Politički režimi u bh. entitetu Republika Srpska su 2004. i 2005. godine bili najbliži priznanju činjenica i političke odgovornosti za genocid i etničko istrebljenje nesrba, time i početku iskrenog suočavanja, katarze i pomirenja. No, to su sada davno prošla vremena.
Režim Milorada Dodika u zadnjih deset godina izgrađuje apsolutnu i koruptivnu vlast upravo na negiranju genocida, ali i na učvršćivanju svih političkih stečevina genocida u ovom dijelu Bsne i Hercegovine, od etno-ekskluzivnog jezika, do etno-ekskluzivnih granica entiteta. Dodik i dio političke i nacionalno ostrašćene i rusofilske elite u Banjoj Luci i Beogradu upravo na temelju uspješnog genocida i etničkog istrebljenja nesrba sa ovih prostora učvršćuje režim i poziciju RS-a kao paradržavne tvorevine, takozvane najmlađe srpske države i jedne od rijetkih uspješnica beogradske etno-imperijalne spoljne politike.
Dodikov režim tako, nesmetano i pred širom zatvorenim očima međunarodnih predstavnika, širi granice i razmjere etno-vjerske mržnje i podjele, kako u poslaničkim, tako i u školskim klupama. Promoviše se socijalna amnezija i kulturocid prema svemu što nosi bosanskohercegovački, muslimanski ili katolički narativ i ima neki multikonfesionalni, interetnički štih – od jezika, preko spomenika i naziva ulica i škola, do arhitekture. Istovremeno se izgrađuje vještački republiko-srpski i pansrpski identitet na temelju vulgarne zloupotrebe Jasenovca i Jadovnog, mahnite viktimizacije Srba i popularnih pansrpskih nacionalističkih mitova.
Za šteku cigara
Na mitomanske predstave, kakva je Andrićgrad ili spomenik Stefanu Nemanji, ili domoljubne manifestacije troše se milioni novca osiromašenog i zaluđenog naroda. Profitira manjina, a sitna buranija će se zadovoljiti i pokojom besplatnom štekom cigara, da imaju šta da puše, baš kao i 1992. godine.
Ni trenutna vlast u Srbiji nije odmakla daleko od Dodikovih melodija. Tamo se još njeguje odnos prema genocidu kakav je postavio Vojislav Koštunica svojevremeno, a nesretni Boris Tadić nespretno pokušao relativizirati i učiniti pitkijim političkim prilikama u Srbiji. To je politika apsolutne negacije genocida i politika očuvanja RS-a i drugog političkog naslijeđa genocida i etničkog istrebljenja nesrba.
U Srbiji trenutno nije prisutna politika suočavanja i priznavanja političke odgovornosti za rat, zločine i genocid u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, već upravo suprotno: vlada amnezija i ignorisanje uloge države Srbije i njenih medija, vojnih i bezbjednosno-obavještajnih snaga u planiranju i provođenju zločina genocida i etničkog istrebljenja i uloga u paljenju međuetničke mržnje i sukoba i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini. Odbija se priznati da su vojno-bezbjednosne snage i gotovo svi društveno-politički kapaciteti jedne republike korišteni u agresiji na građane drugih republika.
Građani u RS-u su potpuno pod indoktrinacijom režimskih mitova i medija i nisu u stanju odvojiti sebe kao građane ili, pak, sebe kao narod od jednog zločinačkog političkog poduhvata kakav je RS. Velika većina ponavlja matricu koju zastupa režim, negira genocid i svaki vid odgovornosti. Oni koji ne negiraju genocid pokušavaju da relativiziraju njegove političke posljedice. Mnogi će priznati da se genocid, ili “veliki zločin”, desio, ali će se suprostaviti tvrdnji da je RS genocidna tvorevina, i relativiziraće tu poziciju Dejtonskim sporazumom, ili ulogom nacionalističkih politika Muslimana i Hrvata, ili pak Jasenovcom, Jadovnom i sličnim mantrama.
Kriminalci, profiteri, zločinci
To je prilično kontradiktorna i politički šizofrena pozicija i rezultat je upravo nesposobnosti da se Srbi kao narod identitetski i sudbinski odvoje od RS-a, da skinu sa sebe anatemu zločina i anatemu zločinačke RS. No u tom se krije i nesposobnosti bosanskih Srba da razumiju kako ih je Beograd prevario, uhvatio ih na jugoslavenski sentiment, pa ga zamijenio kosovskim mitovima, falsifikovanim panpravoslavljem, pansrpstvom i rusofilstvom, te uvukao u sukob sa svojim komšijama. Srbi još uvijek nemogu skontati, ili ne žele javno reći, da je RS nastala kao plod kriminalaca, profitera, zločinaca i njihovih interesa, a ne kao želja naroda.
Republika Srpska nikada nije služila narodu, već bulumentama srpskih kriminalaca, neofašista i pljačkaša. Pošten svijest je trunuo po rovovima, a njihova djeca sada trunu po kafanama i biroima za zapošljavanje. Nije Srbe u početku niko pitao da li žele formiranje etničkih očišćenih i ekskluzivno srpskih teritorija u Bosni i Hercegovini, da li žele RS. Sve se radilo u tajnosti, kriminalnim i udbaškim mehanizmima, proklamacijama, oduzimanjima oružja od nesrba, naoružavanjem Srpske demokratske stranke i rezervnih vojnih stajrešina, osnivanjem srpskih autonomnih oblasti po hotelima, organizovana ubistva Srba i optuživanja Muslimana i Hrvata za ta ubistva, medijske laži i huškanja, širenje straha.
Sve u Bosni je početkom rata imalo ukus i potpis beogradskih vojno-obavještajnih ili udbaških monstruma. To je 1991-92. poslužilo uvođenju što većeg broja Srba u ratnu psihozu i rat sa komšijama. Samo treba da padne prva krv, kasnije je sa narodom, tom bezličnom svjetinom, lakše. Danas slične laži i magle o ugroženosti, o vjekovnom neprijateljstvu, o Bosni kao “srpskoj zemlji”, o “Turcima” i “poturicama” i teorije zavjera služe za održavanje postgenocidnog statusa kvo.
Narod, koji već 26 godina trpi jednu te istu medijsku i informativnu obmanu, iz iste beogradske udbaške kuhinje, nikada neće shvatiti da ovdje neće biti mira i stabilnosti dok većina bosanskih Srba ne prođe kroz katarzu, odrekne se zločina i RS-a i dok ne zatraži političku odgovornost države Srbije i političke elite za rat i zločine koje su činili u ime “srpstva”.
Ni katarze, ni pomirenja
Genocid ima svoje političko ime i prezime, a to je “Republika Srpska”. U tom imenu i prezimenu je sadržana sva suština, ciljevi i uzroci agresije i rata u Bosni i Hercegovini. Tu su sadržani i granica, i politički motivi genocida. Dok to ne shvati većina građana i dobar dio političke elite ovdje i u Srbiji, neće biti katarze, niti pomirenja. Tu ne mogu pomoći ni presude iz Haga, niti prazne geste političkog vrha Srbije. Presude Haškog tribunala su nedvosmislene i korisne u utvrđivanju činjenica.
No, paradoks je u tome što haške presude, dok dokazuju genocidnu namjeru, dok dokazuju zločine čiji jedini strateški cilj je bilo stvaranje RS-a, istovremeno dolaze u prostor Bosni i Hercegovini u kojem su još uvijek politički živi i motivi i posljedice genocida i zločina kojima Hag pokušava presuditi. Osuđeni ratni zločinci se vraćaju u politički ambijent kojeg su upravo oni stvarali zločinima genocida i istrebljenja i koji ničim nije okrnjen. Svi ciljevi ratnih zločinaca su tu, pred našim očima. Radovan Karadžić i Slobodan Milošević su postigli sve što su htjeli, u deset deka.
I, šta ćemo sad? To je nonsens neviđenih razmjera. To je patnja i morbidno mučenje kojem nikada ni jedan narod u Evropi, osim bosanskohercegovačkog, nije bio izložen do sada. Pa, Srbi, imate li vi dušu? Pa, Evropo, imaš li ti dušu?
Da li se može kriviti Dejton? I da, i ne. Dejton je jedan diplomatski mirovni sporazum, koji je zaključen da bi se zaustavio rat, a ne legitimisali zločini i teritorijalne posljedice genocida. No, Ustav koji je ugrađen u Dejton dao je impresiju srpskoj eliti da su zločini i ciljevi rata zaleđeni i legitimizirani. A nije obavezao međunarodne faktore na intervencije u Dejton, sukladno presudama Haškog tribunala.
U tom smislu, srpski političari selektivno primjenjuju i tumače Dejton, ali nikada to neće činiti u pravcu priznanja odgovornosti za zločine, ili demontaže RS-a i drugih posljedica genocida, ili u pravcu rekonstrukcije bh. društva i kuturnog naslijeđa, interetničkog života i bosanskog melting pota. Oni Dejton primjenjuju isključivo i samo za legitimizaciju zločina, negaciju genocida i državnosti Bosne i Hercegovine, za hiperprodukciju kosovskog političkog mita, hiperviktimizaciju Srba i kreaciju republiko-srpskog i pansrpskog nacionalnog identiteta i panslavenskog (čitaj rusofilskog) sentimenta.
I legitimni vojni cilj
Jednostavno, vlasti u RS-u i Srbiji nisu iskoristili puni kapacitet Dejtona da isprave posljedice nepravednog i zločinačkog rata, kojeg su poveli i dugo diktirali kao vojno, diplomatski, obavještajno i medijski najmoćnija republika i ideološka mašina u regiji. Tu su brojevi i faktografija neupitni. Umjesto toga, vlasti u RS-u i Srbiji zloupotrebljavaju Dejton za multipliciranje i ponavljanje nepravde te za učvršćivanje svih posljedica genocidnog homogeniziranja Srba na jednoj očišćenoj teritoriji.
A ključ je u ozbiljnoj reformi Dejtonskog sporazuma i Ustava. Kako će se do nje doći više nije pitanje, no do reforme se mora doći. Dokle god se srpska politička elita ne privoli na priznavanje odgovornosti za rat i na reformu Dejtonskog sporazuma i promjenu entitetskog uređenja Bosne i Hercegovine, RS će ostati kao remetilački faktor, faktor nestabilnosti cijele regije, ali i kao legitimni vojni cilj. Bojim se da smo sada vrlo daleko od razgovora i da je elita u RS-u, a dobrim dijelom i u Srbiji, uvozom ruske politike, investicija i sentimenta, a izvozom opljačkanog novca u Rusiju, geopolitizirala poziciju RS-a, a Srbe je još dublje vezala za sudbinu RS-a, koja neće biti baš sjajna, kako to sada misli njen vođa Dodik.
Jednog dana bosanski Srbi će se ovdje probuditi bez Dodika i njegovih falangi i pitaće se šta se ovdje dešava i zašto baš njima, a neće shvatiti da su 25 godina živjeli laž i nacionalističku bajku na masovnim grobnicama i da RS nije njihov narodni interes, već tamnica srpskog naroda, koju su osnovali lopovi i koja još uvijek služi isključivo lopovima. A običan svijet, velika većina bosanskih Srba, sve ono što ima sada imala bi i u Bosni bez rata. I više. Imala bi svoje najmilije, očeve, braću koje su im ludi generali, političari i zločinci ukrali pred očima i poslali u smrt – u smrt za jedno veliko ništa.
