Foto: DPA
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Sindikat United Auto Workers (UAW) ostvario je u SAD-u u pregovorima s tri velika automobilska koncerna Ford, General Motors i Stellantis u oktobru istorijsku pobjedu: plate zaposlenih u proizvodnji povećaće se u periodu od četiri i pol godine za 30% na 42 dolara po satu (uključujući nedavno opet uvedene dodatke za povećane troškove života). Osim toga, vrijeme koje je potrebno da bi se došlo u najvišu platnu grupu skraćuje se s osam na tri godine. Isto tako, ukida se prijašnja dvostupanjska struktura koja je za radnike koji su zaposleni nakon 2007. utvrđivala nižu platu. Radnici na određeno vrijeme nakon devet mjeseci automatski će preći na stalno zaposlenje, a specifični postupak u SAD-u za osnivanje i priznavanje sindikalnih grupa u budućim tvornicama baterija i elektroauta biće jednostavniji.
Novi dogovor markira značajan zaokret u odnosu na prošlih 50 godina u kojima su se sindikati uvijek morali zadovoljiti s velikim ustupcima sa svoje strane. Tako je planirano povećanje plata za sljedeće četiri i pol godine obimnije nego sva povećanja u posljednje 22 godine ukupno. Kako je UAW uspio ostvariti ovu pobjedu nakon što je prije toga pet decenija prihvatao dokraja nedomišljene dilove od koncerna?
Planirano povećanje plata za sljedeće četiri i pol godine obimnije je nego sva povećanja u poslednje 22 godine ukupno
Napregnuto tržište rada kao i rastuća ljutnja na ispade gospodarske elite dobrodošli su sindikatima u cjelokupnom gospodarstvu SAD i obezbijedila idealne uslove za impresivno povećanje. Tako je pored autobranše došlo do velikog štrajka u studijima Hollywooda, u hotelskim lancima i kod dostavljača paketa UPS. Za uspjeh UAW bio je odlučujući i izbor novog sindikalnog vođstva, koje je nastupilo s obećanjem da će se agresivno suprotstaviti preduzećima. Pod novim vođstvom primijenjena je nova strategija štrajka – takozvani Stand up strike: UAW je odustao od tradicionalne prakse da se pregovara posebno sa svakim preduzećem. Umjesto toga bili su razgovori sa sva tri preduzeća istovremeno. Kad su istekli dosadašnji tarifni ugovori, zaposleni su odmah štrajkovali u malom broju pogona u sva tri preduzeća. Kad god je u razgovorima došlo do zastoja, sindikati su startovali nove štrajkove u daljim pogonima tih firmi. S ovom strategijom – koja sliči njemačkoj „Minimax strategiji“ metalaca u njihovom štrajku za skraćenje radnog vremena 1984 – vođe pregovora sindikata uspjele su, očigledno, preduzeća staviti pod veliki pritisak i konačno ostvariti dobar tarifni ugovor.
Važna za uspjeh UAW bila je i politika vlade proteklih godina. Kako Donald Trump tako i Joe Biden zalaže se za protekcionizam za automobilski sektor, čime su američka preduzeća manje izložena inostranoj konkurenciji. Međutim to je firme učinilo manje otpornim na zahtjeve za povećanje plata. Osim toga, prema Inflation Reduction Act iz 2022. preduzeća za buduću proizvodnju i prodaju elektrovozila mogu dobiti subvenciju samo ako zaposlenim daju „dobru nagradu“ prema definiciji vlade. Očigledno da Ford, GM i Stellentis ne žele ovu subvenciju staviti na kocku. Kombinacija ovih uslova vjerovatno je dovela rokovodne strukture Big Three do gledišta da je aktuelni trenutak kako s ekonomskog tako i s političkog gledišta veoma nepovoljan za agresivnu borbu protiv radnika i njihovih sindikata.
UAW je trenutno u boljoj poziciji da dosad neorganizovane pogone sindikalno organizuje
Kakvi su sada učinci štrajka i dogovora kod tri velika proizvođača automobila? Kao prvo, UAW bi mogao sada imati bolje šanse organizovati se i kod Tesle i tvornica koje vode inostrana preduzeća na jugu. Predstavnici sindikata mogli bi tamo ukazati na ostvareno značajno povećanje plata koje im vlastiti menadžment ne obezbjeđuje. Garancija za uspjeh, naravno, ne postoji. UAW mora i dalje provoditi efikasne akcije organizovanja da bi bio uspješan u sindikalnim izborima u ovim firmama.
Novi su ugovori UAW menadžmentu drugih tvornica trn u oku. I inostrana rukovodstva iz država s dugom tradicijom socijalnog partnerstva (kao Njemačka) mogla bi se braniti protiv sindikalne organizovanosti. Ovdje se može nadati na klauzulu u Inflation Reduction Act: ako rukovodstva inostranih preduzeća podržavaju stvaranje sindikata (ili bar dozvoljavaju), mogli bi i dalje koristiti subvencije za elektroauta. Sve u svemu, UAW je aktuelno u boljoj poziciji da dosad neogranizovane pogone sindikalno organizuje – ali to ostaje mukotrpan posao.
Kao drugo, vjerovatnije je da će UAW kod budućih pregovora slijediti šire ekonomske ciljeve, naprimjer skraćenje radnog vremena. Tridesetdvosatni tjedan bio je već dio ovogodišnjih zahtjeva, ali na koncu nije ostvaren. Predsjednik UAW, Shawn Fain, označio je to kao „osnovni zahtjev“ za tarifnu rundu 2028. godine. Usto dolazi važna simbolična politika: UAW je označio 30. april 2028. kao datum isteka novog ugovora, što znači da bi sljedeći štrajk mogao započeti 1. maja. Sam Fain podsjeća je na to da 1. maj podsjeća u SAD-u „na trvdu borbu tadašnjih radnika za osmosatni radni dan. Ova je borba i danas isto tako aktuelna kao 1889.“
Kao treće, UAW je sada u boljoj poziciji da se bori za promjene koje prevazilaze firmin interni sto za pregovore. Fain naglašava da se sindikati „moraju uhvatiti ukoštac s klasom milijardera i gospodarstvo tako preurediti da funkcioniše za dobrobit mnogih, a ne manjine“. Osim toga, pobjeda UAW mogla bi podstaknuti druge sindikate da sami nastupe agresivnije kod formulisanja zahtjeva i kreativnije u izradi strategije.
U proteklih 50 godina velika srednja klasa izgubila se prije svega zato što su preduzeća agresivno i uspješno suzbijala sindikate
Izuzetno je i to da je Joe Biden podržao štrajk i čak osobno posjetio jedno štrajkačko mjesto. Tako nešto nije prije njega učinio niti jedan predsjednik SAD u toku mandata. U govoru 9. novembra 2023. pred jednom autotvornicom u Belvedereu, Ilinois (tvornicom koja je zahvaljujući novom UAW ugovoru ostala sačuvana od konačnog zatvaranja i ponovo se otvara), Biden je izjavio da dogovor između sindikata i preduzeća odgovara i njegovom „političkom cilju brige za radničke porodice i stvaranju dobro plaćenih radnih mjesta“.
Kako povećati broj „dobrih radnih mjesta“ kao i nagrađivanje – izazov je za svaku progresivnu vladu. Vladi Bidena dosad je stvarno dobro uspjelo savladati ovaj hod po žici. To nastaviti od odlučujućeg je značaja ne samo za članove sindikata ili radništvo nego ništa manje kao stabilizacija demokratije u SAD-u: rast i jačina sindikata bila je to što je sredinom 20. stoljeća omogućila u SAD-u nastajanje velike srednje klase – i upravo ova velika srednja klasa bila je ta koja je stabilizirala demokratiju u SAD-u. Tada je vladalo mišljenje da će se široka srednja klasa, kad jednom nastane, održati sama od sebe.
U proteklih 50 godina velika srednja klasa izgubila se prije svega zato što su preduzeća agresivno i uspješno suzbijala sindikate (sa snažnom podrškom desničarskih i konzervativnih političara i sudija). Demokratija u SAD-u time je postala krhka. Mnogi radnici usto su podložniji populizmu. Samo kroz mnoge dalje pobjede kao ova UAW biće moguće ponovo stvoriti značajnu srednju klasu i tako opet stabilizovati demokratiju u SAD-u.
