Foto: Arhiv/PENBiH
Prošao sam jutros Bulevarom i zaustavio se pored mjesta na kojem se nekada nalazila kuća Predraga Matvejevića. Kameni zidovi zarasli u travu savršeno opisuju odnos gradskih vlasti prema ovom velikanu. Odbačen od svih – i od onih koje je, u posljednjem ratu, branio, i od onih koje je napadao – nije dočekao da se useli u kuću u kojoj je rođen. Prvi mu, valjda, nikada nisu oprostili to što se zvao Predrag i što mu je otac Ukrajinac, a mati Hrvatica, katolkinja, a potonji to što je digao glas protiv njihove politike rušenja i protjerivanja s početka devedesetih. Takve greške se u ovom novom, postratnom Mostaru nikome ne praštaju.
I kako to već obično biva u pričama o velikim ljudima i malim, zaostalim sredinama, tamo, u toj dalekoj Evropi, Predrag Matvejević bio je i prihvaćen i cijenjen više od bilo kog drugog intelektualca s ovih prostora.
Šta je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević? Tražeći odgovor na ovo pitanje, kontaktirao sam jutros neke profesore književnosti na Univerzitetu i u srednjim školama. Htio sam, zapravo, da se uvjerim u ono što sam već odavno znao: Predraga Matvejevića nema u ovdašnjem obrazovnom sistemu. Nema mu ni traga ni glasa. Ali, to je, na neki način, i logično. Ljude poput njega ovdašnji bi nacionalni dušebrižnici i njima potčinjeni akademski radnici najrađe protjerali iz književnosti. Od njegovih bi knjiga, da se to ikako može, napravili isto ono što su rat i gradske vlasti napravile njegovoj kući – pretvorili bi ih u ruševinu i onda čekali da vrijeme i zaborav učine svoje.
Ali, zašto? Da, zašto.
Zato što je Matvejevićev i književni i intelektualni pogled na svijet izvannacionalni, opće etički, univerzalan. Cijeloga svog života on u svojim knjigama traga za dodirnim tačkama između različitih kultura (“Mediteranski brevijar”, “Kruh naš”, itd.), tražeći prostor koji im je zajednički, naglašavajući uvijek i u svemu načela ljudskosti i pravednosti, kojima bi trebalo da teži svaki kulturološki identitet. U svom intelektualnom djelovanju, s druge strane, on se opire bilo kakvoj političkoj i društvenoj retrogradnosti, jednoumlju, nazadnosti, nepravdi… Matvejević nas, između ostalog, uči i tome da se odupremo svakom obliku diskriminacije, bez obzira otkuda i od koga on dolazio, pa čak i onda kada vrijeme i društvene okolnosti nisu povoljne po takav stav.
Ima ih još, ali to su, mislim, ključni razlozi što u ovom gradu odrastaju generacije ljudi koji za Matvejevića nikada nisu čuli. I, ujedno, to je i jedan od razloga zašto među njima ima tako malo Intelektualaca. Onih ljudi, koji se, baš kao što je to uradio Matvejević, mogu izdići iznad ove žabokrečine i postati zvijezde vodilje u tmini koja se nad nas nadvila.
Tekst je prvi put objavljen na portalu Tačno.net 2017. godine.
