Prije nekoliko dana Bernard-Henri Lévy, francuski intelektualac koji je u nekim krugovima poznat i kao filozofski maneken prepoznatljiv po svojim odijelima i do pupka raskopčanoj bijeloj košulji, objavio je članak pod nazivom „Comment sauver les chrétiens d’Orient?“ („Kako spasiti kršćane Istoka?“). Uz osudu nedavnog terorističkog napada u Aleksandriji, pobrojio je recentne napade na kršćane u Nigeriji, na Filipinima i u Bagdadu, ne bi li došao do zaključka da je papa Benedikt XVI. „savršeno opravdano“ rekao da su kršćani danas „najprogonjenija vjerska skupina na svijetu“. Lévy je u pravu kada kaže da nestanak posljednje katoličke zajednice koja je sposobna moliti na jeziku kojim je govorio Isus ne bi bila samo velik gubitak za arapsko podneblje već za cijeli svijet. Pa ipak, u krivu je kada krivnju svaljuje na muslimane.
Uzmite Iran kao najbolji primjer. Prije nego što je CIA došla u Iran i počela davati milijune dolara kako bi potaknula islamske fundamentaliste na pobunu protiv Mosadika, ta je zemlja bila na putu da postane prava demokratska država. Mosadik je u jedva dvije godine, koliko je bio premijer, uveo progresivne reforme koje danas čak i za sve veći broj zapadnih zemalja izgledaju kao relikt neke daleke utopijske prošlosti: od ukidanja prisilnog rada, preko naknade za nezaposlene, do socijalnog osiguranja. Međutim, čim je odlučio nacionalizirati iransku naftnu industriju, koja je od 1913. bila pod kontrolom Britanaca i tvrtke koja će poslije postati poznata kao zloglasni British Petroleum, upada CIA i financira državni udar. Nakon toga imate 26 godina Pahlavijeve diktature, da bi potom došao Homeini i Iranska revolucija i da biste, na kraju, danas dobili Islamsku Republiku koja iznova predstavlja prijetnju međunarodnoj zajednici.
Ili uzmite Irak. Premda svi uživaju u demoniziranju Sadama Huseina, u vrijeme njegove vladavine u Iraku je živjelo oko milijun kršćana – jedan je čak bio ministar vanjskih poslova, a drugi potpredsjednik. No otkako je SAD „oslobodio“ Irak, razvio se islamski fundamentalizam i pojačan je progon kršćana. Slično je bilo i s Afganistanom, koji je sve do početka 70-ih bio jedna od najtolerantnijih muslimanskih zemalja s jakom sekularnom tradicijom. Svi ti primjeri pokazuju da je porast islamskog fundamentalizma u svijetu velikim dijelom posljedica uplitanja svjetskih velesila, i to na područjima na kojima su kršćani i muslimani stoljećima živjeli u miru ili barem na dovoljnoj distanci. Situacija u Egiptu nije ništa drukčija od toga.
Napad na koptsku crkvu u Aleksandriji nije ništa drugo nego posljedica Mubarakove vladavine – zbog koje se radikalnija verzija islama utjelovljena u Muslimanskoj braći pokazala kao jedina realna opozicija diktatorskom režimu – koja je također plod međunarodne (uglavnom američke) podrške. Dakle, kada Henri Lévy priziva nekakav novi ekumenizam među svim religijama svijeta (po standardnom liberalnom načelu „ajmo svi moliti skupa“), onda u najmanju ruku upada u staru zamku „sukoba civilizacija“ prema kojoj su recentni okršaji uzrokovani mržnjom između kršćana i muslimana.
A to je daleko od istine. Kako mi ovih dana javljaju prijatelji iz Egipta, tisuće muslimana prošloga četvrtka za koptski Božić došle su ispred crkava u kojima su se održavale mise ne bi li tvorili „ljudske štitove“ i tako pokazali solidarnost s onima koji su samo tjedan prije napadnuti zbog različite vjere. Ako se, da preformuliramo Lévyjevo pitanje, kršćane Istoka ikako može ne spasiti, onda je to daljnjim intervencijama Zapada koji je u posljednjih nekoliko desetljeća i više nego zorno pokazao da u arapski svijet donosi samo štetu, a nipošto korist.
tekst prenosimo iz večernjeg lista uz dozvolu autora
