Uvijek me bilo strah kakva će ova moja dva tikvana ispasti. Nije čudo, sinko, što se sve događa. Pogledaj samo kakve igrice igraju, zgražala se moja stara nad njihovim Playstationom. Često sam i sam bio zgrožen, moram priznati.
U nekakvoj Grand Treft pizdariji možeš ljude prebijati palicama, gaziti autom policajce, možeš što ti padne na pamet. Zasmetalo me, naravno, jer je puno policajaca moje generacije, znam ih za kakvu mizeriju rade i koliko im treba maloljetna budaletina što na njega baca baklju. Vjenčani mi je kum policajac. Što vam je on kriv kada Hajduk izgubi?
Nikada im nisam branio ništa, i zbog toga me najviše i bilo strah. Empatija. Kako će razviti empatiju prema drugima ako se fizički ne druže? Ne razumiju tuđe nevolje, probleme. Koliko njihove generacije nema za nove patike, kavu, jer im roditelji nemaju od čega dati? Empatija. Koliko je malo ima u tim godinama kada ti je tuđa sirotinja smiješna.
Na društvenim mrežama svi su divni i krasni, u igricama svi imaju dva i više života. Da je život samo jedan, postaneš svjestan kada padneš s bicikla, kada vidiš prijatelja slomljene ruke ili noge nakon pada sa stabla. Empatija. Tako lijepa riječ, a opet tako nedohvatna u virtualnom životu. Ljubav. Da bi spoznao i shvatio ljubav moraš se držati za ruke, moraš osjetiti nečije usne na svojima. U moje vrijeme bilo je i razbijenih koljena, sijevnula bi šaka ili šamar, bilo je slomljenih srca i arkada, ali nikada nije bilo kao danas.
Nije bilo toliko brutalnosti. Toliko izostanka osjećaja da možeš napraviti nešto strašno nekom drugom. Njegovu obitelj zaviti u crno. Strašne su posljedice bez tog osjećaja promišljenosti. One milisekunde u kojoj prestaje razum, a počinje nezamisliva brutalnost. O tome, vjerujem, svi vi koji imate djecu danas razmišljate. Što je toj djeci u glavi? Tim curicama koje na onakav brutalan način teroriziraju jedno dijete. Gdje su i od koga to naučile? Zar su svi koji maltretiraju, tuku, ubiju – iz disfunkcionalnih obitelji? Što je u glavi mulcu koji zavitla baklju, kamen, bocu policajcu u glavu koji mu može biti otac?
Najviše me bilo strah vremena. Toliko sam vremena u njihovom odrastanju morao raditi da ih prehranim. Jednom, tješio sam sam sebe, imat ću alibi, no na taj kukavičluk nisam mogao pristati. Pomiriti se s tim. Zato sam se odlučio na drugačiji pristup. Svake sekunde provedene s njima dao sam im ljubav. Zagrljaj. Shvatio sam da je to jedino vrijedno. Da znaju da su voljeni. Svaki dan. I da znaju da i druga djeca imaju očeve i majke koji ih vole. Brinu za njih. Čvrsto vjerujem da su i te curice voljena djeca. Kao što vjerujem da je njihova agresivnost plod ovog vremena. Igara koje igraju, društvenih mreža koje ih izopće od empatije. Na tome moramo raditi kao društvo. Na empatiji. Jer nam nema druge. Učiti iz ovih užasnih situacija kojima svjedočimo u mom gradu i razgovarati s djecom. Nikome od nas nisu izgovor dva posla koja radimo ako svoju djecu ne zagrlimo kada dođemo kući. Pitamo ih što su radili u školi?
Brutalan je svijet u kojem živimo. Ubrzan i sebičan. Djecu to, izgleda, najgore pogađa. Nažalost. Zabrinut sam od kada sam postao otac, i bit ću zabrinut do kraja života. To mi je posao. Biti budan i biti zabrinut. Od kada izađu iz kuće do kada se vrate. I nikada, naravno, neću moći staviti ruku u vatru da neće napraviti kakvu glupost. No u jedno ću uvjeren biti čitav svoj život: u činjenicu da su uvijek i bezuslovno bili dovoljno voljeni.
Sasvim dovoljno da shvate što je ljubav, što empatija, a što bol. Bol koju niti jedno dijete ne smije osjetiti. Možda griješim, možda nije dovoljno, ali je, vjerujem, dobar početak.
