Već četrnaestu godinu zaredom Bosna i Hercegovina će obilježiti 9.maj-Dan Evrope i Dana borbe protiv fašizma, od posljednjeg pokušaja da se zakonski odredi prema svim pojavnim oblicima fašizma. Naime, 2010.godine Zastupnički dom Državnog parlamenta nije podržao Prijedlog zakona o zabrani svih fašističkih i neofašističkih organizacija i uporabe njihovih simbola u BiH.
Nije bilo političke volje za njegovim usvajanjem što je paradoks neprimjeran za antifaštištičke tradicije zemlje koja je dala velika broj žrtava u odbrani ove ideje.
Deset godina kasnije, tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija izjavio je kako nema namjeru predlagati zakon o zabrani fašističkih organizacija u BiH, budući da takva zakonska rješenja, do sada, u tri navrata, nisu dobila potrebnu podršku u Parlamentu BiH.
„ Smatram da 25 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma napokon treba riješiti i ovo pitanje u BiH. Nažalost, svjedoci smo da se na pojedinim dijelovima BiH ruše spomenici antifašizma, a istovremeno grade spomenici fašistima i zločincima“, reagovao je tada zastupnik Denis Bećirović, sada član Predsjedništva BiH na ovakvo obrazloženje Tegeltije.
Čestitamo Dan borbe protiv antifašizma
Skoro na dnevnoj bazi u medijskom prostoru Bosne i Hercegovine mogu se pročitati šovinističke, a nerijetko i fašističke izjave bh.političara. Osude javnosti uglavnom nema, jer se ona navikla, a dobar dio nje čak i podržava stavove lidera političkih stranaka koje predstavljaju njihovu etničku grupu ili ti konstitutivni narod.
Jedan od najaktivnijih je lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Zvuči ironično da u nazivu stranke koju Dodik vodi stoji „socijaldemokratija“, jer ono što Dodik javno zastupa nema dodirnih tačaka sa tim.
Dodik je nedavno izjavio kako „ne želi dijeliti ni zrak s muslimanima“, što je fašizam sam po sebi, jer na taj način opravdava nasilje nad i ovo malo povratnika koji su se vratili u Republiku Srpsku, na svoja prijeratna ognjišta odakle su protjerani u ratu devedesetih.
Milorad Dodik i Ana Brnabić/ foto: Pixsell
Dodik već godinama Bošnjake naziva po vjerskoj odrednici muslimani, umanjujući tako njihovo postojanje kao naroda. Dodikova je stara taktika provociranje i vrijeđanje, jer tako se osjeća moćnim, a i dodvorava onom najrigdnijem nacionalističkom dijelu biračkog tijela.
Tako je Dodik izjavio: „Muslimani ne mogu da naprave državu, oni to ne znaju. Samo dostojni ljudi kao Srbi mogu da naprave državu i mi ćemo pokazati kako se to radi“, rekao je Dodik, podsjećajući na izjavu osuđene za ratne zločine, potpredsjednice RS-a, Biljane Plavšić o Bošnjacima kao genetski kvarnom materijalu.
“To je genetski deformisani materijal koji je prigrlio islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentriran. Postaje sve gori i gori, jednostavno postaje izražajan i diktira njihov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima”, kazala je Plavšić za novosadske novine Svet 1993. godine.
Nažalost, Dodik nije usamljen. U bosanskohercegovačkoj javnosti je normalizovan govor koji u sebi sadrže najgore prizvuke ideologija koje bi trebalo da su poražene.
Tako je lider najveće stranke u Bošnjaka, Bakir Izetbegović 2022.godine govorio o prebrojavanju.
“Prebrojali smo se. I koliko lovaca imamo i koliko ima mladih ljudi i koliko imamo instruktora na dronovima i tako dalje. Dalje neću, ali evo samo da znate”, kazao je tada Izetbegović.
Bakir Izetbegović/foto: Pixsell
Patriotski čin, reći će mnogi, ali šta ćemo sa osjećajima onih koji nisu Bošnjaci?
Tome treba dodati, oslanjanje na vjerske vođe, pri čemu Bošnjake izjednačava sa muslimanima, iako nije svaki Bošnjak musliman, mahanje ratnim zastavama, koketiranje s botovima poput Jasmina Mulahusića, koji je optužen za krivična djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.
Šizofrenijom blokirano društvo
Bosanskohercegovačko društo je postkonfliktna zajednica i nikako da se tog usudnog statusa riješi, jer iz dana u dan pojedinci podgrijavaju tenzije i vraćaju građane ove države u neslavne godine istorije, ocjenjuje sociolog Vladimir Vasić.
On podsjeća da je BIH oduvijek bila raskrisnica i čvorište civilizacija, kultura, religija, svjetskih interesa i da su sva ta čvorišta ostavljala i ostavljaju trag po narod koji ovdje živi, njegovu kulturu, identitet i dalju budućnost.
„Najprikladnije bi bilo da oni koji su najglasniji – bh političari – o nekakvim antifašističkim tekovinama zaćute i bar taj dan (9.maj) ništa ne progovaraju jer se kod pojedinaca radikalno razmimoilaze riječi i djela“, poručuje Vasić.
Vasićev kolega, sociolog Tomislav Tadić smatra da je bosanskohercegovačko društvo, sociološki gledano, “blokirano društvo”.
Kako objašnjava Tadić, to znači da se društvo ne može kretati niti naprijed niti nazad, te da je zarobljeno u jednu vrstu Prokrustove postelje socijalne statike.
„Takav ambijent onemogućava izgradnju mehanizama koji bi omogućili adekvatnu funkcionalnu i strukturalnu reprodukciju društva i njegovih zdravih obrazaca. Simboličke interakcije u takvom društvu zasnivaju se na pervertiranoj logici prizemnog i jeftinog reality programa, koji proizvodi vulgarne oblike institucionalne i strukturalne korupcije“, objašnjava Tadić.
Tomislav Tadić/foto: Buka
Kao generalni primjer vulgarizacije kulturnog obrasca, Tadić navodi etno-klerikalnu socijalnu šizofreniju, koja se u perspektivi pojavljuje kao frivolno tlo za nastajanje novih neofašističkih pokreta.
„U tom smislu Dan borbe protiv fašizma trebao bi biti jedan od najvažnijih datuma u našoj domovini, pri čemu se konsekvetno treba komemeorirati antifašistička tekovina Bosna i Hercegovine, te se isti nikako ne bi smio reducirati na tek puke formalnosti i prosti folklor. Antifašizam i pitanje razumijevanja totalitarnih poredaka su zasigurno najvažnije teme o kojima će se u Bosni i Hercegovini tek morati ozbiljno govoriti (najprije znanstveno)“, napominje Tadić.
Fašizam je najgori oblik nacionalnog, vjerskog i bilo kog drugog radikalizma i to je stanje svijesti kod pojedinaca. Svako onaj ko ne želi da se odkrekne ružnih događaja u prošlosti, čak i nesvjesno, doliva ulje u kandilo radikalizma, a radikalizam se uvijek pretače u fašizam.
„Svaka isključivost i nehtijenje dijaloga i kompromisa, neprihvatanje i relativizacija dovodi do zategnutih socijalnih relacija i kroz taj vid vjerskog, političkog, ideološkog uticaja njeguju se tekovine prošlog vremena koje ne služi na čast nikome“, navodi Vladimir Vasić, te napominje da fašizam nema naciju, nema vjeru, nema ime i prezime i ne pripada nijednom narodu, ali da se i danas pojedinci drsko koriste njime i ne odriču ga se.
„Takvi ljudi i njihove politike uvijek završe na smetlištu istorije i nedvosmisleno narod se uvijek prije ili kasnije precizno odredi prema njima. Nažalost, lekcije iz prošlosti nas uče koliko politike u službi radikalizma mogu biti pogubne ne samo za suprostavljenu stranu već naprotiv, za narod kome takvi pojedinci pripadaju“, kaže Vasić.
Opstajanju fašizma u BiH doprinosi sveukupna društvena zajednica, smatra Tomislav Tadić, te kaže kako niko nije lišen odgovornosti.
„Naravno, najveći dio odgovornosti je na političarima. Njemački filozof Karl Otto Apel, smatrao je da su upravo političari, znanstvenici i inžinjeri najodgovorniji ljudi za stanje u savremenom svijetu – naime, svi moraju biti svjesni posljedica svoga djelovanja. Kada se napravi snajperksa optika, mora u početku biti jasno da ona može biti sredstvo za ubistvo nevinog bića. Poenta je sljedeća: svi moramo biti odgovorni prema svom pozivu, iz čega će po nekoj vrsti aprioriteta proisteći i odgovornost prema društvenoj zajednici i svijetu u kome živimo“, navodi Tadić.
On navodi kako u Bosni i Hercegovini u doslovnom smislu važi teza Paula Feyerabenda o metodološkom anarhizmu: „sve ide“.
„ U tom smislu, političari koketiraju sa svim resursima koji im mogu donijeti potencijalne glasove i održivost na vlasti. Dosta simbola (poput pojave neočetničkih pokreta i insignia pod kojim je taj pokret ratovao u II svjestkom ratu) na bizarne načine, kao stanovita avet, ili kakvo fantazmagorično biće, pojavljuje se u našoj realnosti. Takve bizarnosti produbljuje nepovjerenje među građanima i narodima te raspiruju kolektivnu i socijalnu traumu što društvu u cjelini onemogućava da zasnuje obrasce kroz koje bi se ono moglo funkcionalno, produktivno i perspektivno održati. Građani, većina, razlikuju ove fenomene, i svako nerazlikovanje nije slučajno“, zaključuje Tadić.
Vladimir Vasić/foto: privatna arhiva
Za Vasića, političari u BiH su makijavelisti.
„ Ne treba ih shvatati “zdravo za gotovo” jer uvijek nepogrešivo pale jednu svijeću Bog, jednu đavolu. Da se nađe“, navodi Vasić.
Fašizam nikada nije u potpunosti isčezao na Balkanu, već je samo mijenjao svoj oblik i formu pojave. Nada da će fašizam u potpunosti biti sputan i obesnažen, ugašena je onda kada su početkom ovog stoljeća građanske snage i ljevica izgubili doslijednost da se do kraja izbore sa ovom nemani.
Obojica mladih sociologa zaključuju da je fašizam jednom pobijeđen i da će biti pobijeđen svaki put, bez obzira na činjenicu kakvo lice će uzeti u našem stoljeću.
„ Zlo, koliko god nepravedno i veliko u svojoj moći bilo, na kraju, ne može nadvladati dobro“, poruka je za kraj.
Ponavljanje je majka znanja, a znanjem se teško manipuliše
Na 27. juli 1941. godine, Dan ustanka naroda BiH protiv fašizma i okupatora, ustale su da se bore sve narodne mase, bez obzira na političko opredjeljene, ime i prezime. Na zasjedanju Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) 1943. godine je proglašena jasna deklaracija kojoj se zabranjuje rad svim fašističkim organizacijama i pokretima.
Danas, 80.godina nakon, imamo pokrete koji veličaju Dražu Mihajlovića, koji dižu njegove spomenike, imamo gradove u kojima imena su ulice nazvane po fašističkim zlotvorima.
Historija revizionizma danas se razvija u školi, u vjerskim ustanovama, u kući i na ulici, pa imamo situaciju da se rehabilituju ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata, da se četnici i partizani izjednačavaju i postoji veliki broj ljudi koji Jugoslaviju smatraju tamnicom naših naroda i narodnosti u kojoj su njihove slobode i prava bili ugroženi.
Površno razumijevanje prošlosti dovodi do toga da mladi danas teško mogu tumačiti i misliti i sadašnjost i bezbroj je primjera za to, osim negiranja genocida u Srebrenici, veličanja Ratka Mladića, Radovana Karadžića i drugih ratnih zločinaca iz posljednjeg rata, te podrške Rusiji tokom invazije na Ukrajinu.
Kroz obrazovne sisteme, jer u BiH sve je djeljivo isključivo samo sa tri, mladim ljudima je antifašistička borba prikazana kao nešto što je završilo 1945. godine, uz negaciju kompletnog jugoslavenskog perioda i bez učenja da antifašizam danas predstavlja svaku borbu protiv onog ko na bilo koji način sputava drugog i drugačijeg.
