»Left is Not Woke« (Polity Press, 2023) vrijedna je pažnje i provokativna knjiga Susan Neiman, filozofkinje i direktorice Einstein Foruma, objavljena u nakladničkoj kući specijaliziranoj za izdavanje knjiga u područjima društvenih i humanističkih nauka i politologije. Autorica se u knjizi bavi kritikom »woke» kulture, ispitujući načine i modele koje koristi u aktivističkoj artikulaciji, s dubokim uvjerenjeka da se »woke« udaljava od tradicionalnih ljevičarskih vrijednosti poput vrijednosti univerzalizma i – ljevici imanentne solidarnosti.
Što je glavna teza Susan Neiman? Ona pojašnjava da tzv. woke kultura – iako joj priznaje da pokreće borbu protiv nepravde – zapravo narušava osnovne principe ljevice zbog svoje nekritičke fiksiranosti na identitetsku politiku, što vodi do fragmentacije umjesto ujedinjenog djelovanja potlačenih, obespravljenih grupa. Na sličan je način i Francis Fukuyama u knjizi »Identity: The Demand for Dignity and the Politics of Resentment« (2018) isticao probleme koje partikularna identitarna borba može generisati smatarjući kako onda kada se »društvo previše fokusira na identitete, zajedničke vrijednosti i norme postaju manje vidljive, što može dovesti do smanjenja političke kohezije i stabilnosti« (2018: 142). Pa na tragu toga i Neiman u svojoj knjizi ističe da identitetska politika oslonjena na razlike među ljudima može postati problematična: »Kada razmišljamo i djelujemo politički, kulturne kategorije ne bi trebale zauzimati središnju poziciju« (Neiman, 2023: 56). I ovdje, nasuprot kulturnim i identitetskim fragmentiranostima, Neiman naglašava značaj kulturnog pluralizma koji »jača političku solidarnost, jer što više poznajete drugu kulturu, to će više vaše simpatije prema njoj rasti. Čak i kratko zanimanje za kulturu koja nije vaša otkrit će vašu zajedničku ljudskost i ojačati vašu posvećenost univerzalizmu« (ibid).
No, vratimo se na njezino kritičko promatranje »woke« pokreta, oko kojeg se u knjizi pita: da li se danas pojam uopće može definisati? Smatrajući da »woke« polazi od brige za marginalizovanim osobama, primjećuje da ipak završava na svođenju svake osobe na prizmu njene marginalizacije, u čemu baš i vidi ključni problem: »ono što zbunjuje kod woke pokreta je to što izražava tradicionalne ljevičarske emocije: empatiju za marginalizovane, ogorčenost zbog nevolje potlačenih, odlučnost da se povijesne greške isprave. Te su emocije, međutim, izbačene iz kolosijeka nizom teoretskih pretpostavki koje ih na kraju potkopavaju« (2023: 5-6). Autorica stoga naglašava da »woke« pokret može podrivati vlastite ciljeve jer previše potencira moć identiteta, umjesto da se fokusira na univerzalne principe pravde. Ona argumentira da je to »ideologija koja kriminalizira prošlost u ime promjene budućnosti« i da, umjesto toga, ljevica treba da se vrati idealima prosvjetiteljstva koji omogućavaju stvarnu transformaciju društva.
Ali, zar u trenutku kada se antidemokratski nacionalistički pokreti bude na svim kontinentima, nemamo bitnijih problema od teoretisanja, mogao bi se neko upitati. Pa bi zato i ova Neimanova ljevičarska kritika onih koji dijele iste vrijednosti mogla proizvesti gorak okus prepoznavanja narcizma. No ona se od toga ograđuje pa kaže da uopće nisu tako male razlike ono što je odvaja od onih koji su »woke«:
»Nisu to samo pitanja stila ili tona – pitanja idu do same srži onoga što znači stajati na strani lijevog pokreta. Desnica je možda opasnija, ali današnja ljevica se lišila ideja koje su nam potrebne ako se nadamo da ćemo izbjeći posrnuće pred rastom desnice. Od Bangalora do Budimpešte i šire, desničarski nacionalisti se redovno sastaju kako bi razmijenili podršku i strategije, iako svaka nacija misli da je njena civilizacija superiornija« (2023: 3).
»Woke« aktivisti traže solidarnost, pravdu i napredak, ponovo naglašava u svojoj knjizi američka filozofkinja Neiman, ističući da je njihova borba protiv diskriminacije potaknuta tim idejama. Ali ona iznova poziva na univerzalizam jer »bez univerzalizma nema argumenta protiv rasizma, već samo stvaramo gomilu plemena koja se bore za moć. A ako se politička povijesti svede baš na to, onda neće postojati način da se održi stabilna ideja pravde. No, bez posvećenosti jačanju poziva za univerzalnom pravdom, ne možemo koherentno težiti napretku. Smatra da većina »woke« aktivista odbacuje univerzalizam i stoji iza diskursa moći, ali je malo vjerovatno da će poreći da traže napredak.
Knjiga Susan Neiman vrijedna je prevoda na domaći jezik kako bi bila dostupnija širem krugu čitatelja među akademskim i aktivističkim grupama na području bivše Jugoslacije. Njezin pristup odlikuje temeljito sagledavanje razlika između onog što držimo za tradicionalne ljevičarske vrijednosti i onoga što autorica vidi kao devijaciju »woke« pokreta. Njena tvrdnja da »ideali ne treba da se mjere koliko se dobro uklapaju u stvarnost; stvarnost se ocjenjuje koliko dobro ispunjava ideale« podsjeća čitatelje na važnost univerzalizma kao osnovnog principa ljevičarske misli.
»Odavno znamo da je lično – političko, ali kada je samo lično ono što je političko, tada gubimo nadu«, piše Susan Neiman na 140. stranici knjige u Zaključku te dodaje: »uvijek sam tvrdila da imamo obavezu nadati se, a argument za to je jednostavan: ako se ne nadamo, ne možemo djelovati s uvjerenjem i snagom. A ako ne možemo djelovati, sva proročanska predviđanja će se ostvariti« (ibid).
Pozivom na nadu, univerzalizam i kritički bijeg od identitetsko-partikularne borbe protiv nepravde, Suzan Neiman jasno nas upućuje na to da ukoliko izgubimo sposobnost djelovanja, bilo zbog gubitka nade, prevelikog fokusa tribalističko (v. poglavlje Univeraslism and Tribalism), ili općeg osjećaja nemoći, onda će se uistinu ostvariti najgore prognoze onih koji veruju da je svijet osuđen na propast. Zato, unatoč tome što bi se neki čitetelji i čitateljice mogli ironijski distancirati od ovih poziva zbog činjenice da desničarski političari širom svijeta, a posebno u SAD-u, spominju riječ »woke« s podsmijehom, to nas ne bi trebalo spriječavati da principe, metode i uvjerenja pokreta ispitujemo.
