Povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe 22. lipnja, u cijelosti donosimo govor Zorana Pusića:
“Dan antifašističke borbe, obilježava se 22. lipnja u spomen na početak oružanog otpora fašističkoj okupaciji zemlje, a protiv vojski nacističke Njemačke, fašističke Italije i njihovih lokalnih saveznika ustaša i četnika. To je dio hrvatske povijesti na koji je ponosan svatko u Hrvatskoj tko drži do vrijednosti u čijoj je obrani antifašizam nastao.
Danas, 82 godine poslije, za većinu građana to bi trebali biti daleki historijski događaji. Tek za političare, možda, prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma unutar, od nacizma i fašizma podjarmljene, Europe. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna i presudna za formiranje Republike Hrvatske u današnjim granicama; najvažnije je da je bila pravedna i u obrani ne samo golih života, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima, idealima kojima su pošteni i pravdoljubivi ljudi težili odvajkada, koji zvuče tako samorazumljivo, a tako se teško ostvaruju.
Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost ustaštva, pokreta koji je u svojim načelima, u svojim zakonima i u svojoj praksi pa čak i u svojim pozdravima bio kopija nacizma.
Ono što posebno zabrinjava je da veliki broj političara koji značajno odlučuju o sudbini ove zemlje i koji se svi zaklinju u demokraciju i standarde ljudskih prava, ne vide ili se prave da ne vide kuda trend relativizacije zloćudnosti ustaštva vodi. Da to vodi legalizaciji govora mržnje i širenja etničke netrpeljivosti kao prihvatljive političke opcije. A ta politička opcija redovno počinje stigmatizacijom manjine ali je u suštini neprijatelj slobode, ravnopravnosti i pravednog društva.
Ideje koje su se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća demonstrirale kao fašizam i nacizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja, nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi, nisu samo relikti prošlosti nego suvremena i, trebala bi biti, vrlo zabrinjavajuća pojava.
I u tom smislu težnje za slobodnim i pravednim društvom ravnopravnih građana, koje predstavljaju temelj istinskog antifašizma nisu definitivno ispunjene nikad. Samo naše svakodnevno zalaganje za njih je kakva -takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih se više nikada neće morati braniti na način na koji su prije 82 godine bili prisiljeni ljudi koji su ustali protiv fašizma.
I na kraju mislim da na ovom mjestu i na ovaj dan treba reći slijedeće:
Slaviti Dan antifašističke borbe kao državni praznik, imati ZAVNOH u Izvorišnim osnovama Ustava, a petparačkim mešetarenjem, za par glasova pri donošenju jedne tekuće odluke u Gradskoj skupštini, maknuti ime čovjeka koji je najzaslužniji i za antifašističku borbu i za antifašističke temelje hrvatske države, ne govori ništa o Titu ali govori puno o onima koji su tu odluku donijeli na sramotu Zagreba i Hrvatske.
Naš poziv Gradskoj skupštini u današnjem sastavu, da vrati ime Trg Maršala Tita trgu koji je to ime i nosio, vođen je, međutim, više zabrinutošću za budućnost nego brigom za ispravno valoriziranje historijskih ličnosti iako to, u ovom slučaju, nije nepovezano. Oni koji su na micanju Titovog imena insistirali, činili su to jer je ono simboliziralo antifašističku borbu hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu, zapravo svih naroda s područja bivše Jugoslavije. A dužnost prethodne generacije prema budućim generacijama nikako nije damnatio memorie, brisanje sjećanja, nego pošteno i istinito prenošenje vlastitog iskustva kako buduće ne bi trebala ponavljati greške pretjhodne generacije.”
