Spomenik palim borcima antifašističke borbe u Puli – foto: POLOMAP
U danima uoči obilježavanja Dana antifašističke borbe ponovno smo svjedočili prekrajanju antifašizma u skladu s nacionalističkom politikom. Selektivno prisvajanje antifašističkih tekovina po nacionalnoj osnovi sasvim sigurno je antiteza NOB-u, a o tome kakav bi trebao biti antifašizam našeg doba, suočen sa suvremenim problemima, za Novosti govore Zoran Pusić i Hrvoje Klasić
bilježavanje Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj u godini velikog jubileja, 80. godišnjice partizanskih epopeja na Neretvi i Sutjesci, prijelomnih za uspjeh antifašističkog pokreta, održava se tradicionalno 22. lipnja u Brezovici, na mjestu formiranja Prvog sisačkog partizanskog odreda. Mjesecima i danima uoči obilježavanja svjedočili smo već uobičajenom javnom prebrojavanju krvnih zrnaca, ovog puta usmjerenom na pripadnike NOB-a, kao i isticanju kojeg je naroda bilo više, tko je prišao kome, kada i zašto, tko je predvodio partizanski pokret, naravno s akcentom na nacionalni predznak. Selektivno prisvajanje antifašističkih tekovina i prekrajanje antifašizma po nacionalnoj osnovi sasvim sigurno je antiteza NOB-u i pokretu koji se borio protiv zla fašizma. No kakav bi trebao biti i kakav je antifašizam našeg doba, suočen sa suvremenim problemima?
Predsjednik Antifašističke lige Hrvatske Zoran Pusić kaže da antifašizam danas ne znači samo sjećanje na NOB i izražavanje poštovanja prema partizanima, već se sastoji u obrani individualnih sloboda i prava svakog čovjeka u društvu, onih prava koja ni na koji način ne ugrožavaju slobodu drugih ljudi, a koja su često u sukobu s predrasudama.
Trebali bismo biti osjetljiviji na događaje slične počecima fašizma i nacizma, svjesni kamo to u konačnoj konzekvenci može dovesti. Zato treba opetovano naglašavati da fašizam nije počeo s koncentracijskim logorima, s njima je završio, upozorava Zoran Pusić
– Antifašizam je otpor zatiranju ljudskih sloboda i prava, otpor nametanju neravnopravnosti, nejednakosti, potlačenosti određenih društvenih slojeva, otpor stavovima koji su bili karakteristični za fašizam, ali koji su postojali i prije fašizma, koji prate ljudsko društvo od pamtivijeka i koji su kroz veći dio povijesti bili dominantni kao političke ideje. Odricanje i prezir prema vrijednostima kao što su ljudska prava, sloboda, ravnopravnost i jednakost postojali su puno prije pojave fašizma i u određenoj mjeri postoje i danas.
Svaka ljudska glupost ili predrasuda nije fašizam, ali put prema fašizmu popločan je ljudskim glupostima, predrasudama, netrpeljivostima. Tu se stvari sporo mijenjaju i na kraći rok, kao što je ljudski vijek, djeluje kao da su te karakteristike društvena konstanta. Poslije iskustva s Drugim svjetskim ratom, pa i balkanskim ratovima devedesetih, trebali bismo biti osjetljiviji na događaje slične počecima fašizma i nacizma, svjesni kamo to u konačnoj konzekvenci može dovesti. Zato treba opetovano naglašavati da fašizam nije počeo s koncentracijskim logorima, s njima je završio – kaže Pusić.
Povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić ističe da je, kada se govori o antifašizmu danas, potrebno imati na umu što je to zaista fašizam jer, kako objašnjava, pojavni oblici fašizma i njihovi ciljevi nisu isti danas kao što su bili dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka.
– Danas se olako koristi riječ fašizam za sve nepravde i nepravilnosti koje nas okružuju. Protivnik sam, da tako kažem, prevelike upotrebe te riječi jer onda ona gubi smisao i težinu. Često govorim da je opasno kad ljudi, i to na ljevici, koriste termin fašizam za Orbána, Putina ili Vučića zbog položaja medija, opozicije, moći jednog čovjeka, jer to su sve bile karakteristike i Jugoslavije i Tita, pa nećemo reći da je Tito bio fašista. Ako generalno uzmemo da je fašizam zatiranje slobode, put ka diktaturi, stvaranje podjela među ljudima po rasnom, vjerskom, nacionalnom principu, možemo reći da imamo te tendencije za koje se nadam da neće eskalirati u zlo kakvo je eskaliralo tridesetih godina.
S fašizmom nije usporediv ni odnos prema migrantima, ni prema LGBT zajednici, ni prema slobodi medija. Danas nije isto kao što je bilo u Berlinu 1935. ili u Zagrebu 1942. Ali ako nam postane normalno da se na migrante gleda kao na opasnost, ako ženama počnemo ograničavati pravo da odlučuju o svom tijelu, ako novinare počnemo kažnjavati zbog onog što pišu, to postaje put koji možda neće dovesti do fašizma, ali nas svakako vodi u problematična društvena stanja – objašnjava Klasić i dodaje da su za njega danas antifašisti ljudi koji u svim drugim ljudima, bez obzira na rasu, naciju, spol ili seksualno opredjeljenje, vide na neki način svoju braću i sestre kao ravnopravne članove društva.
– Antifašizam je borba protiv svakog oblika rasnog, spolnog, socijalnog nasilja u društvu, borba za svijet ravnopravnih ljudi. Iskustvo s fašistima iz dvadesetih i tridesetih godina treba nam biti lekcija da ne smijemo tolerirati ni najbezazleniju pojavu kršenja ljudskih prava, ni najmanji oblik nasilja. Primjera je mnogo. Uzmimo samo da su na izborima u Njemačkoj 1928. godine Hitler i nacisti dobili dva posto glasova ili, nama još bliže, da je u travnju 1941. godine Ante Pavelić u Hrvatsku došao sa dvjestotinjak ustaša, ali su napravili najveće zločine koje čovjek može zamisliti – govori Klasić i podsjeća da je dvadesetih i tridesetih godina bilo različitih antifašista, onih koji su, kako kaže, bili antifašisti doma, koji su se protivili nečemu, ali nikad to javno nisu izrekli, a bilo je i antifašista, među kojima treba istaknuti europske i jugoslavenske komuniste, koji su imali snage, volje i želje ne samo promišljati, nego i aktivno djelovati protiv fašizma.
Ako postane normalno da se na migrante gleda kao na opasnost, ako ženama počnemo ograničavati pravo da odlučuju o svom tijelu, ako novinare počnemo kažnjavati zbog onog što pišu, to postaje put koji možda neće dovesti do fašizma, ali svakako vodi u problematična društvena stanja, govori Hrvoje Klasić
– I danas postoje različiti antifašisti. Postoje ljudi kojima je vrhunac izražavanja svog stava neizlazak na izbore, ali postoje i oni među nama koji će izaći na cestu i buniti se protiv diktature jednog čovjeka, boriti se za slobodu medija, za prava žena, prava migranata, koji će se buniti protiv bespravne gradnje i to u društvima u kojima se javno iznošenje drugačijeg stava kažnjava na različite načine. To su za mene danas pravi antifašisti, aktivni borci u društvu – ističe Klasić.
Govoreći o sve češćem skrivanju antifašizma ispod nacionalnih skuta, on ističe da je antifašizam internacionalan, što je bila i jedna od najsvjetlijih točaka NOB-a, dok nacionalizam ide ruku pod ruku sa svim onim problemima koji generiraju i fašizam.
– Osobno, za mene je nacionalizam najveće zlo koje postoji i protiv kojeg se treba boriti. Nacionalizam je neprihvatljiv u bilo kojem društvu. Dovoljno puta smo se osvjedočili da francuski, engleski, njemački, hrvatski ili srpski nacionalizam mogu biti jednako pogubni. I povijest nas uči da nacionalizam uvijek koketira s rasizmom i s negiranjem ljudskih prava, prava žena, čak i s vjerskim radikalizmom. Treba napraviti razliku između patriotizma i nacionalizma.
Tu razliku po meni svatko normalan vidi, pri čemu je nacionalizam upravo u suprotnosti s patriotizmom, ali ne samo zbog mržnje, nego se pokazalo da su najveći protivnici svoje nacije i svoje domovine na našim prostorima bili upravo nacionalisti. Najviše su nas pokrali ljudi koji su na papiru bili spremni ginuti za svoju naciju. Ti ljudi najmanje plaćaju poreze, najmanje poštuju zakone i najveće su koristi imali od nacija i država kojima pripadaju – zaključuje Klasić.
Da između antifašizma i nacionalizma stoji jasno suprotstavljanje smatra i Zoran Pusić.
– Antifašizam i nacionalizam mogu doći u istoj rečenici, ali uglavnom kao suprotstavljeni pojmovi. Recimo, čak i onda kada se u Hrvatskoj, Srbiji ili BiH govori pozitivno o NOB-u, često se to čini na način da se ističe presudna uloga pripadnika jednog naroda, onog kojem pripada govornik. Zadnji takav primjer bio je prije desetak dana na Tjentištu kad je o svojoj verziji bitke na Sutjesci govorio Dodik. Mislim da je to uvredljivo za sjećanje na partizane i da je u suprotnosti s nosećom krilaticom NOB-a, bratstvom i jedinstvom, naspram oktroirane i poticane mržnje po etničkoj osnovi, karakteristične za ustaše i četnike. Svatko tko se informirao o rasnim zakonima u Hitlerovoj Njemačkoj ili rasnim zakonima u NDH zna kakvi su bili stavovi tih fašizama. Suprotstavljanje njima i prihvaćanje onih stavova u čijoj je obrani antifašizam nastao postaje stvar osobnog identiteta – ističe Pusić.
– Nacionalizam s druge strane ne daje dobar “zajednički nazivnik” za identifikaciju, to nije odabir ljudi koji će se zalagati za iste ili slične vrijednosti. Unutar svakog nacionalnog korpusa postoje grupe koji imaju zastrašujuće stavove, mišljenja dijametralno suprotna našima oko bitnih vrijednosti, ravnopravnosti, slobode, tolerancije, dok ćemo na tim temama zajednički jezik pronaći s ljudima na drugoj strani zemaljske kugle koji nisu ni naše vjere, ni naše nacije.
Nečiji stavovi o tome tko je, što je, kako se osjeća, kome i gdje pripada trebaju biti privatna stvar i za to pravo se trebamo boriti. Pitanje etničkog porijekla čovjeka, njegova vjeroispovijest, seksualna orijentacija, moraju biti privatna stvar svakog čovjeka. Smatram da će u Hrvatskoj problem zastupanja prava nacionalnih manjina nestati onda kada će načelnik Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske, premijer Vlade ili predsjednik države moći biti Srbin ili Rom, a da to nikoga posebno ne iznenađuje – kaže Pusić i napominje da su kroz povijest određene nacije odgajane na mitovima.
– Stvar je pojedinca, njegovog odrastanja, zrelosti, samostalnog kritičkog mišljenja kako će se postaviti prema tim mitovima. Na tom putu donošenja vlastitih, slobodnih i samostalnih zaključaka presudno je obrazovanje utemeljeno na istini. Zatiranje sjećanja i falsificiranje povijesti nesumnjivo ima za rezultat, a kod nekih falsifikatora možda i za cilj relativizaciju zločinačkog ustaškog pokreta. To je opasno, posebno za mlade ljude kojima se podmeće mit umjesto činjenica. Time se povećava vjerojatnost da buduća generacija ponovi greške prethodne, što se poštenom kritičkom analizom prošlih događaja može izbjeći – zaključuje Pusić.
