Foto: Arhiv
Sredinom siječnja pojavila se vijest da je Johnny Marr, gitarist Smithsa, zatražio od predizbornog tima bivšeg, a moguće i budućeg američkog predsjednika Donalda J. Trumpa da prestane koristiti njihovu pjesmu “Please, Please, Please Let Me Get What I Want” na svojim predizbornim skupovima. Takvi zahtjevi izvođača koji se ne slažu s njegovom politikom traju još od 2016. i prve izborne utrke s Hillary Clinton. U oči je upao ne samo naslov koji savršeno iskreno odražava Trumpovu želju za moći, već i (ne)namjerna sličnost s današnjim stavovima Morrisseyja, nekadašnjeg frontmena benda, koji je od čovjeka koji je pisao stihove poput “it takes strength to be gentle and kind” postao tip koji podržava stranku koju i Nigel Faragesmatra previše rasističkom. Međutim, koliko god se uporaba ove pjesme na Trumpovom skupu činila neobičnom, ona je samo još jednom skrenula pažnju na dosadašnji, sad već dugogodišnji izbor glazbe na predizbornim skupovima koji je možda najpreciznije opisati kao “trolanje”.
Kao i mnogo toga drugog vezanog uz Trumpa i njegovu političku karijeru, upotreba glazbe može se gledati kroz prizmu njegove opsjednutosti Barackom Obamom. Vrijedi podsjetiti da je Trumpova politička karijera praktički započela tako što je kao istaknuta javna i medijska ličnost promovirao i popularizirao tzv. birtherteoriju, prema kojoj je Obama rođen u Keniji i samim time nema pravo na mjesto američkog predsjednika. U idućih petnaestak godina sve što je Trump radio izgledalo je kao (ne)svjesna refleksija i inverzija Obaminog pažljivo ispeglanog javnog imidža. Obama je tijekom godina postao poznat i po svojim playlistama i književnim preporukama koje redovito objavljuje. To ga je, barem u teoriji, trebalo predstaviti kao nekog tko pažljivo prati pop kulturu, makar po standardima Grammyja i Book Cluba Opre Winfrey.
Trump neskriveno dijeli Obaminu želju za relevantnošću i omiljenošću u svijetu slavnih, no s obzirom na to da – barem ako je vjerovati brojnim insajderskim zapisima koji su objavljeni po njegovu dolasku u Bijelu kuću – ne čita, a filmove shvaća kao dokumentarce, preostaje mu tek da se izrazi kroz glazbene odabire. Kod Obaminih počesto previše preciznih izbora mogućnost pomoći PR tima i više je nego vjerojatna, no u slučaju Trumpa ona je gotovo nepostojeća. Ne postoji taj PR stručnjak koji bi savjetovao predsjedničkom kandidatu korištenje pjesmama poput “Sympathy for the Devil” ili “You Can’t Always Get What You Want” Rolling Stonesa. Ima li smisla da netko tko je poznat po izbjegavanju regrutacije i tko je proglasio izbjegavanje spolnih bolesti u New Yorku osamdesetih “svojim Vijetnamom” koristi “Fortunate Son” Creedence Clearwater Revivala, antiratnu pjesmu posvećenu “tatinim sinovima sa zlatnom žlicom u ustima” na svojim skupovima? Tko bi pri zdravoj pameti motivirao svoju glasačku bazu koristeći “In the End” Linkin Parka, pjesmu čiji refren glasi “I tried so hard and got so far/ But in the end, it doesn’t even matter”?
Svaki put kad potpuno odsutno pleše na “YMCA” Village Peoplea ili naruči hrpu McDonald’sa za domjenke, Trump emitira imidž lika koji je poništio klasne razlike, dok većina njegove baze to naravno ne promatra drugačije nego simbolički
U jednom intervjuu Trump je naveo da mu je najdraža pjesma svih vremena “Is That All It Is” pjevačice Peggy Lee. Ta neobično mračna pop pjesma pisana je iz perspektive djevojčice koja nije zadovoljna ničim što joj život servira i uvijek traži više. Trump je izjavio da se poistovjećuje s porukom pjesme jer se nakon svakog ogromnog uspjeha pita – je li to zaista sve? Takve megalomanske tendencije očituju se u čestoj uporabi AOR klasika iz Reaganove ere poput “Eye of the Tiger” Survivora ili “Don’t Stop Believin” Journeyja, individualističkih himni gaženja svih prepreka na putu prema onom što se percipira kao uspjeh – pjesama nimalo slučajno nastalih u reganovskoj eri koja je i stvorila poduzetničko-medijski brend od sina jednog nekretninskog mešetara.
U svom javnom nastupu Trump u mnogočemu predstavlja ironični, izrazito online remiks Reaganovog javnog imidža – naslanjanje na pop kulturu i američke mitove i igranje političkog odmetnika koji djeluje izvan vašingtonskog sustava poveznice su između tih dvaju majstora individualističkog populizma. No za razliku od Reagana, koji je jahao na najavi posthladnoratovskog optimizma i neslavnog Fukuyamina “kraja povijesti”, pa i spomenutog Obame, koji nastupio kao “kandidat nade”, Trump je prvi put na vlast došao kao agent kaosa. Umjesto predsjedničkog govora o “novom jutru u Americi”, zemlja je dobila govor o “američkom pokolju”. Glazba u tom smislu služi kao svojevrsno probijanje četvrtog zida, mig njegovim podržavateljima da je vremešni buntovnik, ne jednom uspoređen s predimenzioniranim vragolastim Denisom, itekako svjestan ironičnih implikacija svojih postupaka. Svaka upotreba naizgled bezazlenih pop klasika poput “Nothing Compares 2 U” Sinead O’Connor ili “Rocketman” Eltona Johna svojevrsni je metakomentar.
Briljantnost Trumpovog javnog nastupa krije se u percipiranoj potpunoj neposrednosti njegovih postupaka i izjava. Za razliku od svog nekadašnjeg savjetnika, milijardera i alt-right gurua Stevea Bannona, Trump ne mora oblačiti stare vijetnamke i puštati masnu kosu da bi bio bliže bazi. Svaki put kad potpuno odsutno pleše na “YMCA” Village Peoplea ili naruči hrpu McDonald’sa za domjenke, Trump emitira imidž lika koji je poništio klasne razlike, dok većina njegove baze to naravno ne promatra drugačije nego simbolički. No njegovo cjelokupno javno djelovanje posljednja četiri desetljeća može se opisati kao ono što bismo suvremenim rječnikom nazvali “manifestiranjem”. Drugim riječima, Trump je milijarder jer nam je on tako rekao, Trump je (bio) predsjednik jer je tako zamislio. Najvažnija poruka njegovog mandata zvuči vrlo njuejdžerski: istina je ono što vi vidite kao istinu. Zbog svih tih karakteristika, tijekom posljednjeg desetljeća postao je simbol mogućnosti kreiranja vlastite stvarnosti, istinski avatar internetskog doba.
Druga, mračnija strana tog neposrednog imidža njegov je gotovo adolescentski nihilizam koji mu je originalno i priskrbio bazu mladih, većinom muških, internetski vještih glasača koji su mu “memifikacijom” pomogli osvojiti prvi mandat. Ta strategija je kulminirala u šestosiječanjskoj pobuni i jurišu na Capitol, koji je izgledao kao nešto iz Nolanove trilogije o Batmanu, s Jokerom ili Baneom kao protagonistima. Drugim riječima, Trump se do mandata svjesno uspeo ne samo igrajući ulogu antiheroja nego i otvorenog antagonista. Ta je uloga još jasnija u aktualnom pokušaju revanša s Bidenom. Poruke o totalnoj propasti zemlje upotpunjene su prijetnjama i najavama obračuna s političkim neistomišljenicima.
U tom smislu “Please, Please, Please, Let Me Get What I Want” djeluje kao otvorena prijetnja, adolescentska samoživost transponirana u tijelo osamdesetogodišnjaka s pristupom nuklearnoj lopti. Nazivajući se žrtvom političkog progona i disidentom poput Navaljnog ili Assangea, još jednom preuzima ulogu žrtve i autsajdera, iako je cijeli život upravo suprotno od toga. Čak i ako je prošli put došao na vlast jer je obećavao promjenu, ovog puta je napokon potpuno završio svoj heel turn, da se poslužimo analogijom iz njemu omiljenog wrestlinga. Ta taktika negativnog publiciteta ipak ima svoja ograničenja, a put do nove pobjede neizvjesniji je nego što izgleda. Kako je počelo, nije nemoguće da na inauguraciji zbilja zasvira “My Plague” Slipknota (kako se u jednom tekstu našalio magazin Esquire), ali dotad bi jako dobro poslužila i “More” Sisters of Mercy kao idealan soundtrack njegove nikad zasićene grandomanije s nesagledivim posljedicama.
