Dana, 22. februara 2023. godine, u Rimu, u kući memorije i istorije (Casa della memoria e della storia), predstavljena je knjiga “Un tetto e due scuole” (Jedan krov i dvije škole), autora Andrea Caira, u izdanju Tab edizioni 2022.
Knjigu su predstavljali sljedeći učesnici:
– Stefano Bartolino (Fondazione valore lavoro – Fondacija vrijednost posla).
– Federico Goddi (IRSIFAR – Istituto romano storia d’Italia – Rimski Institut italijanske istorije)
– Antonio Canovi (AISO – Associazione italiana storia orale – Italijansko udruženje za oralnu istoriju)
– Ja, Enisa Bukvić, ispred udruženja Bosna u srcu iz Rima.
– Autor knjige “Un tetto e due scuole”, Andrea Caira
– Sve je koordinirala Giulia Zitteli Conti, članica udruženja AISO i IRSIFAR.
Važno je istaći da je sala bila gotovo puna, i to većinom su bila prisutna mlada lica.
Knjiga je fokusirana na jugoslovenske memorije vezano za Drugi svjetski rat, a i ovaj posljednji.
Predgovor je napisao Marco Siracusa, novinar i ekspert za Balkan. Dojmila me jedna njegova rečenica: “6 država, 5 nacija, 4 jezika, 3 religije, 2 pisma i jedan Tito”. Ovom igrom riječi je opisana figura maršala Tita u kontekstu multietničke i multikonfesionalne prirode SFRJ.
Pogovor je napisao Antonio Canovi, predsjednik italijanskog udruženja za oralnu istoriju i profesor na Univerzitetu u Modeni i u Regio Emilia. Između ostaloga, on kaže da ovo realizovano istraživanje u BiH i putem analize pokazuje socijalne tenzije između institucionalne memorije i spontane memorije. Krizu identiteta i kulture koja traje već 30 godina prikazuju intervjui svjedoka.
Knjiga je sastavljena iz četiri poglavlja i to:
1. Split-Mostar
2. Mostar
3. Sarajevo
4. Goražde
U drugom poglavlju Mostar, između ostaloga nalaze se intervjui Štefice Galić, moj, jednog Ibrahima i još neke anonimne osobe P.A.
Čitajući knjigu shvatila sam da je Andrea Caira napisao veoma lijepo i interesantno štivo.
Mjesta kojima je prolazio i koja je obišao opisuje na zanimljiv i poetičan način. Baš ih približi čitaocu. Uvijek dodaje istorijske podatke, veoma interesantne i važne, i na kraju sve to začini sa intervjuima svjedoka. Sve zajedno prikazuje jednu kompletnu viziju realnosti Mostara, Sarajeva i Goražda. Nadam se da će ovo istraživanje nastaviti i u drugim bosanskohercegovačkim mjestima.
Putem ove knjige, Andrea je uspio dotaknuti veoma važne teme za BiH, kao što su: presuda Sejdić-Finci, identitet, traume, narativi političara nacionalista, lažna istorija, strahovi kod stanovništva itd.
U svom obraćanju pričala sam između ostalog i o ovogodišnjem 14. februaru, Danu oslobođenja Mostara od fašizma. Spomenula sam da učesnici te proslave nisu dobili odobrenje od MUP-a da mogu prošetati do Partizanskog groblja nego su morali ići autobusima u pratnji policije. Govorila sam i o uništavanju Partizanskog groblja od strane fašista i na kraju smo prikazali film u kojem su žene iz istarskog zbora ‘Praksa’ pjevale “Ciao Bella ciao”, na italijanskom jeziku, i to na Partizanskom groblju u Mostaru. Pitali su me jesu li Italijanke žene koje pjevaju, jer nikakav se akcenat nije osjetio. U filmu je prikazan i veliki broj učesnika te manifestacije, a Italijani su me pitali zašto je tako mali broj mladih ljudi bio prisutan.
Na kraju, želim zaključiti da je promocija knjige “Un tetto e due scuole” bila veoma interesantna i uspješna.
“Jedan krov i dvije škole” – Jugoslavenska sjećanja – Andrea Caira
“Šest država, pet naroda, četiri jezika, tri vjere, dva pisma i samo jedan Tito”. Sve do 1980. godine, godine smrti jugoslavenskog vođe, ova dječja pjesmica opisivala je multietničku i multikonfesionalnu prirodu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: zemlje koja je izašla iz Drugog svjetskog rata uništena, ali koja je, bez teških trenutaka i stalno prisutnih unutarnjih političkih sukoba, oko četiri desetljeća predstavljala uspješan eksperiment mirnog suživota. Danas od socijalističke Jugoslavije, koja je službeno nestala 1992. godine, nije ostalo gotovo ništa osim malo jugonostalgije među starijim stanovništvom, koja još uvijek sa sobom nose sjećanje na to razdoblje mira. Autor prikuplja i prenosi nam sjećanja onih koji su živjeli u Jugoslaviji, u miru i ratu, onih koji su iskusili posljedice sukoba, onih koji žele promijeniti svoju zemlju i onih koji, s druge strane, samo žele pobjeći s tih mjesta, zagušeni budućnošću bez perspektive. Prisjećajući se stare jugoslavenske rime, Jedan krov i dvije škole odmah ističe semantički obrat u aktualnoj stvarnosti: ne više “jedinstvo u razlici” nego “razlikovanje u jedinstvu”. Isto mjesto gdje se uče različite priče – svaka svoja – i gdje se uči sumnjati u bližnjega.
«Andrea Caira kreće se u pejzažu Bosne na tvrdoglav način novog El Quijotea. Gleda u duhove mira dok hoda opsadom ratnih oznaka. Povežite vođe povijesti s geografijom izgubljene nacije»
