foto: Gracija
Pokolj se nastavlja. I niko ništa ne čini. Tačnije rečeno, oni koji bi mogli zaustaviti Izrael ne rade to nego ga podržavaju, a oni koji bi htjeli zaustaviti ubijanje djece, razaranje gradova, uništavanje maslinika i sveukupne flore i faune – nemaju nikakvu operativnu moć.
I tako se genocid nastavlja pred očima svijeta. Univerzum moći nikada nije imao čistu savjest, uvijek su mu ruke manje ili više krvave, ali nikad kao posljednjih sedmica. Ušli smo u finale višedecenijske nakbe bez ikakve šanse da se masakr zaustavi. I svi ponavljaju samo jednu mantru: Izrael ima pravo da se brani. Izvještaji koji svakog sata dolaze s terena govore da ovo nema nikakve veze s odbranom, radi se o klasičnoj agresiji na tuđu teritoriju i pri tome baš niko od globalnih zvaničnika ne želi ni da čuje prosto pitanje: ima li i Gaza pravo da se brani? Žrtve holokausta, s kojima saučestvuje planeta, odavno su preuzele metode, mentalitet i argumentaciju svojih dželata iz Drugog svjetskog rata.
Medijska podrška zločinu
Britanski novinar David Hearst, glavni urednik portala Middle East Eye, nedavno je izjavio da su zapadni mediji postali dio sukoba i saučesnici u zločinima. On decidno tvrdi da “više ne postoji sloboda štampe u bavljenju palestinskim pitanjem, pogotovo od izbijanja nedavnog rata u Gazi”. Vremena su se promijenila, s njime i uloge. BBC, na primjer, odigrao je veliku ulogu u profesionalizaciji brojnih redakcija i novinara na ovim prostorima. I posao su odlično obavili: u trenu se danas mogu poznati neki od profesionalaca koji svoj posao rade besprijekorno, poštujući standarde kojima su ih učili Britanci. Sad je neki drugi vakat, radujemo se danu u kojem će neumorna redakcija beogradskog Peščanika voditi obuku za ostrašćene i jednostrane novinare BBC-ja, Guardiana ili za neke egzaltirane pojedince sa CNN-a.
Kako građani širom svijeta gledaju na masakr? Grupa od 2000 umjetnika, među kojima su Tilda Swinton, Charles Dance, Steve Coogan, Miriam Margolyes i Peter Mullan, potpisala je otvoreno pismo zapadnim vladama, optuživši ih za učešće u ratnim zločinima u Gazi. “Naše vlade ne samo da toleriraju ratne zločine, već ih pomažu i podržavaju. Doći će vrijeme kada će se smatrati odgovornim za svoje saučesništvo. Ali za sada, dok osuđujemo svaki čin nasilja nad civilima i svako kršenje međunarodnog prava ko god ih počini, naša obaveza je da učinimo sve što možemo da stanemo u kraj neviđenoj okrutnosti koja se nanosi Gazi.”
Uposlenici u brojnim institucijama Evropske unije pisali su Ursuli von der Leyen, izrazivši oštro protivljenje politici Unije. Slično pismo od sopstveniih službenika dobio je ovih dana i američki državni sekretar Anthony Blinken. Širom svijeta ne prestaju protestna okupljanja, ali sav taj akumulirani gnjev i neiskazana bol imaju zajedničku manu – fragmentiranost koja ne dozvoljava da se snažni osjećaj protivljenja ratu skoncentrira u efikasnu moć. Jedinstveni globalni pokret za mir možda bi mogao promijeniti stvari, na šta ne treba ozbiljnije računati, moguć je samo na ravni ideje, u izvedbenoj sferi stotinu mu je prepreka na putu. I takvi procesi odvijaju se presporo, dok se Palestini i Gazi radi o satima i danima.
Yasmin u Sarajevu
Na kraju ovog kratkog razmatranja ne može se zaobići ni položaj samih jevrejskih građana u Izraelu i širom svijeta. U kriznim situacijama opasnost od kolektivnog optuživanja i iz njega proisteklog nasilja uvijek je prisutna, zbog čega neprestano valja ponavljati da su vlade i njihove politike jedno, a građani drugo. Jevrejski umjetnici, naučnici i intelektualci iz Njemačke još su prošlog mjeseca napisali javno pismo njemačkim vlastima, protiveći se brutalnosti zapadnih vlada i policija. Oni agresiju nazivaju rasističkim nasiljem i maksimalno se solidariziraju sa “svojom braćom Arapima”. Ako ovo nije jedan od najdirljivijih primjera solidarnosti i empatije i ako nije primjer koji treba slijediti, uzvraćajući istu pažnju “našoj braći Jevrejima”, onda za ovaj svijet nema šanse.
U Sarajevu je tokom bombardiranja Palestine gostovala izvrsna izraelska muzičarka Yasmin Levy. Uprkos vlažnim snovima brojnih medijskih i mrežnih prijatelja Sarajeva, koncert je prošao bez incidenata. I to je jedini normalan odnos, kultura otkazivanja nikada nije imala smisla i pokazala je sopstvenu toksičnost još tokom agresije Rusije na Ukrajinu. Uoči i poslije koncerta bilo je sporadičnih hajki na ljude koji su “išli slušati Jevrejku dok Gaza gori”, što je tek slabašni eho antisemitskog raspoloženja u svijetu.
Jer organizirano državno nasilje koje prijeti da se prelije u genocid, ako već i nije, ostavit će teške posljedice na globalnu sigurnost. Svaka država, svako društvo, svaka etnička zajednica mora se suočiti na vrijeme s pitanjem da li su naši Jevreji ugroženi. Novi talas antisemitizma već je prisutan i valja ga preventivno zaustaviti. Samo odgovorna i ljudskim pravima do kraja posvećena društva predupređuju takve talase. Nakon svih stradanja, valjda smo morali nešto naučiti. Prije i iznad svega – prepoznati obrasce nasilja.
Podrška Palestini mora počivati na univerzalnim principima pravde i ljudskih prava, u protivnom bi se mogla izroditi u osvetu, a to je onda najgrublje negiranje svake solidarnosti s djecom koja danas ginu zbog krvoločnosti jednog režima. Ionako svjedočimo totalnom krahu svjetskog morala. Nekada se na priznanje povijesnih grešaka moralo čekati pedeset i više godina, danas su takvi procesi, kao i svi drugi, dramatično ubrzani. Neće proći ni godinu dana a Zapad će morati oficijelno priznati da je sve ovo greška. Velika i nepopravljiva greška. Za sada, ludilo ubijanja nema ko da zaustavi. Zločinački pandemonijum u punom, krvavom izdanju.
