foto: Buka
Na portalu Srpskog privrednog društva “Privrednik” – p-portalu – mogu se pronaći različite varijante nacionalističkih buncanja, a asortiman je proširen nedavnim tekstom Žarka Markovića o 12 beba koje su u banjalučkoj bolnici umrle tokom svibnja i lipnja 1992., jer zbog međunarodnih sankcija nije bilo moguće dostaviti kisik koji ih je održavao na životu. Štivo je prigodno, jer vlasti Republike Srpske, kako naglašava sam autor, svake godine obilježavaju te tragične događaje, “uz jedinstvenu poruku da međunarodni moćnici nisu dozvolili bebama da žive”.
Marković je stalni dopisnik p-portala iz Banje Luke, a ujedno i zamjenik glavnog i odgovornog urednika tamošnjega Glasa Srpske, lista koji se profilirao kao usrdna medijska posluga Milorada Dodika. Takva kvalifikacija i usvojeni dril valjda su i razlog što smisao njegova teksta u “Privrednikovu” glasilu nije u tome da podsjeti na tragičnu sudbinu novorođenčadi, nego da, podsjećajući na tragičnu sudbinu novorođenčadi, veliča vojsku Republike Srpske i oda počast njenome ratnom komandnom kadru. Mrtve bebe su srcedrapateljni izgovor za krupniju i krvaviju državotvornu naraciju.
Članak zato i počinje citatom naredbe generala Momira Talića, u to doba komandira Prvog krajiškog korpusa vojske RS-a: “Hoću koridor do Vidovdana, pa makar bio i kozja staza, neću da mi djeca umiru.” Taj iskaz se godinama brižno njeguje i kleše u lokalnim srpskim legendama – otprilike onako kako se, u širim okvirima, nekoć u kolektivnoj memoriji pohranjivao čuveni Titov nalog da “Prozor noćas mora pasti” – jer je u mitološkom pogledu izrazito zahvalan: naglašava humanitarni poticaj za klanje koje će kasnije biti sistematski poricano.
Marković potom niže adorantski intonirane rečenice u slavu rečenoga generala Talića, koji je probijanjem koridora, u veličanstvenoj ratnoj operaciji, povezao “dva presječena dijela Republike Srpske”. “Simbolično”, piše, “vijest o proboju koridora objelodanjena je na Vidovdan, 28. juna, pa je u taj datum utkan još jedan događaj od ključne važnosti za srpsku nacionalnu istoriju.” Priča se, dodaje, da se taj ratni prodor “izučava i na čuvenom Vest pointu”, što po svemu sudeći nema veze s istinom, ali čak i u tom slučaju, inzistira autor, činjenica da je takvo što izmišljeno “govori o profesionalnosti ove vojne akcije za koju nije utvrđen nijedan zločin, niti se akcijom u bilo kojem smislu bavila neka od pravosudnih institucija”.
Osim što je naročito glup, taj je fragment i naročito instruktivan. Naime, najzanimljivije u članku Žarka Markovića je ono što u njemu nije objavljeno. A nije objavljeno da je protiv generala Momira Talića podignuta optužnica za teške ratne zločine, da je on 1999. u Austriji uhapšen i pospremljen u zatvor u Hagu, i da ga je samo prerana smrt (u svibnju 2003.) spasila od zasluženih 30-ak godina robije. Tako i argument koji dokazuje “profesionalnost” vojne akcije – da se njome nije “u bilo kojem smislu bavila neka od pravosudnih institucija” – ostaje logički podnošljiv jedino uz drsku utaju činjenice da su se komandirom te akcije neke od pravosudnih institucija ipak itekako bavile.
No radi se o Haškom sudu koji po procjeni novinara Markovića vjerojatno spada u onaj profil “međunarodnih moćnika” koji “nisu dozvolili bebama da žive”, pa ga ne treba uzimati u obzir. U tekstu na p-portalu ne piše da je nakon trijumfalnog probijanja koridora ubijeno nekoliko stotina bošnjačkih i hrvatskih civila, ne stoji da je time započeto sveobuhvatno etničko čišćenje “nesrpskog stanovništva” iz osvojenih područja, ne navodi se da su vojnici pod komandom generala Talića upravljali zloglasnim logorima u okolini Prijedora i drugdje… ne spominje se, dakako, ni to da je proslavljeni spasitelj banjalučke nejači, prije nego što je tu nejač trebalo spašavati, kao načelnik Petog korpusa tadašnje JNA s naoružanom bratijom haračio po Slavoniji, štiteći ugroženo srpstvo.
Tako funkcionira delirična “kultura sjećanja”: novinar koristi sudbinu 12 umrlih beba za apologiju neosuđenoga ratnog zločinca. U tome nipošto nije originalan, niti se izdvaja iz sredine o čijoj informiranosti brine. Ovoga proljeća general Momir Talić posthumno je proglašen počasnim građaninom Banje Luke, prethodno je bio okićen najvišim državnim i crkvenim odlikovanjima, Dodikova politička bagaža redovno polaže vijence i obnavlja zakletve pred njegovom bistom, prikladno podignutom ispred pravoslavne crkve u rodnome mjestu…
Propagandna mašinerija ulaže maksimalne napore da kroz postmortalnu obradu lika i djela generala Talića izgradi figuru utemeljitelja vojne komponente (pseudo)državnosti Republike Srpske. Tome, pored ostaloga, služi i politička eksploatacija 12 malih mrtvih tijela iz banjalučke bolnice, jer svetac pod šapkom, osim tvrde odlučnosti da zgromi prokletog neprijatelja, mora imati meko srce, očinski refleks i odgovornost prema biološkom opstanku nacije. Preminule bebe investirane su u epsku heroiku srpske paradržave u BiH.
Stoga je i oprema teksta na p-portalu, uz naslov “Bez sućuti za bebe” ispod kojeg se pruža fotografija spomenika stradaloj djeci u centru Banje Luke, na svoj način odgovarajuća, mada zasigurno nehotična. Zbilja, vrlo malo stvarne sućuti tu ima, bez obzira na spomeničku plastiku. Važnije od pijeteta je crpljenje emotivnog resursa koji će nacionalnu ogorčenost održavati na dostatnoj razini, slanje “jedinstvene poruke da međunarodni moćnici nisu dozvolili bebama da žive”, a to isto danas čine samoj Republici Srpskoj, državi u povojima.
Kad smo kod memorijalnih formi huškanja, bilo bi ipak intrigantnije uz to ili neko slično štivo objaviti fotografiju spomenika ispred nekadašnjeg logora u Trnopolju kod Prijedora – s prijeteći raširenim kamenim orlovskim krilima – spomenika podignutog u čast onih koji su u tom logoru silovali, mučili i ubijali civile nepoželjne nacionalnosti, a formacijski su bili pod komandom generala Momira Talića. Slična mramorna psovka, uzgred budi rečeno, nalazi se i pred ulazom u Vojnu luku Lora u Splitu.
Poricanje svojih zločina i naricanje nad svojim žrtvama najčešće se sreću u istome mentalnom manevru. Novinar Žarko Marković, kao potvrđeni patriot, to dobro zna i strogo pazi da njeguje etnički pristup etičkoj problematici. Prije nekoliko tjedana je u glasilu “Privrednika” konstatirao da se obilježavanje “Dana bijelih traka” u Prijedoru temelji na podvali (“Rezolucija bez smisla”, 20. svibnja), jer da za naredbu Kriznog štaba Prijedora iz svibnja 1992., kojom je nesrpskom stanovništvu naređeno isticanje bijelog platna na domovima, dok su Bošnjaci i Hrvati na javnim mjestima morali nositi bijele trake oko rukava, “ne postoje nikakvi dokazi”. “Ali i pored svega u tom gradu održan je performans koji je označio početak novog haosa”, piše.
Ta šugava laž, razumije se, nije jedina, prije se radi o normativu unutar jednolična opusa. Nešto ranije, recimo, novinar Marković je u svojoj kolumni u Glasu Srpske film Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida?”, koji tematizira genocid u Srebrenici, ocijenio kao “pokušaj podmukle i smišljene dehumanizacije Srba kao naroda”. Štoviše: “Na takvu rabotu nemamo pravo da ostanemo ravnodušni.” Kako bi se to odsustvo ravnodušnosti trebalo manifestirati, nije precizirao, no film o genocidu u Srebrenici u Republici Srpskoj nije prikazan, što bi moglo značiti da agilni autor predlaže cenzuru koju je vlast već provela.
U najkraćem – njihove žrtve su izmišljene, a naše su stvarne; njihovi zločini su strašni, a o našima znamo to da moraju ostati zauvijek nepoznati. Budući da isključuje moralna prenemaganja i minimalan respekt prema istini, ta matrica značajno olakšava stvari, pa naposljetku postaje potpuno svejedno hoće li se državotvorni osjećaji dohranjivati s 12 mrtvih beba ili s 12 uginulih ameba.
Dok čovjek čita novinarska dostignuća Žarka Markovića i ona slična njegovima, odluka Agencije za elektroničke medije da p-portalu odobri licencu i sredstva za tzv. fact-checking djeluje kao dobro ugođena parodija. Možda bi u sklopu obuke budućih zaštitnika istine nekakav koristan kurs mogao održati i stalni dopisnik iz Banje Luke. Tema: kako utvrđivati razliku između činjenica i fikcije po kriteriju srpskog nacionalnog interesa?
