Znao sam da joj neću moći ništa. Sletjela je s avionom u 22 i 30. Bio sam tačan. Uvijek sam bio tačan. Još nikad se nije dogodilo da sam zakasnio na dogovor ili brifing. Svaki put kad krenem na ugovoreni put moje planiranje uključuje i prosječno vrijeme koje je potrebno da se promijeni točak sa izbušenom gumom. Samo su me smrt i bolest mogli zaustaviti, i neki glupi, nepredvidivi udes koje sam do sada uspješno izbjegavao. Svijet je pun loših vozača. Daje lijevi žmigavac a skrene desno, iznenada skrene lijevo bez ikakve signalizacije, staje na zelenom semaforu kreće na crvenom. Dreče se i psuju, nepotrebno trube, sve, sve, samo da nadomjeste nedostatak znanja u vožnji. A to je teško nadoknaditi. Magistrala je kao život. Uvijek su prvi i sigurni oni sa najviše strpljenja, znanja i novca u džepu. Rijetko kad vidim udešenu novu limuzinu, ili više njih, obično su na stratištu saobraćaja polupana stara i izvožena auta, golf dvojke, kadeti ili eskorti od petnaest godina i više.
Držim da nikad nisam znao sa ženama. Neću reći kako nikad ne primam neku signalizaciju, kako me ne pokušavaju animirati mimikom, gestikulacijom i dvosmislenim izjavama tipa: „udobni su vam zadnji sicevi, mogu se i spustiti, zar ne“, „prostran auto, kao spavaća soba“, „eh, sad bi najbolje bilo da mi odemo u hotel i odmorimo, pa ujutro možemo nastaviti put“ ali isto tako ja na takve izjave odgovaram kratko i naizgled nezainteresovano: „naravno, ali znate da moramo nastaviti put“, „da, to su sjedišta zadnje generacije, posebno sam ih naručio za ovaj kombi“ i sl. One tada iznenada zašute, progovaraju malo ili nimalo, a ja se mislim o tome šta je uistinu predstavljalo prošlo pitanje, da li mi je otvaralo neke nove i neslućene horizonte u odnosu sa ženama i da li sam to još jednom vlastitom glupošću i nepromišljanjem zabarakadirao put koji bi me istinski i snažno bar na kratko izdigao iznad rutine posla jednog taksi vozača. To sam se pitao. I kako bih tako razmišljao i promišljao u sebi, tako bi prolazilo vrijeme vožnje i nastavljalo se u nekom jalovom i šturom razgovoru iznad kojeg je lebdjela neobjašnjiva napetost kao teška i gusta magla u kotlini bez sunca i vjetra.
Tako je bilo i sa ovom strankinjom. Doletjela je iz Londona, preko Beča. Iz agencije sa kojom imam ugovor dobio sam direktivu da je pokupim u 22 i 30 navečer sa sarajevskog aerodroma. Izašla je sa terminala susretljiva i nasmiješena. Čisti, bijeli, pravilni zubi, plava, uredna kosa na paž, ukusna bižuterija na vratu i oko ručnog zgloba, nos pravilan i mal, oči se smješe i smješe, plave, raširene, bez treptaja i sjene u njima. Sve one su bile neke izaslanice nevladinih agencija, udruženja za zaštitu ljudskih prava, eko zaštitara, organizacija za zaštitu prava žene ili djeteta. A mene je uvijek i iznova fasciniralo to koliko su one same po sebi i svojom pojavom bile iznad svih tih prava i pravilnika za koja se bore i kako su, bilo je vidno i lako za pretpostaviti, potpuno van dometa sile i nasilnika onih koji ta prava i pravila u mnogim drugim slučajevima tako olako krše. Tačno sam osjetio moć i lakoću življenja i djelovanja te strankinje koja je značajan dio nekog globalnog i moćnog sistema za čiji način i svrhu rada, mi obični smrtnici, skoro da ništa ne znamo. Ona, pored maternjeg, savršeno govori još bar dva strana jezika, ja jedva da se uspijevam sporazumjeti oko najobičnije konverzacije; ona potiče iz uređene države, naš sistem se opetovano kreće nad ivicom raspada; ona ima benificirani radni staž i platu od deset hiljada eura, moja zarada je jedva dovoljna za isprekidan i neskladan životni ples između prvog i tridesetprvog.
Još dok sam čekao na terminalu sa istaknutim natpisom Ms. Joanna Smith, ja, iako visok i krupan čovjek, osjećao sam se sve manji i snuždeniji jer sam sićušan i lako zamjenjiv šaraf u mašineriji koju zovemo institucije međunarodne zajednice. I, dok sve ovo prepričavam, sada postajem svjestan još jednog svoga kompleksa niže vrijednosti. Znači ja ne prezam samo od lijepih i nedostižnih žena, naročito strankinja, ja se pred zapadnjacima i predstavnicima njihovih organizacija osjećam isto tako mal i bezvrijedan. Oni su unijeli i iznijeli rat iz moje zemlje, oni su sebi lako podredili naše političare i stranačke predstavnike i sad jarme dobra i prirodne vrijednosti, oni su režiseri a mi smo sporedni glumci u lošoj predstavi koju nazivamo Zapadni Balkon. Naše najljepše žene i kurtizane sad plešu i predaju se po halama i holovima međunarodnih organizacija koje vode bogati i proračunati stranci.
Razmišljajući tako prenu se od veselog i jasnog glasa:
„Mr. Hamzagić, I’ am here!“ – neko joj je rekao moje prezime.
„Ov kors, ov kors…“ – u nedostatku engleskih riječi ponavljao sam potonje kao neku izlizanu mantru.
Joanna je imala dva kofera, jedan veći drugi manji, i mali prigodni ruksak. Smijala se usnama, zubima i očima. Smijala se rukama, grudima i ramenima. Na njoj se nije mogao primjetiti zamor od puta.
„We go now?“ – upitala je entuzijastično.
„Jes, jes, vi go. Pliz entr insajd kar“ – što bi trebalo da znači: Da, idemo. Molim Vas sjedite u auto.
Joanni je sve to bilo smiješno i izgleda da je razumijevala šta sam htio reći. Posložio sam njene stvari u gepekt kombija i krenuli smo van aerodromskog parkinga. Dvije marke za parking mjesto i na Stupsku petlju.
„Do you live in Sarajevo?“
„No, aj em from Mostar.“
„Great, that you are not in a hurry.“
Nisam razumio šta mi je rekla, pa sam samo bljedunjavo potvrdio: „Jes, Jes..“
To je bio naš prvi nesporazum.
Joanna se nije osjećala nelagodno kao ja. Obavljala je telefonske razgovore tako brzo i tako samouvjereno da gotovo ništa nisam razumijevao od onog što je govorila. S druge strane linije bili su, to sam mogao nazrijeti, isto tako neki veseli i mnogo zauzeti ljudi. Shvatio sam da se nije brinula oko rominga i visine sljedećeg računa za mobilni. U Mostaru sam je trebao dovesti do najluksuznijeg hotela kojeg imamo. Ko je plaćao sve te račune? Koja je krajnja svrha svega toga?
„Which is the nearest restaurant with traditional food? – govorila je sporo, gotovo na slogove, sada znavši kako vrlo malo razumijem od engleskoga.
Ali ovo sam razumio.
„Restoran iz veri klouz. Fuudis guud.“ – odalamio sam bez razmišljanja.
Znao sam šta hoće i znao sam kako da brzo ispunim tu želju. Kombi je poskočio niz Stupsku petlju na kofol autoput i još prije već što je završio autoput od četiri kilometra restoran je pukao sa desne strane. Moje omiljeno stajalište.
Dolazila je iz Engleske, stare dobre Engleske, i znao sam kako je tamo višestruko bolji životni standard, kako se autoputevi mjere hiljadama milja a ne jedinicama, kako je Engleska svjetska imperijalna sila i kako je London grad u kojem se određuju globalne cijene plemenitih metala, bisera i barela nafte, sve sam to znao, ali Joanna se preda mnom davila u ćevapima i somunu očito potpuno nespremna na tu fantastičnu i egzotičnu kombinaciju okusa posebno pripremljenog mesa i tjestenine kakvu ne možete naći nigdje drugdje na svijetu.
„This is so delicious, so delicious…“ – ponavljala je sebi u bradu dok je završavala sa drugom velikom porcijom. Pojela je više od mene. Na neki način, ovo je bio dobar početak. Mogao sam ponuditi dobar njemački auto i dobru bosansku hranu. Ne bi se reklo da smo zadnja rupa na svirali. Nedaleko od nas rijeka Bosna je hučala i kretala da puni svjetska mora. S televizije koja se zadesila odmah iznad desne strane našeg stola išao je muzički program narodne folk muzike. To nije bila neka ponuda, ali Joanni je, po reakciji i izrazu na licu, sve to zvučalo nekako veselo i smiješno.
S televizora je išla pjesma nekog omanjeg pjevača sa šalom i naočarima:
„Kasno će biti kasnijeeeee…“ – a onda ples i đuskanje očito popularnog izvođača s nekog koncerta gdje je nemala publika bila u nekoj vrsti delirijuma.
„Kasno ce biti kasnijeeeee
ako me sada ostaviš
kasno ce biti kasnijeeee
kad vrata otvoriiiiš…“
Kao što rekoh, Joanni je sve to bilo smiješno i veselo. Ionako nasmiješene oči smijale su se još više.
„What is this man singing about?“ – upitala je sa veselim zanimanjem.
E to mi je bilo već teže za prevesti, ali pokušao sam.
„Lejter is so lejter if ju liv mi, lejter is so lejter ven ju open dor…“ – mučio sam se.
„Ha ha ha!“ – prolomila se od smijeha, a ja nisam znao da li se smije interpretatoru pjesme, njenom značenju ili mome prevodu, a vjerovatno je kako se smijala svemu tome.
„Excuse me…ha ha ha…is all so amusing…ha ha ha…“ – istovremeno se pravdala i smijala zaštitnica ljudskih prava koja očito nije mogla da savlada navalu smijeha već je on sve više savladavao nju i, kroz malo, gosti koji su bili oko nas okretali su se prema veseloj strankinji i zacrvenjelom i zbunjenom sopstveniku koji su djelili stol, hranu i – i ništa više.
Onda je išla još jedna folk pjesma. Neki mladi ćelavi pjevač u prugastom odijelu i sportskim patikama je pjevao:
„Em lijepa, em je pametnaaaa
to mnogima zna da smetaa
kažu mi pripazi se
mala ima tri kafanska fakulteeetaaaa
Em lijepa, em je pametnaaaa
a ovakvi takve voleee
a to što se kafane tiče
u iste smo išli škoooleeeeeee…”
Joanne me nije pitala da pokušam prevesti ovu pjesmu, i da jeste, ne bih se usudio, ali je zato živo interesovalo koji je tekst išao donjim dijelom ekrana, tekst iza kojeg je išao nekoliko puta isti broj telefona.
„Dear friend, what does the text in the bottom of the screen mean?”
Čitao sam i trudio se da što bolje prenesem značenje.
Preko ekrana su hučala slova i riječi kao odmetnuta kompozicija voza za kojim se traga a da niko ne zna gdje je:
„Zgodan i situiran oženjen čovjek traži da mu se javi mladić ili dvojica njih radi intimnog druženja. Diskretnost zagarantovana – brojevi telefona nekoliko puta, pa opet isti tekst – zgodan i situiran oženjen čovjek traži…“
Nisam imao izbora već da pokušam prevesti.
„Najs end rič man, merid men, nid van or tuu bojs bikouz seksual pležer. Diskret iz garant.“ – prelomio sam nekako.
Joanne me otvoreno i ukočeno pogledala, a onda iznenađeno i gotovo uvrijeđeno podvrisnula na engleskom:
„Šta! To nije moguće. Gledala sam na CNN kako grupa vjerskih fanatika brutalno napada gej paradu. U Sarajevu. Ovdje u Sarajevu. Jeste li sigurni da ste dobro preveli?“
„Absolutli!“ – bio sam siguran.
„Pa zar neće onda i ova televizija imati takvih problema?“
Razumio sam od nekolika puta i objavio kako se to još nije desilo.
„Incredible and crazy!“ – čudila se zaštitnica, između ostalog, i gej prava. Mora da se pitala zašto su se islamski ekstremisti tako brutalno obračunavali sa pederskom paradom po sarajevskim ulicama, a, gotovo istovremeno, televizije koje svakodnevno objavljuju gej oglase bivaju pošteđene tih napada.
Dalje nisam u potpunosti razumijevao njene komentare i obrazloženja iako sam na sve to, kada bih osjetio kako bar malo moram zatvoriti rupe u prostoru vlastitog vokabulara, odgovarao sa bezuvjetnim: „Jes, Jes, ov kors…“ – i isto tako mi nije bilo jasno da li njoj i organizaciji ispred koje je došla u Bosnu i Hercegovinu odgovara ili ne to što islamske ekstremističke skupine još uvijek nisu tako nasilne i grube kako se od njih bezrezervno i sa pravom može očekivati.
Što od najedanja što od razmišljanja Ms Joanna Smith je zaspala na sjedištu iza mene. Još prije nego će zaspati skinula je cipele i bosu nogu postavila na ručnu kočnicu tik do moje desnice. S vremena na vrijeme njom me dodirivala po butini i ja opet nisam znao da li je to puka slučajnost ili me ova strankinja jasno i nedvosmisleno pokušava animirati na još intimnije dodire.
Prezao sam od stranaca, prezao od žena. Ona je bila i jedno i drugo, a ja nisam neki frajer, neki mudonja koji će joj uzvratiti pravom mjerom.
Treba li da kažem kako sam ja tu ženu želio snažno, kako sam je poslije susreta o kojem sam ukratko pričao zamišljao u strasti i sladostrašću, kako sam gorio od želje za njom i od mašte koja se gubila u samotnoj i jalovoj stvarnosti moga života bez žena.
