to me nije pokolebalo.
Trideset godina kasnije, u tzv. demokraciji, stvari uglavnom funkcioniraju isto, i to nam je poručio ovaj tikvan koji je prvo što je napravio podigao sebi plaću sto posto.
No ono puno strašnije što nam je taj poslušni domobran poručio zapravo je ono što su građani Splita osjetili na svojoj koži zadnje četiri godine, u kojima su pokušali „za dišpet“ dati otkaz takvoj politici koja vlada državom i pokušali sami. S gradonačelnikom koji je bio dijametralna suprotnost takvom modelu, kao i korupciji, te lobijima i uzusima na kojima se naviklo djelovati.
Taj, nazovimo ga, eksperiment – a mogao se dogoditi samo u Splitu, u kojem je dišpet način života – ubrzo se pokazao dobrim u onome u čemu je gradska vlast mogla participirati, no shvatili smo i nedostatke takve odluke da nećemo za ‘dišpet’ biti u jednopartijskom sistemu.
Prvi problem pokazale su se nesnosne gužve na gradskim prometnicama.
Upitan za problem, gradonačelnik Puljak samo bi slegnuo ramenima i objasnio kako je taj problem u nadležnosti Hrvatskih cesta i stranke na vlasti, koja je – gle čuda – opet iz ‘dišpeta’ građane Splita ostavila da se s problemom nose sami. S problemom koji je bio nerješiv, jer na svoju ruku graditi infrastrukturu ne možete, jer prvo – nemate dovoljno sredstava, a drugo – nemate volju županije ili vrha vlasti da gradu koji im je pokazao srednji prst napravite niti metar ceste, nadvožnjaka, tunela ili, recimo, mosta od Kaštela do Splita.
„Preporučio bih to svima“ – rekao je novi HDZ-ov stručnjak za dišpet, i ukazao, naravno, na problem pobunjenih gradova, općina ili županija. U svim tim sredinama ne radi se praktički ništa, i vlast, koja vam nikada neće to priznati, neće za dišpet pobunjenim sredinama pokazati svoju milost u vidu bilo kakve infrastrukturne pomoći.
Građani Splita očito su prepoznali problem i odlučili da taj naš divni dišpet ne vodi zapravo ničemu i da bi bilo vrijeme da konačno pognu šiju i priznaju kako od dišpeta nema vajde, i kako za pristojnu cestu na kojoj neće dnevno provoditi tri sata u gužvi ipak treba, kako narod kaže, ponos staviti sa strane.
Ponos. Dišpet. Kako krasne riječi koje su krasile ovaj grad, tako su pale u vodu pred jednom običnom zaobilaznicom. Jednom šugavom cestovnom trakom. Jednim usranim rotorom na Širini u Solinu.
Ako stavimo na stranu da je gradonačelnik možda i mogao sam riješiti taj problem – da je imao vremena, naravno – čuli smo u kampanji i druge glasove koji su odjednom shvatili da od dišpeta nema ništa. Bivšeg gradonačelnika, recimo, koji je ovih dana kao partner vladajućeg HDZ-a označen i kao čovjek koji dobavljačima duguje preko 150 milijuna eura, htio bi voditi financije grada, pa raznorazni građevinari kojima, radi dišpeta Splita, bageri stoje u garažama, i naravno, ugostitelji kojima je oduzeto pola štekata da konačno građani Splita i turisti mogu vidjeti svoju palaču.
‘Dišpet’ se, kako vidimo, pokazao ključnim, pa su građani Splita odlučili da za dišpet daju HDZ-u i Željku Kerumu, koji je zapravo građevinar, da im konačno riješe gorući problem u gradu – čekanje u koloni na cesti prema Solinu. Za dišpet, naravno, sada će Andrej Plenković upaliti bagere, Tomislav Šuta pokrenuti mehanizaciju, i za dišpet – eto nama nove zaobilaznice, novog mosta i novog rotora u Solinu.
Dišpet je, kako vidimo, jedina naša konstanta. No iza ovog najnovijeg, barem meni, ostao je nekako gorak okus u ustima. Ako za dišpet moraš pognuti glavu i zaokružiti partiju, ako moraš slušati preporuke onog bilmeza iz Siska, baš me nekako zanima kakve je vrste taj dišpet i kakve je vrste postao moj grad koji je to uradio za dišpet?
Očito da ni dišpet nije više ono što je bio. Kao, uostalom, i Split. Ali koga to briga. Najvažnija je preporuka. Preporuka da pognemo šiju pred jačim. Pa sam se sjetio Torcidinog murala na kojem lijepo stoji ono što Hajduk, ono što Split oduvijek jest i oduvijek je bio: prkos moćnima i zaštita slabijima. I tako stotinu godina, otkako postoje.
Sto godina možda. Ma, idućih sto – bojim se ipak ne.
